Ana Rucner ljeto je provela sa sinom i najužim krugom ljudi koje voli na Pagu, svojoj morskoj oazi već dug niz godina. No nije mirovala. Cijelo vrijeme je provela u stvaranju, muziciranju i nije padala u očaj zbog pandemije. Poklopilo joj se to da je (uz pridržavanje epidemioloških mjera) uspjela odraditi više nastupa od Dubrovnika, Brača do Istre i Kvarnera. Za tportal je govorila o svom neobičnom ljetu, dotakli smo se još jednom i nezaobilazne teme pandemije, ali i nekih intimnih trenutaka.

U preko 20 godina bavljenja glazbom je li ovaj period pandemije koronavirusa najizazovnije razdoblje vaše karijere?

Prije bih rekla da je ovo najizazovniji period u mojih 37 godina života. A vjerujte, jedino o kome razmišljam je moj sin. On je važniji od moje karijere i najvažnije mi je da on ovo što lakše prebrodi jer ti naši maleni su budućnost ovog planeta, na njima svijet ostaje.

Koliko je vaša svakodnevica drugačija u odnosu na razdoblje prije pandemije?

Svakim danom se mijenja i vrlo je nepredvidiva. Ništa nije onakvo kao što smo naviknuli proteklih godina. Kod mene je obujam posla znatno drugačiji, ali nastojim se održati jer vjerujem da će sve ovo proći i kako god bilo na kraju, bit će, ali ne smijemo klonuti duhom niti izgubiti entuzijazam za stvaranjem.

Mnogi smatraju da će nas ova situacija opametiti, da ćemo postati obzirniji prema prirodi, ljudima. Hoćemo li biti bolji ljudi nakon ovog iskustva i koliko je vas promijenila pandemija?

Svakako ćemo biti trezveniji i, nadam se, ponizniji jer druge nam nema. U teškim situacijama ljudi pokažu svoje pravo lice jer nemaju druge opcije. Mene je pandemija promijenila utoliko da sam se u potpunosti okrenula pravim vrijednostima, svojoj obitelji.

Za razliku od mnogih izvođača, vi ste cijelo vrijeme aktivni i imali ste više uspješnih koncerata.

Imala sam nekolicinu lijepih i vrlo uspješnih koncerata, a posebno sam uživala svirajući na Ljetnoj pozornici Opatija, na kojoj sam promovirala svoj zadnji CD 'Croatian Heritage'. Odmah poslije nastupila sam u Bolu na otoku Braču, a posebno sam uživala svirajući u Umagu, u kojem sam u suradnji s Lions klubom Novigrad, Udrugom Festum i gradom Umagom te uz pijanista Mateja Meštrovića održala donatorski koncert za daljnje školovanje mlade pijanistice Larise Rojnić. Posebno mi je bilo drago da sam svojim radom mogla pomoći drugom glazbeniku, pogotovo u ovo današnje vrijeme, kada su nama glazbenicima koncerti prava rijetkost. Za mene je svaka mogućnost muziciranja ogromna radost!

Zadnje gostovanje, koje ste imali na Bolu, rezultiralo je i posebnim fotosessionom. O čemu je točno riječ?

Zbog sličnog senzibiliteta koji njegujemo prema očuvanju hrvatske kulturne baštine nedavno sam postala ambasador Zaklade Otok Brač – negdje između mora i zvijezda i želim pomoći da taj otok dobije jednu od najvećih i najljepših hrvatskih monografija. Ova se knjiga pripremala posljednjih 16 godina i uvelike doprinosi boljem razumijevanju bračke povijesti, kulture i baštine, a s jednakim se nestrpljenjem očekuje kod običnih ljudi, kao i u akademskim krugovima. Imala sam je priliku vidjeti među prvima i rezultat je stvarno impresivan. Svakom stranicom zaslužuje ime 'Bračka biblija', kako su je prozvali otočki župnici.

