Da njegova svestranost i kreativnost nemaju kraja, dokazao je time što je za vrijeme lockdowna napisao pjesmu 'Pseća oluja', u koju je iz svojeg doma aktivno uključio publiku i kolege glazbenike, a u vrijeme u kojem su se zamrznule sve koncertne aktivnosti i kad smo se u socijalnom smislu jedni od drugih morali distancirali, odlučio je autobusom dovesti glazbu svima. Na njegovim pjesmama odrastaju generacije, a Damir Urban je najsretniji kad vidi da se u njegovoj glazbi netko prepozna.

Kakve teme prevladavaju na novom izdanju? Kako biste opisali novi album?

Odgovor na jedno i drugo je zapravo isti. Album je svojevrsni dnevnik autora i ljudi koji su radili na njemu i kao što se u dnevnik zapisuju događaji tog dana, tako se na album zapisuju događaji u tom razdoblju koji su nastali. Putovanje na njemu je krenulo i prije pandemije, kada smo snimili nešto pjesama koje su se našle na njemu, ali isto tako i kroz samo vrijeme pandemije, gdje smo se na neki način svi odvojili jedni od drugih u fizičkom smislu i okrenuli se sami sebi, tražili odgovore na razna pitanja. Uz to su se neke stvari događale ne možda direktno meni, već meni bliskim ljudima, pa su me njihovi životi i sudbine inspirirali za pjesme. Pjesme su najbolji način da izbaciš nešto iz sebe. Teme su kao i u bilo kojem dnevniku - teme iz života koje me okupiraju i o kojima svakodnevno razmišljam.

Inspiracija vam je bio francuski pjesnik i slikar Yves Marie Lame. Zašto baš on, kako, čime vas je nadahnuo?

Da, on mi je bio inspiracija. Ono što su njegovi suvremenici iznosili o njemu zapravo je to da su svi veličali njegov talent. Jako puno francuskih slikara iz kasnijih razdoblja, ali isto tako pjesnika, bilo je nadahnuto njegovim radom, djelima, a on sam je u jednom razdoblju života, vjerojatno razmišljajući o tome što će za njim ostati i što je zapravo sama bit stvaranja, uništio gotovo sve od svojih radova i zapisa koje je mogao. To me zapravo navelo na razmišljanje da živimo u kompetitivno vrijeme gdje se sve na neki način uspoređuje i umjetnost se pretvara u sport. Počeo se njegovati nekakav natjecateljski duh, a umjetnost, pogotovo glazba, to nikako ne bi trebala imati. Čini mi se da smo zanemarili samu komponentu rada i da je rad, samo stvaranje, puno vrednije od samog djela koje nakon toga nastaje. Nekako mi se čini da živimo u vrijeme u kojem smo čin stvaranja, čin rada i veselja koje se događa prilikom rada - zanemarili i okrenuli se isključivo završnom proizvodu, koji je jedini postao bitan. Zato mi je upravo Yves Marie Lame bio važan kao veliki umjetnik tog vremena koji je uništavajući svoja djela zapravo podvukao sam čin stvaranja kao jedino što ostaje za njim i samim time utjecaj koji je kroz svoj rad imao na svoju okolinu, to jest na kolege oko sebe. To mi se nekako čini najvažnije u životu, taj naš što svjesni, što nesvjesni utjecaj na okolinu, pa i na našu djecu.

Kritike albuma su odavno vani. Koliko uopće marite za to?

