Kamo god se okrenuli - po novinama, portalima, medijima, pa i uredskim čajnim kuhinjama - svugdje ćemo naići na kritičare, kako one profesionalne, tako i one amaterske - koji se gotovo uglas slažu s time da su reality showovi na televiziji pošast koja ždere intelektualno tkivo gledateljstva, adiktivna banalnost kojom se publici daje dojam da se nečim bavi i da je nešto zanima dok doista važne stvari prolaze bez njezina utjecaja, otrov koji truje našu djecu i uspavljuje zadnje tračke kritičke misli u odraslih.

Kamo god se, pak, okrenuli u televizijskom svijetu - reality showovi ostvaruju u najgorem slučaju solidan uspjeh te se zgode u njima prikazivanih pojedinaca prepričavaju po medijima i uredskim kuhinjama s jednakim žarom kao i gore opisane kritike. Poplarnost reality showova je, dakle, činjenica koju je nemoguće osporiti, čak bi se, s obzirom na njihovu gledanost, neke kritičare njihova postojanja vrlo lako dalo optužiti za licemjerje.

S one strane moralne i intelektualne procjene reality showova, dakle, stoji činjenica da je reality format izvrstan televizijski biznis i sasvim legitimna vrsta televizijske emisije, koja se možda ne može uvrstiti u onu funkciju televizije koja kaže da taj medij svoje gledateljstvo treba osvještavati i obrazovati, ali se svakako može uvrstiti u onu koja kaže da ga može zabaviti. Riječ je o primarno komercijalnom formatu, u kojem gledatelji dobivaju zabavu, a televizijske kuće velik broj prebrojanih grla pred ekranima koje potom mogu prodavati oglašivačima. Čista kapitalistička logika.

Ono što je, međutim, također dio te čiste kapitalističke logike jest, slikovito rečeno, onaj zec iz Alise u zemlji čuda. Onaj koji trči i tvrdi da trči da bi stajao na mjestu, a što bi u stvarnom svijetu značilo da se nešto - pa i reality showovi - u konkurentnom svijetu kao što je kapitalistički (te u kreativnom kakav je televizijski) mora stalno razvijati da bi održalo svoju poziciju u svijetu.

Domaći reality programi prvi su dio lekcije odlično naučili - već više od desetljeća na domaćim nam se televizijama uredno prikazuju licencirane verzije najvećih reality hitova - no drugi dio lekcije baš im ne ide, barem ne kada je riječ o 'čistim', takozvanim dokudrama reality showovima. Dok se u svijetu ti realityji razvijaju na različite teme, različite situacije, različite društvene skupine i različite pretpostavke na kojima se gradi 'reality' situacija, ovdje smo zaglavili na Big Brotheru i Farmi i ni makac.

396578,396303,395627,395500
U inozemstvu imamo realityje u kojima usamljeni rockeri traže ženu svog života, showove u kojima milijunaši iz močvare pokazuju svoj neobično primitivan, ali i zanimljiv način života, reality showove na rubu skriptiranih sapunica u kojima domaćice iz suburbanih sredina pokazuju svoje svakodnevne aktivnosti i stremljenja k visokom društvu, imamo i one posvećene posebnih društvenim skupinama, kao što su osobe nižeg rasta ili Amiši - kraće rečeno, reality kamere bave se mnogo širim rasponom tema od jednostavne - i sada već pomalo primitivne forme u kojoj desetak bezveznjaka ubaciš u izolaciju i onda ih gledaš kako se kolju.

Gdje je zapelo? Jedan je mogući odgovor taj da su domaći televizionari zaključili kako dokudramski  podžanr reality showa  više nije in pa su se, mimo Big Brothera i Farme, posvetili drugim podžanrovima, kao što su talent showovi i specijalizirana natjecanja, kao što su ona kulinarska, manekenska i shoppingholičarska, što su sve podžanrovi koji s određenom dozom uspjeha prolaze na domaćim programima.

Drugo je moguće objašnjenje nedostatak financijskih sredstava - kod nas možda nema novca za serijale kao što je Amazing Race, pa ni društvenih skupina kao što su prave kućanice iz Orange Countyja, a možda je i stvar u društvenoj raznolikosti, koja je kod nas sužena pa je teže pronaći skupine kakve Ameri pronalaze u svojoj velikoj zemlji, prepunoj osebujnih grupa, kao što su enklave Amiša, močvarskih čudaka i profesionalnih ribara.

No poznavajući uobičajenu praksu domaćih komercijalnih televizionara, najvjerojatnije je da ti pobrojani čimbenici imaju tek manju ulogu u zastoju reality formata na osnovnom obliku. Mnogo je veća vjerojatnost da se, kao i u mnogim drugim slučajevima kada se domaćoj publici nudi TV sadržaj - igra na kartu najmanje prolazne kvalitete za što manje novaca. Domaća se publika smatra osiromašenom ne samo financijski, nego i po interesima te se zaključuje da s ne isplati trošiti sredstva ni na što složenije ili kreativnije od davno ustoličenih 'klasika' zvučnoga imena, pa deri, brate, po Farmi i Big Brotheru dok se krave ne vrate kući.

U tom pristupu, međutim, postoje najmanje dva problema, od kojih je onaj da se na taj način gledateljstvo doista zatupljuje preko svih granica već postojeće inelektualne apatije vjerojatno veći i teži, ali seže daleko izvan kompetencija jedne TV-kritičarske kolumne. Drugi je problem isključivo na strani televizionara i njihovih ciljeva, a sastoji se od toga da interes za jedan te isti, primitivni format možda može trajati dugo (kod nas, evo, već desetljeće), ali nikako ne može trajati zauvijek. Već sada se primjećuje zaokret gledateljstva prema drugim sadržajima, drugim podžanrovima takvih emisija, pa će, primjerice, 'Tvoje lice zvuči poznato' bez greške ostvarivati mnogo veću gledanost nego ijedan dokudramski format. A mogućnosti na polju gledanosti u dokudramskom  su realityju i dalje kod nas potpuno neistražene i neiskorištene.

Bilo bi zato mudro - ali bi zahtijevalo određenu količinu hrabrosti koja kaže da se i za domaću publiku isplati ulagati u nešto više od 'oni su svi ionako zaostali' - već sada početi razvijati ili barem kopirati neke drugačije reality formate. Jer ako u potpunosti nestane interesa za takvim sadržajima - što će onda? Morat će početi snimati nešto što doista ima smisla, a svi vrlo dobro znamo da im to nije ni cilj ni prva stavka na ljestvici sposobnosti.