Podsjećajući na humanost i empatiju, filmom nastalom prema istinitom događaju - opisanom u romanu 'Slučaj Vinča' Gorana Milašinovića - u maniri triler mistike te smještenom iza Željezne zavjese, koja se tek stidljivo otvarala prema Zapadu, Dragan Bjelogrlić napravio je još jedno remek-djelo. Autentična scenografija, vizualni efekti, sjajna glumačka postava te odličan soundtrack oduševili su gledatelje na zatvaranju Zagreb film festivala proteklog vikenda.

Film će se od 16. studenog moći pogledati u Cineplexxu i odabranim kinima. Kako sam redatelj ističe, emocija je zvijezda vodilja u drami snimljenoj prema istinitom događaju iz 1957., kada su znanstvenici iz jugoslavenskog Instituta Vinča ozračeni pokušavajući stvoriti atomsku bombu pa su spas pokušali pronaći kod liječnika u Francuskoj.

Kad je riječ o usporedbama s američkim filmom 'Oppenheimer', Bjelogrlić je izjavio da nema nikakav odnos prema tome. Oni su film počeli pripremati prije devet godina, puno prije nego što je snimljen 'Oppenheimer'. 'Kad smo počeli raditi na scenariju, u to vrijeme je bila popularna serija 'Černobil', pa su svi tad govorili da je srpski 'Černobil', a sad je hit 'Oppenheimer', pa neki govore da je to srpski 'Oppenheimer'. Kad se pojave dva filma slične tematike, to znači da je ta tema aktualna', kazao je redatelj.

Film je još u kolovozu, prije projekcije, podigao prašinu, a na IMDB-u je dobio ocjenu 8,5. Je li vas to iznenadilo?

Pa netko me nedavno isto pitao. Ali ja vam ne pratim te ocjene na IMDB-u (smijeh) zato što se ne mogu u to potpuno pouzdati. Meni su premijere, susret s publikom, ono što kažu ljudi oko mene, to kako reagiraju moji prijatelji, susjedi, ljudi koje srećem na ulici - najrelevantnije. Naravno da su mi kritike i nagrade važne, neću se sad praviti blesav. I apsolutno sam se radovao kad sam dobio nagradu u Locarnu. Radovali smo se i kad smo ušli na Piazza Grande kao prvi s prostora Balkana koji su tamo imali svoju svjetsku premijeru. Sve su to stvari koje čovjeka vesele. Ali nekako je, kad film dođe među ljude, stvarno važno kako će oni reagirati.

Kako ste dolazili do informacija oko Vinče? Informacije o slučaju izlazile su u javnost na kapaljku.

Da, ali ja sam za stručnog suradnika uzeo Marka Vinkovića, koji je doktorirao jugoslavenski nuklearni program, i on je uglavnom crpio informacije iz stranih radova, dakle iz onog što su strani novinari pisali o jugoslavenskom nuklearnom programu, i odatle smo imali najviše podataka. Naravno, bilo je i memoara raznih suvremenika koji su se osvrtali na događaj u Vinči s raznih strana. Stevan Dedijer, koji je bio direktor Vinče u to vrijeme. Bilo ih je još. Čak i hrvatski akademik Ivo Šlaus. Recimo, ja sam čitao neki njegov članak. Dosta toga smo istraživali i razgovarali s ljudima koji su imali podatke. Naravno, službeno ništa ne postoji niti će ikad postojati, ali postoji ovaj film.

Snimili ste brojne hvaljene projekte - 'Senke nad Balkanom', 'Tomu', 'Montevideo, bog te video', pa sad i 'Čuvare formule' prema istinitim događajima u kojima prikazujete i kontroverzne stvari. Imate li dovoljno materijala, tj. bojite li se da će vam ponestati tema, inspiracije?

Nažalost, neće. (smijeh) Imamo materijala koliko hoćete. Srpska povijest, uopće povijest Balkana je možda i na našu žalost puna najrazličitijih mogućih događaja, tako da tema ima u izobilju, samo je pitanje čime se želite baviti.

U filmu su Francuzi pristali na transplantaciju svoje koštane srži kako bi pomogli ozračenim Jugoslavenima. Mislite li da bi se u današnje vrijeme mogli pronaći ljudi koji bi na takav način pomogli nepoznatim ljudima?

Mislim da ne bi. Zapravo ovako, da se ispravim, ako bi se napravila neka ogromna marketinška kampanja, neki štos na društvenim mrežama ili Tik Toku - možda bi. Ali generalno, živimo takvu vrstu života gdje naprosto takve stvari više ne dopiru do nas. Na stranu ovo što se dogodilo u našoj priči, ni zakonski više ne bi bilo moguće da netko riskira svoj život na taj način.

Kako se dogodilo to da vaš film 'Čuvari formule' komisija u Srbiji nije istaknula kao kandidata za nagradu Oscar?

Rekao sam nedavno rečenicu koju sad samo mogu ponoviti, a to je: Jesu li se ti ljudi koji su bili u komisiji mogli pogledati u ogledalo kad su došli kući? To je jedino što mogu reći.