Ne mogu reći da ne marim za kritike zato što su kritike ipak u većini puno objektivnije od mojih razmišljanja. Neke stvari jednostavno ne vidim i ne čujem samim time što sam previše unesen, preblizak sa samim djelom, tako da je dobro s vremena na vrijeme dobiti konstruktivnu kritiku koja će te navesti da određene argumente preispitaš, malo se zamisliš nad svojim radom. U ovom slučaju su sve kritike manje-više pozitivne. Jako zapravo pohvalne, što se nije dogodilo od albuma 'Žena dijete'. Ne pamtim takve reakcije ljudi i kritike. Nakon izlaska singla 'Sama' dobio sam jako puno poruka i pisama ljudi i jednostavno je sveukupno vrlo dobra reakcija na album, puno bolja nego što sam mislio da će biti zato što sam smatrao da je on, što i jest, na neki način intiman, čak i zatvoren. Mislio sam da će to biti zapis osobnih razmišljanja, strahova, frustracija i pokušaja da se pronađe rješenje za neke stvari. Međutim ispada da što čovjek intimnije i što dulje u sebe zakopa to, umjesto da se odmiče od ostalih, zapravo se time približava drugima i pokazuje koliko smo svi zapravo isti i koliko nas iste stvari muče. Kad je čovjek iskren sam sa sobom, vjerojatno u tom trenutku dotakne puno veći broj ljudi nego što se u prvi tren misli da je to moguće.

S obzirom na stanje zbog koronavirusa, kako će izgledati promocija?

Ne znam kako će zbog korone izgledati promocija. Album se sastoji od dva dijela. Jedan je vrlo akustičan, tih i nešto nježniji, a drugi je bendovski i u tom smislu upravo radimo na tome da osmislimo kako bismo ga predstavili na što bolji način. Pokušat ćemo doći gdje god je to moguće i predstaviti ga što većem broju ljudi. Koliko ćemo u tome uspjeti, vidjet ćemo. Ne ovisi isključivo o nama.

Kako kao umjetnik i muzičar koji se intenzivno druži s ljudima i nastupa pred brojnom publikom proživljavate ova pandemijska vremena?

Bez obzira što sam ja autor, pišem i to me iznimno veseli - rad na albumu, pjesmama, predstavama, oblikovanje određenih plakata, vizuala za neke prijatelje, zapravo su mi pomogli da zadržim zdrav razum. I moja obitelj je na isti način prolazila kroz to. Moja supruga je upravo pandemiju iskoristila da završi doktorsku radnju, a po završetku pandemije ju je nedavno i obranila. Hoću reći, na taj način smo nešto lakše prošli ova pandemijska vremena. Međutim kad sve to zbrojimo, ja sam ipak performer, solist, pjevač benda i uživam biti na pozornici, što me čini upravo onakvim kakav jesam, tako da moram reći da mi je to teško palo, jer bez nastupanja, bez tog direktnog kontakta s publikom u jednom trenutku sam se stvarno zapitao čemu zapravo uopće služim. Ali kaže se da ako čovjek radi, ako si nabije neki tempo i obaveze, puno manje vremena ima za razmišljanje o samome sebi na način da ga uhvati nekakva malodušnost. Tako da kad vidim da me stišće nekakva tuga, u tom trenutku si nametnem dvije, tri radne obaveze. Drugi način za prolazak kroz teška vremena ne znam.

Kakva je uloga umjetnika u vremenima globalnih kriza kao što je ova?

Čini mi se da je zapravo jedina opozicija svemu ovome što nas okružuje upravo umjetnost. Nekakav prozor u bolji svijet, u nekakvo bolje društvo daje nam umjetnost. Nije nužno da ona bude lijepa i da se bavi time da svijet pokazuje ljepšim nego što jest, nego samim načinom. Samim svojim jezikom umjetnost nas oplemenjuje i na neki način čini nas boljim ljudima. Govoreći o glazbi, ne klasici, nego ovome što mi radimo, u jednom trenutku sam izgubio vjeru da glazba može činiti ovaj svijet boljim, da joj trenutno pripada uloga isključivo zabave, a onda smo napravili turneju od 12 koncerata s malim autobusom, nakon toga i 'Pseću oluju', projekt koji smo radili s publikom i kolegama preko interneta, a koji nam je u tom trenutku jedini preostao. I još na kraju singlovi 'Sama', 'Iskra' i ako sve to izdvojim kao događaje unutar 'loših', kriznih vremena, onda mogu reći da su nevjerojatno djelovali. Doseg koncerata s autobusa i singla 'Sama' puno je veći nego što sam mogao očekivati. Pokazuje mi da se u pratnji dvije gitare može čudo napraviti i bez obzira što koncert na autobusu nije snimljen, što ga je vidio manji broj ljudi s prozora i u isječcima koje su ljudi stavljali po internetu, nevjerojatan je doseg tih nastupa. Dobivao sam pisma od svukud, od ljudi koje su ti koncerti dirnuli, nadahnuli i pokazali im da postoji nada za bolje sutra i to da smo u ovome svi zajedno. Nevjerojatno je zapravo koliko je feedback veći od samog događaja. Isto tako, pjesma 'Sama', za koju je spot radila moja supruga, imao je puno veći feedbeck i djelovanje nego sama pjesma. Glupo je reći, ali stvarno mislim da je tako, jer sam vidio bezbroj poruka da su ljudi odlučili promijeniti svoje živote, a na to ih je potaknula pjesma, dala im određenu dozu hrabrosti koja im je falila, bila im nekakav jezičac na vagi da donesu određenu odluku. Tako da nije glazba toliko bezazlena i mislim da je nužna za duhovnu higijenu u kriznim vremenima.

