Ta relacija, npr. od Kvaternikovog trga do centra Velike Gorice, duga je 17 kilometara i ako zanemarimo dio po Heinzelovoj ulici, cijelom dužinom je vrlo dobra, a i potpuno nova! Do Velike Gorice se može tako stići za 45 minuta, s malo gasa po pedali i, naravno, dobre volje te solidnim biciklom. Oni koji će se zaustaviti tu i tamo, kao ja, sat vremena će biti taman za jednu dobru vožnju uz zasluženu kavu u Gorici. Cestovni biciklisti bit će ovime posebno zadovoljni jer je cijelom trasom asfaltna podloga, pa evo i za njih s užim profilom guma dobre ture. Inače, mislim da će gradnja takvih i sličnih prometnica s dobrim bike stazama totalno promijeniti način življenja. Ne mislim tu samo na bicikliranje kao rekreaciju, već i cikloturizam, gdje zagrebačka okolica ima potencijal. Već sada turisti koji su u posjetu Zagrebu žele ići barem jedan dan na izlet biciklom u okolicu ili obrnuto, iz prigradskih mjesta u posjet Zagrebu. Ono što također mislim da će se dogoditi vrlo brzo, ako već i nije, jest da će se mnogi ostaviti javnog prijevoza ili vlastitog auta i krenuti na posao ili na faks biciklom. Zašto npr. iz Gorice u Zagreb ne putovati svakog dana biciklom? Mislim da će čak biti i brže, naravno, zdravije i ljepše. Naši zapadni susjedi već putuju na posao i do 50 km u jednom smjeru. Da ne idemo puno dalje... recimo, u Njemačkoj onaj tko ide na posao biciklom, ima porezne olakšice, a poslodavci svojim zaposlenicima daju još niz pogodnosti. A takvi radnici su prema nekim analizama zadovoljniji, bolje se osjećaju na poslu, aktivniji su i zdraviji.

Od Radničke ceste do Kosnice

Grad Zagreb, s obzirom na to da obnavlja Radničku cestu, gradi i bike stazu. Odlučio sam provjeriti koliko je i kako to sve napravljeno, koliko bike staze još nedostaje do rotora u naselju Petruševec i Domovinskog mosta i što se zbiva dalje do Velike Gorice, prije svega kako preko tzv. zagrebačke obilaznice i kakav je nastavak do Gorice. Radnička je stvarno možda i najbolja gradska prometnica. S tri trake kolnika u oba smjera, na raskršćima i s posebnim trakama za skretanja. Biciklističke staze su odlične, odvojene od kolnika zelenom površinom, čak i stablima. Staza je ravna, s obzirom na to da je sama Radnička duga oko 5 km, napravljena su i mala odmorišta za bicikliste, mali parking, klupa za odmor, a postavljen je i koš za smeće. Pješaka s kojima dijelimo stazu uopće nema. Raskršća su još dodatno obilježena crvenom bojom za prolaz biciklista, staza je cijelom dionicom pregledna i ugodna za vožnju. Uglavnom se prolazi pokraj napuštenih tvornica ili skladišta, uz par izuzetaka. Raskršće u Savišću je najveće i tu je okretište tramvaja broj dva. I nalazi se na otprilike pola Radničke ceste. Ostatak je milina voziti, slijedi još par malih raskršća, ali neka skretanja na desnu stranu nisu u funkciji, tako da se prolazi bez zaustavljanja. I sve tako do željezničkog nadvožnjaka gdje se 400 metara vozi po običnoj cesti do rotora u Petruševcu. Za čas se prođe taj dio, slijedi mali uspon prema Domovinskom mostu i dalje vožnja po bike stazi. Na mostu je kolnik staze malo lošiji, ali zanemarivo, radi se o izbočinama na asfaltu kojih je, kako idem dalje, sve manje.

