Svatko tko je posljednjih desetak godina iole ozbiljnije pratio film, zna da je Apichatpong Weerasethakul jedan od najboljih živućih redatelja novog doba. No za sve ostale, a takvih je i na filmskim festivalima, nažalost, poprilično, potreban je vanjski stimulans za pridavanje prave pažnje činjenici koja uporno izmiče ispred njihovih nosova. Poput, recimo, bilo koje velike festivalske nagrade. A kad već nije u pitanju Oscar, za zagrijavanje interesa poslužit će i Zlatna palma.

Najveće kansko priznanje za novi Apichatpongov film 'Ujak Boonmee se sjeća svojih prethodnih života' možda je i došlo malo prekasno, u kontekstu političkih previranja u Tajlandu i preskočivši njegova ostala remek-djela koja su zaslužila iste lovorike ('Blissfully Yours', 'Tropical Malady', 'Syndromes And A Century'...), ali bolje ikad nego nikad - Palma sigurno neće promijeniti autorov jedinstven stil snimanja, ali će možda donijeti neke nove fanove koji, iako zaglavljeni u mainstreamu i svijetu Roberta Pattinsona, 3-D svemiraca i patuljaka s dlakavim stopalima, ponekad ipak požele otputovati u posve drugačiji svijet.

Zlatna palma ujedno je bila dobar dio razloga zašto sarajevsko kino Meeting Point nije moglo primiti sve zainteresirane gledatelje - nakon što su ispunili stepenice i pod, dobar dio zainteresiranih ostao je pred vratima, no isto tako, dobar dio zalutalih znatiželjnika pobjegao je glavom bez obzira kad je shvatio da nije žvaka za seljaka, tj. da im je Apichatpongov stil sporog realizma te duboke uronjenosti u poetiku i duh tajlandskog folklora i budizma stran poput poezije na svahiliju.

'Ujak Boonmee se sjeća svojih prethodnih života' prati zalazak života gospodina iz naslova; on odbrojava dane do vlastite smrti, zajedno s pokojnom ženom i izgubljenim sinom, pokušavajući samom sebi objasniti puteve karme koji su ga doveli pred grob. Riječ je o posljednjem dijelu velikog umjetničkog projekta 'Primitive', kojim je redatelj, nakon niza instalacija i kratkih filmova, podsjetio na sukob između tajlandske vlade i komunista na sjeveroistoku zemlje, u regiji Isan i selu Nabua, 1965. godine. Glavni lik ovog filma borio se u ratu na strani nacionalista, a 'Ujak Boonmee se sjeća svojih prethodnih života' upravo je meditativna, lirska analiza utjecaja brutalne povijesti na dobre ljude i lijepu prirodu, ni krivu ni dužnu ukaljanu krvlju. 'Kad snimaš film o prisjećanjima i smrti, shvatiš da je i film suočen sa smrću. 'Ujak Bonmee' je jedan od posljednjih filmova snimljenih na film - svi danas snimaju digitalno. To je moja mala lamentacija', objasnio je Apichatpong u jednom od intervjua.

U filmu 'Ujak Boonmee se sjeća svojih prethodnih života' možda nema Roberta Pattinsona, 3-D svemiraca i patuljaka s dlakavim stopalima, ali ima dlakavih ljudi-majmuna, duhova i seksa žene s pričajućom ribom, kao i neizostavnih cvrčaka, koji su sada već pa kontinuirani glavni likovi Apichatpongovih filmova, uvelike zaslužni za to što oni djeluju poput terapije. Još jedno vrhunsko zen iskustvo, koje nećete zaboraviti dugo nakon što ga pogledate.