Koji su vam najljepši trenuci u glazbi?

Kad uhvatiš svoj instrument ili slikarsko platno, a ispred sebe nemaš ničega, sve mogućnosti postoje, i ti pomalo kreneš u avanturu. Što je čovjek opušteniji, to je veća vjerojatnost da će dohvatiti nekakve veće visine. Kad kreneš i kad vidiš kako se priča počela razvijati, u jednom trenutku samo se prepustiš i onda te dalje vodi, nosi sama pjesma, djelo, a ti jednostavno plivaš sa svime. To je predivno u glazbi uz naravno nekakav trenutak uživo kad se energija više ljudi spoji u jednu, kad se više ljudi sklopi u nekakvu slagalicu na koncertu. U tom trenutku dogodi se da me odnese i da sam zapravo s jedne strane nevjerojatno svjestan svega što se događa, a s druge strane sam u nekakvom polusvjesnom stanju. To su trenuci koji se ne događaju uvijek i kad se dogode, vrijedni su čekanja. Glazba je čudesna stvar. Znam recimo doći na koncert bolestan, s temperaturom, a supruga mi zna reći: 'Samo se dokoturaj do tamo', jer zna da ću nakon koncerta biti potpun zdrav. Tako da vjerujem da to iscjeljenje, koje se dogodi time što pjevaš i kad cijelo tijelo vibrira, djeluje nevjerojatno ljekovito na mene, a onda vjerujem da djeluje i na one koji slušaju. Ne mislim da je to nešto nadnaravno, samo hoću reći da je glazba divna stvar.

Prije glazbe bili su stripovi. Nagrade ste pobirali još u vrtićkoj dobi. Neki stripovi su vam objavljeni u omladinskim časopisima, a neki dobili i nagrade na jugoslavenskim festivalima amaterskog stripa. Nakon stripova stiglo je slikarstvo. Koliko stignete slikati?

Ne mogu reći da stignem previše slikati, jako puno crtam i slikam s klincima doma. Uživam slikati s njima i ljubomoran sam na tu njihovu opuštenost. Volio bih da je moj potez kao njihov i to kako oni nekad nešto nacrtaju je ono čemu težim, ali nije mi više to lako uhvatljivo. U svakom slučaju, crtam svašta. Uhvate me faze. Ne mogu reći da je to na dnevnoj bazi, jer glazba mi je ukrala, okupirala cijeli život. Slikanje i vizualne umjetnosti se događaju u nekakvim rupama od glazbe. Ove godine sam radio za Teatar Ulysses vizuale, plakat za cijelu sezonu, premijernu predstavu 'Nosorog', a supruga je radila fotografije pa smo surađivali na izradi knjižice. Isto tako, kroz takve radove zapravo nadoknadim sve što sam možda izgubio dok nisam slikao. Ali baš da odem u atelje i slikam, to mi je trenutno luksuz koji si zbog nedostatka vremena teško mogu priuštiti.

Zašto je po vama važno da ljudi u svom životu pronađu vremena za hobije, za ono što vole?