Nedavni koncert u Bolu iskoristili smo za mali fotossesion ili, kako to kažu ljudi iz Zaklade, 'obukli smo te u otok i dali otoku da te zagrli'. Nosila sam prekrasnu unikatnu kamenu haljinu i nakit bračke dizajnerice Ide Stipčić Jakšić i obišli smo nekoliko lokaliteta u Bolu. Ovo me fotografiranje vratilo u djetinjstvo, kada sam kao bosonoga djevojčica trčala po Povljima i jedva čekala ponovo doći na Brač. Imala sam osjećaj da vraćam Braču svaki lijepi trenutak koji mi je poklonio u životu.

Osim koncerata, spremate nove skladbe. O čemu je riječ?

Završavam svoj peti studijski album na kojem radim zadnje dvije godine i snimam ga u Beogradu sa sjajnim producentom Zlatkom Timotićem. Ovo će biti moj prvi autorski album koji sadržava vokalnoinstrumentalne izvedbe raznih stilova, radnog naziva 'World music'. Na njemu se nalaze sjajne balade, romske izvedbe, vesela kola u ritmovima poput 11/8, makedonski melosi. Ovo će biti nešto potpuno drugačije i za mene nešto novo, a pjesme su nastajale u trenutku istinskog raspoloženja i bas svaka priča po jednu moju životnu priču.

Radite i na svojoj kineskoj karijeri bez obzira što trenutno ne možete ići ondje.

U Kini smo bazirani na virtualno i uz vrijednu ekipu prilično napredujemo. Tamošnji menadžment nam svaki drugi dan javlja sve veću i veću brojku fanova koji prate moj rad, a za to je potreban velik obostran trud. Svakodnevno im šaljem nova videa, izvedbe, skladbe, snimam mini masterclassove i na taj način komuniciram sa svojom publikom koja je iz dana u dan sve brojnija. U tome mi pomaže moj zagrebački menadžer Nikola Mujdžić Reščić te vodi komunikaciju s Kinezima. Previše vremena smo investirali do danas da bi se to samo tako pustilo, a vjerujemo da će doći dan kada ćemo nastaviti i s koncertnim turnejama po Kini.

Postoje li trenuci koje biste voljeli izbrisati iz svoje karijere?

Ništa ne bih brisala. Svaka greška koja mi se dogodila bila je za moje dobro, što danas još bolje i čišće vidim i na svemu sam izuzetno zahvalna.

Kako ste proveli ljeto, osim koncerata?

Ovo ljeto mi je ispalo jedno od napornijih, a mislila sam da ću imati više vremena. Prilično sam se naradila oko organizacije svog jubilarnog festivala 'Ana u Gradu', koji sam odlučila održati u prilično teškim uvjetima, a kasnije se nagomilalo puno snimanja i studijskih obveza i uz koncertna gostovanja i privatne obveze ispalo je da sam na kraju jedva uspjela spojiti tri, četiri dana u komadu za odmor na jednom mjestu. Ali to je divno!

Što vam je najveća misao vodilja u odgoju sina Dariana, posebno u ovo izazovno vrijeme?

Da ga osvijestim u kakvim uvjetima živimo i da mu uklonim potencijalnu paniku ili strah koji su se ipak pojavili s obzirom i na prirodne katastrofe koje su nas zadesile. Naša djeca su navikla družiti se s prijateljima, ići u školu, putovati ili slobodno šetati, a odjednom moraju biti kod kuće i paziti na distancu, nositi masku. Svoju djecu mičemo što više od računala i odgajamo ih da budu socijalna, a danas skoro pa jedino što im preostaje je da sjede ispred tog istog računala i izbjegavaju kontakt. Pronaći balans između svega navedenog je pretpostavljam misao vodilja svakog roditelja današnjice.

Ne djelujete kao osoba koja lako eksplodira - ako se takvi trenuci i dogode, što ih može potaknuti?

Ne pucam tako lako, niti me nešto posebno može izbaciti iz takta. Jedino mogu reći da me iscrpljuje i prilično umara loša komunikacija ili kad vidim da netko meni blizak potiskuje problem, a tiče se i mene. Dat ću zadnji atom snage da pokušam riješiti potencijalni problem s bliskom osobom, ali kada vidim da ne ide, povlačim se u tišini i bez buke. Za odnos između dvoje ljudi, bilo to prijateljstvo ili neki intimniji odnos u pitanju, potrebno je da obje strane pokažu volju i interes jer u konačnici sve se svodi na zdravu komunikaciju.