Stajem ispred impozantnog luka Domovinskog mosta iznad korita Save. Ovo je i možda najviši most preko Save ne samo u Zagrebu, već i u Hrvatskoj. Žurim, jer me već brine kako ću dalje preko zagrebačke obilaznice. Bio sam u pravu: bilo je predobro da bi tako ostalo. Platio sam početnički peh ispred čvora Kosnica, no zato će ostali biciklisti koji će ići ovim putem znati da se tu treba 'hrabro' odvojiti od ceste i lokalnim putem krenuti prema naselju Kosnica i starom nadvožnjaku. Meni se nije lutalo okolo, a još od tog sivila, magle i rosulje nisam vidio ni jedno bolje rješenje. Budući da staze dalje nema, prebacujem bike preko zaštitne ograde, svjestan da sam na brzoj cesti gdje je dvojbeno smijem li uopće voziti. No nema prometa, a radi se samo o stotinjak metara, pa rekoh si, budem to nekako na brzinu. Samo da pređem preko. Tako jurnem preko nadvožnjaka, malo sam se ohrabrio vidjevši da je isto napravio još jedan biciklist iz suprotnog smjera.

Tu sam, s druge strane obilaznice, i opet bike staza i dalje moderna cesta prema Sisku i Gorici. I dalje brza cesta, ima plave putokaze. Sve OK, i dalje bike staza, ali zašto nisu napravili bike stazu preko nadvožnjaka? Ipak mi vrag ne da mira, pa ne mogu vjerovati da je napravljena bike staza cijelim putem od Zagreba do Gorice, samo preko Zg obilaznice - nije? To su valjda opet neke zakonske fore jer se radi o križanju s pravom autocestom, pa se ne smiju pojavljivati bicikli, ni u prelasku? Vjerojatno i jest problem u propisima, ali ipak sam shvatio da se mislilo na bikere i da rješenje za bicikliste postoji i da je napravljen alternativni prelazak. Idem tražiti, po magli i sivom i tmurnom vremenu. Čak i za mene koji provjeravam i istražujem i nije baš bio neki doživljaj lutati uz propuste ispod čvorišta, ići kroz polja kukuruza i ostati dezorijentiran u nadi da je tu ipak neki prijelaz. I lovca sam sreo 'na gotovs'. Pitam za bike stazu, no čovjek ne zna, ali tu je stari nadvožnjak, pa probajte, savjetuje mi 'gospon lovac'. Doista, stari nadvožnjak Kosnica je zapadnije 400 metara. I nije sada to toliki problem, izgubi se sedam, osam minuta do Kosnice i po starom nadvožnjaku prelazi se bicikom obilaznica i onda se vraća na bike stazu uz brzu cestu prema Gorici. I to bi bilo sve u redu da je postavljena signalizacija koja bi bicikliste usmjerila obilazno i ujedno obavijestila o željenom smjeru. Da barem postoji oznaka da je bike staza desno, i to bi bilo nešto. No nema ničega. No ako ovu zbrku oko Kosnice zanemarimo, ta brza cesta ili kako je još zovu 'gorička istočna obilaznica' s tim krakom prema Radničkoj cesti, zaista je super prometnica. Nastavljam dalje, puno je oznaka za automobile, a za mene dovoljno da znamo gdje sam. Kod skretanja za Ščitarjevo čak i obavijest o obližnjem arheološkom parku Andautoniji.

Ovaj stari rimski grad posjetit ću ipak za ljepšeg vremena; dok razmišljam o tome kako je zapravo sve to blizu Zagreba, dolazim na raskršće prema naseljima Rakarju i Kobiliću. Već se naziru prve zgrade i goričke kuće i toranj crkve Blažene Djevice Marije. A i zvuk aviona koji slijeću na aerodrom Pleso je dobar zvučni štih mojem današnjem cilju. Sada se prisjećam da sam čuo za tu novu goričku prometnicu i da ima prolaz za avione i rampu koja se spušta ako neki zrakoplov ide pistom prema Remontnom zavodu. Upravo sam tu, rampe podignute, aviona nema, mogu dalje. Opet novo raskršće, još jedna do brojnih goričkih obilaznica, ovo je sada valjda sjeverna. Čini se da jedna ide prema aerodromu Pleso, a druga dalje prema Sisku, no nije mi posve jasno gdje je formalni ulazak u Goricu. No ipak idem ravno, to mi se činilo logičnijim, a i da vidim kuda ću doći. I došao sam do stare sisačke ceste gdje ova ravno postojeća nastavlja dalje prema budućoj autocesti za Sisak. Lijevo je stara cesta za Sisak, a desno se ide u centar Gorice. To mi nije problem jer Velika Gorica ima bike staze po gradu, barem po glavnoj cesti.