Mislim da je važno da ljudi pronađu vremena za hobi, samo je pitanje što se dogodilo s hobijima u zadnje vrijeme zato što su gotovo iščezli. Jer ako je netko talentiran za nešto, to će pokušati unovčiti, uprihoditi. Ako netko plete dobre džempere, prva sugestija iz okoline će mu biti: 'Ej super, ovo treba prodati, sigurno bi se time dalo zaraditi' i ja već vidim tu osobu za godinu dana kako svoj hobi pretvara u posao i profesiju, već ima štand. Onda ne možemo govoriti ni o kakvom hobiju, to je posao. Hobi je nešto što radiš isključivo za vlastito zadovoljstvo i jedino što ćeš uprihoditi od toga je da se osjećaš ispunjeno i dobro. Toga je jako malo danas, a problem vidim u vremenima u kojima živimo. Jedan od razloga zašto svoje slike, vizuale i što god radio, a da nije vezano uz glazbu, ne prodajem upravo je taj što ne želim da i to postane moja profesija, nešto čime zarađujem, nego želim da to ostane u sferi nečeg mojeg, gdje mogu pokloniti neki svoj rad nekome. Mislim da je za svaku osobu dobro da ima neki hobi, vrijeme za sebe i nešto što je ispunjava i veseli. Onda je lakše ujutro ustati i otići na posao i raditi osam sati u nekoj tvrtki ako znaš da poslije posla imaš vremena za svoje sitne ljubavi. Mislim da je lakše ići kroz život kad imaš takvo nešto, što god to bilo, od slaganja marki, izrezivanja fotografija, do crtanja, slikanja, keramike. Što god, to je jako važno za naše ukupno zdravlje.

Pratite li neke novije izvođače koji dolaze, kako od domaćih, tako i od stranih imena? Tko vam je zapeo za uho i zbog čega?

Pratim zapravo scenu i slušam sve i svašta. Pratim puno glazbe, što domaće, što strane, ali ne mogu reći da sam u zadnje vrijeme zapeo za nešto. Ne bi bilo fer istaknuti nekoga u odnosu na nekog drugog. Zapravo postoji jako puno naših izvođača koje izuzetno poštujem i mislim da rade velike, vrijedne i dobre stvari. Međutim to ne znači da se to meni nužno sviđa i da to slušam s užitkom. Kad je riječ o glazbi, moram reći da sam se malo vratio natrag, možda zbog zasićenja tehnologijom i silnim mogućnostima koje nam ona nudi. Vratio sam se na nekakvu bazu i samim time slušam neke stare autore, koji su većinu svojih pjesama iznijeli uz pratnju jednog ili više instrumenata, a napravili su velika djela. Mislim da na kraju svega ipak ostaje pjesma. I mislim da kad je pjesma dobra, postaje nebitno je li snimljena na diktafon ili u vrhunskom studiju i stoji li iza nje neka skupa produkcija ili ju je netko uživo odsvirao na tulumu. Ako je pjesma dobra, ona će jednostavno nadići sve probleme koje ima i preživjeti unatoč tome što neće biti snimljena na skupoj opremi u vrhunskom studiju.

Rijeka je iznjedrila vrsne bendove, no u posljednje vrijeme sve se više priča da gubi, čak i da je izgubila status hrvatskog grada rocka. Kako vi to komentirate?

