Što ćete uvijek pamtiti sa snimanja serije 'Kud puklo da puklo'?
Dobru atmosferu i ugodnu ekipu i ispred i iza kamere.

Imate li ikakve sličnosti, dodirnih točaka sa Zdenkom?
Ne, nimalo. Zdenka je prototip domaćice, žene koja se brine o obitelji gotovo na arhetipski način i to je centar njezina svijeta. Naravno da imamo dodirnih točaka, ali ja imam potpuno druge potrebe, želje i sklonosti i samim time sam i drugačija osoba.

Čime je serija najviše zaintrigirala gledatelje?
Mislim da su scenaristi s Vladom Bulićem i Mirnom Miličić na čelu, uz podršku našeg kreativnog producenta Gorana Rukavine osmislili jako dobru priču u kojoj nema neuvjerljivih i umjetnih situacija kao u klasičnim sapunicama, tako da se ljudi lako mogu poistovjetiti sa životima likova ili samim likovima, čak i onda kada su situacije rubne što se tiče realiteta. Osim toga, smještanjem u konkretnu neobično zanimljivu ličku sredinu koja nam je poznata jer je naša, a opet i nepoznata i nedovoljno zastupljena u televizijskom mediju, serija dodatno dobiva na životnosti.

Kako prolaze glumice iznad 40 godina kad je riječ o podjelama uloga?
Glumice nakon 40. manje rade, pogotovo na filmu i televiziji, a i slabije su plaćene od svojih muških kolega. Diskriminacija postoji, ali se o njoj ne govori dovoljno. Ne znam kako se boriti protiv toga. Imperativi ljepote i mladog mesa jednako su aktualni i kada sam bila mlada glumica i danas kada sam na pragu pedesetih, samo što o tome kao mlada glumica nisam razmišljala jer me se to, kao, nije ticalo tada. Sada uviđam da nas se uvijek sve treba ticati i da nam se uvijek sve dogodi prije ili kasnije. Jer, ono što me se, kao, nije kada sam bila mlađa, itekako me se tiče danas! Redatelji i producenti vrlo često biraju glumice po nekim svojim kriterijima koji tendiraju filozofiji 'mlađe, ljepše - gledanije', glumačke vještine i ostale školovane vrline sve su manje na cijeni. Prednost imaju isključivo izgled i mladost bez obzira na zadatosti scenarijem i pričom. Naravno, postoji i druga strana medalje, ali rijetko. Ipak, u cijeloj toj priči ja se svakako ne mogu potužiti jer radim puno i kontinuirano.

Zbog koje ste uloge napravili najveću transformaciju?
Sama sam 2004. producirala predstavu 'Blato' M. I. Fornes i igrala glavnu i jedinu žensku ulogu, pripadnicu najnižeg socijalnog statusa američke unutrašnjosti, takozvanog white trasha, nepismenu, zmazanu, neuglednu, primitivnu, divlju curu koja želi napraviti nešto sa svojim životom, ali završava tragično, smrću. Bila sam musava, crnih noktiju, crnih zubi, prljave kose. Partneri su mi bili Rakan Rushaidat i Damir Šaban, a režirao ju je američki redatelj Scott Fielding. Bilo je još nekoliko zgodnih transformacija na filmu poput Višnje u 'Tri muškarca u životu Melite Žganjer' ili Seke u 'Kotlovini'. U ZKM-ovoj predstavi Damira Šodana 'Zabranjena zona', također sam napravila jednu zgodnu epizodu u kojoj me neki kolege uopće nisu prepoznali. To mi je najveći kompliment, kada me gledaju i ne vide mene nego nekog drugog, pogotovo kolege.

Što nikada ne biste mogli napraviti (zbog uloge)?
Uzeti ulogu kolegici.

Tko vam je najveći kritičar?
Sama sebi.

Kako inače primate/podnosite kritike i savjete?
Ponekad teško, ponekad lako. Ipak, što sam starija, sve lakše. Krug ljudi čije kritike me zanimaju sve je uži.

Jeste li stroga ili liberalna majka?
Prilično sam liberalna, ponekad previše popustljiva. Voljela bih da sam stroža.

Što vam je najvažnije kod odgoja djeteta?
Komunikacija, međusobno razumijevanje, tolerancija, iskrenost.

U mladosti ste bili rokerica. Što vam najviše nedostaje iz tog razdoblja i odete li katkad na kakav rock koncert?
Jednom rokerica, uvijek rokerica - ma što to značilo. No svejedno, ne volim ići na koncerte zbog gužve i općenito ne volim masovna okupljanja. Zadnji koncert na kojem sam bila je bio onaj Nicka Cavea u Lisinskom. To je bilo kul, ali i dosta davno. Fino sjediš na svom mjestu, ne guraš se ni s kim, a ako hoćeš malo plesati, odeš lijepo ispred pozornice i to je to. Žao mi je da nisam bila na koncertu Leonarda Cohena, ali nisam bila u Zagrebu tada, inače bih otišla.

U kojim situacijama povisite ton?
Kada sam gladna, umorna, iscrpljena.

Koje su najteže životne odluke koje ste morali donijeti?
Osim odluke o operaciji moje kćeri, bilo ih je još nekoliko, ali nisu za javnost!