Sve goričke ceste, autoceste i bike staze

Nakon tolikih cesta prema Gorici i oko Gorice, ne mogu se ne zapitati gdje je 'prava' autocesta Zagreb–Sisak, ona je puno južnije i potpuno na drugoj strani. To je ona autocesta koje je napravljena, ali nije u funkciji. Naime, ona nema završetak ni prema Sisku ni prema Zagrebu. Ipak, jedna dionica prema Sisku je u prometu, no to očito malo tko zna. U svakom slučaju, otvaranjem velikogoričke istočne obilaznice prometni sustav Velike Gorice i cijele okolice dobio je na sigurnosti i kvaliteti, kao i po pitanju priključka na autocestu te povezanosti sa Zagrebom preko Radničke ceste. A od silnih prometnica izgleda da se ipak svi voze, u prekrcanim autobusima, po nama znanoj goričkoj cesti na kojoj je svakog dana gužva. I to nesnosna, uz, naravno, uobičajene radove i zastoje. Zaključak je da Goričani imaju autocesta, brzih cesta i bike staza, svega koliko hoćeš, ali kvalitetno do Zagreba baš i ne mogu. Osim ovim putem kojim sam upravo stigao, preko Radničke ceste prometa gotovo da i nije bilo, kao da cesta još nikome nije legla kako treba. No možda je prvo otkriju biciklisti? Zagrepčani bi ovuda, pak, mogli raditi dobre bike izlete prema Gorici, prekrasnoj turopoljskoj okolici i Vukomeričkim goricama ili do izletišta Ključić brdo i poučnoj šumskoj stazi 'Šumarica'.

Advent u Gorici

Šećem centrom Gorice i fotkam veliki adventski vijenac ispred Muzeja Turopolja. Da, tu je bila smještena nekada plemenita općina turopoljska. Sada je tu zavičajni muzej, a prepoznaje se stil barokne gradnje. Malo tko zna da je Gorica imala nekada i tramvaj, doduše s konjskom zapregom. Razgledavam park pokraj muzeja i mjesne crkve. Spušta se i dalje magla, uskoro i mrak. Kiša rominja, brzo bacam oko na izložbu na otvorenom i idem na brzu kavu i što prije za Zagreb. Prelistavam u kafiću lokalne novine i čitam o inicijativi za gradnju biciklističke staze prema Zagrebu. Vjerojatno se misli na neku novu, logičniju trasu prema Novom Zagrebu do kojeg jedva da je 10 km. Kada bi zaobišla naselja i išla ravno prema Novom Zagrebu, ta relacija prešla bi se biciklom i za pola sata. A to bi bila slična trasa kojom se vraćam i ja u Zagreb, ali postojećom infrastrukturom i cestom preko Velike Mlake, Mičevca i Jakuševca. Do izlaska iz Gorice je besprijekorna signalizacija, kod skretanja za aerodrom prelazak na izdvojeni asfaltni putić - nešto kao nogostup ili je to možda bike staza? Ne piše ništa, no za brz i siguran put do Velike Mlake – odlično. Kiša već dobro pada, žurim, srećem nekoliko biciklista i skrećem desno u Veliku Mlaku. Šprica na sve strane, jako pada kiša, rosulja ili što je to već. Crkvu sv. Barbare u Velikoj Mlaki ću ipak pogledati drugi put. Prolazim kroz Mićevec i ispod već toliko spominjane Zg obilaznice i željezničke pruge. Stigao sam do najvećeg zagrebačkog brda nakon Medvednice, a to je smetlište Jakuševac - i brzo sam u Zapruđu. Kratka stanka na Bundeku i uz južni Savski nasip stižem do savskog Starog mosta. Bilo je baš dobro, iznad očekivanja. Iako sam se dobro opremio, dobro sam se i smočio i zaprljao. Pranja će biti napretek, i bicikla, i obuće, i odjeće. A što bi tek bilo da sam bio u šumi, blatu ili vozio po nekom polju...