Rijeka nije imuna na promjene koje se događaju u svijetu, Hrvatskoj. Možda su se u Rijeci sporije događale te promjene nego u ostatku zemlje. Nije se to moglo izbjeći. Moram se ponovo vratiti na tehnologiju. Ona je omogućila da klinci vide u realnom vremenu kako to sad rade njihovi vršnjaci u Meksiku, Los Angelesu, Londonu i prate to, u trendu su. Mi nismo imali tu mogućnost. Mi smo zapravo učili jedni od drugih i zato smo u startu sličili jedni na druge jer smo učili direktno od benda koji svira u garaži do nas. To si jedino mogao čuti i zapravo od njihove priče si polako gradio svoju. Danas postoji mogućnost da se ugledaš u neki bend koji upravo svira u Moskvi. Mi to nismo mogli i zbog toga je izrastao taj što su ljudi nazivali jedinstven, poseban riječki zvuk. Danas klinci nemaju potrebu za tim i zato ta silna raznolikost, ta stilska sloboda i to što svaki bend zvuči kao da dolazi iz druge zemlje, a možda žive u istom kvartu, učinili su to da imamo raznoliku scenu, a s druge strane nedovoljno prepoznatljivu. Sve ima svoj plus i minus. Ne bih ulazio u to jesu li vremena bolja ili lošija, takva su kakva jesu. Nama su naša vremena bila najbolja, današnjim glazbenicima su sigurno njihova vremena najbolja i nema potrebe da se uspoređujemo na taj način. Druga su vremena, drukčija glazba i zakonitosti. Rijeka definitivno nije grad kakav je bila, što ne znači da je bolja ili lošija, ali to je bilo očekivati. Ona definitivno nije više prijestolnica rock kulture i rock'n'rolla. Nažalost, rock'n'roll ima trenutno neku muzejsku vrijednost u Rijeci u smislu nekakve aktivne rock scene, ali ako se promijene malo svjetska zbivanja, ako se u Rijeci pronađe način za sufinanciranje i otvori se koji klub za mlade u kojem će se puštati rock glazba, vjerujem da ćemo ubrzo imati velik broj bendova kao što smo ih imali nekad. Držim palčeve da se glazba događa i dalje.

Trenutno radite kazališnu glazbu za predstavu Matjaža Fariča u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani te ste dobili angažman oko vizualnog identiteta Teatra Ulysses za iduću godinu. Kakvi su vam planovi, želje, stremljenja?

Što se tiče Matjaža Fariča i Teatra Ulysses, u svakom slučaju bilo kakav izlet iz nekakvog kalupa, odlazak u nekakav manje poznat umjetnički teritorij meni je pozitivan i svaki put kad se vratim iz nekakve takve suradnje u svoju glazbu i rad s bendom, zapravo napravim određeni pomak. Vjerujem da me svako takvo iskustvo obogati. Danas me u svakom slučaju čitanje neke dobre knjige ili odlazak na neku dobru predstavu ili izložbu puno više na neki način usmjeri u glazbi i nadahne za rad nego slušanje nekog benda ili odlazak na neki koncert. Zato što mi je to preslično i zapravo teško da će me nešto posebno nadahnuti, usmjeriti, pokrenuti, upravo zato što su mi alati prepoznatljivi, jer ono što čujem preblisko je onome što radim. Kada glumim u nekoj predstavi ili radim glazbu koja nije na neki način pritisnuta time da mora trajati određeno vrijeme, biti bendovski složena, zapravo se vraćam svojoj glazbi drugačiji, obnovljen, s nekim novim iskustvima i to mi je super. To sigurno neću mijenjati u životu. Svaki put kad dobijem ponudu izaći iz svoje safe zone, prihvatim to i rado činim jer me to zabavlja, uzbuđuje i mislim da je najbolji način za učenje o sebi i drugima.

Razmišljate li o svojim godinama?

I da i ne! Povremeno ih osjetim, pogotovo nakon više neprospavanih noći. Nekad mi spavanje uopće nije bilo bitno. Danas nakon dvije noći što sviramo i ne odspavam kako treba, itekako osjetim da nisam spavao i jedva stojim na nogama. Osjetim da kad se s djecom valjam po livadi moram malo pripaziti na koji način se valjam, da ne bih ostao uvaljan do daljnjega. Ne razmišljam o godinama u smislu da me to straši, veseli, bilo što. Na neki način se ne bih mijenjao ni s kim. Mislim da i glazba srećom nije stisnuta godinama i usmjerena na način da kao u nogometu s 50 i više godina nemaš što više profesionalno igrati. Glazba srećom pruža mogućnost da čovjek radi dok god ima što reći i dok postoji potreba da radi i potreba drugih da to čuju. U mom slučaju mislim da nisam pogriješio time što se glazba mijenja sukladno mojim godinama, što se moj glazbeni ukus mijenja, a samim time i način na koji glazbu i stvaram. Dio mojih kolega sigurno misli da je dobro držati se uvijek istog načina rada pa tako neki izvođači s 18 i 50 godina zvuče identično. Ja jednostavno to nisam u stanju. Volio bih da mogu možda izgledati i svirati glazbu na isti način, isto pravovjerno kao što sam svirao rock'n'roll s 18, međutim ne mogu jer bih sebi ispao smiješan i sve ovo bi postala velika parodija vlastitog života. Zapravo ne bježim od toga da se moja glazba mijenja sukladno mojim godinama. Ono što danas slušam, što paše mojim godinama - da mi je to netko rekao prije 20, 30 godina, vjerojatno bih mu kazao da je to nemoguće. Danas se mogu uhvatiti da slušam stare brazilske autore, što je nekad bila glazba koja me nikako nije privlačila. Danas recimo u njoj nalazim ljepote.

Više puta ste kroz razgovor spomenuli suprugu. Vi i Milica slovite za jedan od najomiljenijih parova na sceni. Jednom ste rekli da 'ne možete živjeti bez strasti'. Kako nakon toliko godina postižete strast i bračni sklad? Jeste li se uopće ikad posvađali?

Što se tiče mene i Milice, sažet ću to u jedan odgovor - da se i to mijenja. Mi se mijenjamo. Ako su ljudi dovoljno otvoreni, ako se vole i spremni su na određene kompromise i na promjene, onda stvarno ne vidim razlog zašto neka veza ne bi rasla, mijenjala možda svoj ritam, svoj oblik ako treba. Milica je moj partner u životu, vjerujem da sam i ja njezin. Ona mi je najveća podrška u svemu što radim, ujedno suradnik u tome što radim. Njoj i njezinim prosudbama beskrajno vjerujem. Sve što mi ona kaže preispitam, razmislim o tome. Ne kažem da sve usvojim. Neke njezine primjedbe ili kritike nisam usvojio, ali sam svejedno prije o njima razmislio i ako ništa drugo, dobro pretresao svoje argumente da vidim jesam li stvarno u pravu ili je možda ona ipak u pravu. Tako da mislim da je za mene i za nas zdravo da imamo iskren i otvoren odnos jer ako ljudi pričaju, razgovaraju, onda se sigurno dobro i poznaju i ne postoji nijedna stvar koja može ugroziti njihov odnos. Ako su ljudi dovoljno iskreni jedni prema drugima, otvoreni, naći će rješenje za bilo kakav problem, tako da vjerujem da u tome nismo ništa drukčiji u odnosu na druge parove. Meni je u svakom slučaju lakše dijeliti s nekim svoja razmišljanja i ono što me veseli nego da to zadržim samo za sebe pa da u četiri zida imamo dva razdvojena svijeta.

Gledate li serije, ima li neka koja vas je u zadnje vrijeme oduševila, što trenutno čitate?

Ne! Čuo sam za hrpu serija. Spremamo se Milica i ja već godinu dana što ćemo početi gledati, međutim s troje djece i s našim obavezama to je gotovo nemoguće. Uz sve moje želje i njezine da navečer sjednemo i počnemo pratiti neku seriju, mi to jednostavno nismo u stanju. Moram reći da već dok reklame gledam ili dogovaramo što ćemo gledati, zapravo pomalo padam u san. A isto tako i ona, tako da stvarno zavidim ljudima koji uspiju imati snage i vremena sve to pogledati. Stvarno bih to želio i nadam se da ćemo u budućnosti uspjeti u tome, ali za sada nam to loše ide. Što se tiče čitanja, čitam sve i svašta. Trenutno čitam dvije, tri stvari istovremeno. Zadnje što sam čitao su dvije zbirke pjesama Josipa Severa. Čitao sam 'Nevidljivog čovjeka' Ralpha Ellisona, nedavno 'Kiklopa' Ranka Marinkovića. Čitam i knjige koje mi dođu pod ruku. Recimo 'Deset misli o vremenu' Bodila Jönssona je zgodna knjižica. Mijenjaju mi se interesi. Znam provoditi dosta vremena u antikvarijatu u Rijeci, naravno kad mi to vrijeme, klinci i glazba dopuste.