U Saxa ovog vikenda, točnije 24. studenog Kojoti će publici premijerno predstaviti materijal s novog studijskog albuma čiji je izlazak planiran krajem godine. Bend će izvesti i sve najbitnije pjesme s prva tri albuma, a ujedno, to će biti zadnji koncert Kojota u Zagrebu do promocije novog studijskog izdanja. Proteklog ljeta su objavili svoj prvi best of LP naziva 'Najboljih 11' na kojem su najveći hitovi Kojota. Bend u sastavu Alen Marin, Davor Viduka, Bobo Grujičić i Vanja Marin u poznati zagrebački klub stižu u punoj snazi a publici će priuštiti 'praznik' rock'n'rolla.

Nije vas bilo više od 15 godina. Kako nove generacije koje su stasale u međuvremenu reagiraju na vašu glazbu?

Prijem naše glazbe kod mlađih generacija su iznad mojih očekivanja. Mnoge stvari su se iskristalizirale u smislu da neke pjesme koje nisu bile forsirane kao radijski hitovi (ili kako se to već zove) su se pokazale kao noseće pjesme našeg repertoara kod mlađe publike. Naveo bih kao primjer pjesmu 'Pet milijardi ljudi' koja ima puno poklonika. Iako se danas broj ljudske populacije na Zemlji popeo na oko 7,5 milijardi ljudi, našu 'Pet milijardi ljudi' nije pregazilo vrijeme. Dojma sam da su pjesme poput 'Razuzdan i lud', 'Hodala je pola metra iznad zemlje“, 'Halucinacija' i 'Izgubljen u svemiru' duboko utkane u kolektivnu baštinu ili kako bi rekli neki pametni mladi ljudi, poznavanje tih pjesama je stvar opće kulture.

Bili ste ultimativni hit devedesetih. Kako je izgledalo svirati rock'n'roll tada, a kako situacija izgleda danas?

Devedesetih smo bili mladi ljudi i imali smo malo drugačije prioritete nego danas. Provoditi se nam je bilo jako važno. Svirali smo puno i posvuda. Zarađivali smo pristojan džeparac koji bi nerijetko i potrošili na licu mjesta. Danas su stvari drugačije. Sviramo manje i bolje, u puno kvalitetnijim produkcijama.

Jeste li u trenutku ponovnog okupljanja Kojota imali u planu snimanje novog materijala ili ste htjeli uživati u ponovnoj svirci, pa što bude – bude?

Nismo imali nikakve planove. Ponovo smo se okupili zbog određenog pritiska publike. Već na prvoj probi smo bili ugodno iznenađeni sinergijom i energijom benda. Meni je bila impresivna spoznaja da smo svako ponaosob napredovali i svirački,izvedbeno, a bogami i 'ljudski'. Pjesme su zvučale puno bolje nego prije i kad se sve zbroji s interesom publike nismo niti mogli drugačije postupiti nego raditi na novim pjesmama i uživati u cijeloj priči. Sada smo već pri kraju s novim albumom. Idući tjedan idemo u studio završiti snimanje i novi album možemo očekivati u siječnju.

Zašto ste se uopće raspali?

Sad kad me to pitate sjetim se izjave Eddie Veddera prilikom 20. obljetnice Pearl Jama. Rekao je da mu nije jasno kako su se uspjeli održati tako dugo, da je jako teško naručiti pizze za petero ljudi, a kamoli održati bend. Mi se nismo uspjeli održati zbog neslaganja i različitosti u karakterima, ali, kao što sam već dao naslutiti, danas smo zreliji i tolerantniji jedni prema drugima.

Kad se sjetite preteće Kojota, grupe Pokvarena mašta, kakve vam se uspomene bude?

Bezbrižnost, bezbrižnost i bezbrižnost. To su moje tinejđerske godine. Sjetim se Vinkovaca, snimanja kod moje bake u njenoj kući u Vrtnom naselju, proba u Vanjinoj šupi i Zokijevoj garaži, Zdenka Franjića i svjetala velegradova Zagreba, Beograda i Sarajeva… Svakom su ugodne uspomene na mladost.

U čemu je bila tajna vinkovačke scene koja je iznjedrila ponajbolje sastave ikad na ovim prostorima?

Možda se odgovor može potražiti u činjenici da su vinkovačka crpilišta vode na močvarnom području koje sadrži veće količine arsena? Šalu na stranu, zaista ne znam u čemu je tajna. Valjda su se neke okolnosti poklopile kako to već obično biva. Bila su i drugačija vremena. U našim formativnim godinama su nam glazba i žeđ za novim otkrivanjima bili jako važni. Tada mnoge ploče i instrumenti nisu bili toliko dostupni, tako da se moralo dobrano potruditi da ih se nabavi, za razliku od danas kad je sve na 'izvolite'. Jedno od bitnih identifikacijskih pitanja prilikom upoznavanja je bilo – šta slušaš? U našoj neposrednoj blizini je bilo nekoliko dobrih i zanimljivih bandova, tako da je i to bio svojevrstan podstrek za rad. Ali činjenica je da smo morali otići u Zagreb da bi se mogli baviti glazbom na ozbiljnijem nivou, jer je medijsko ignoriranje Slavonije oduvijek postojalo. U mom slučaju je pitanje da li bih, da nisam došao u Zagreb, uopće sreo Davora Viduku koji je vrlo plodan autor i vrstan gitarist, a suradnja s njim je ključna za moju glazbenu karijeru.

Što je s vašim 'projektom' Superoperater?

Morat će malo pričekati.

Danas ste obiteljski čovjek. Kako se nosite sa starenjem, muče li vas godine i promjene koje one nose?

Starenje je proces na koji nitko nije imun i nemam problema s prihvaćanjem te činjenice. Zdravlje me dobro služi, da kucnem u drvo, a što se tiče fizičkog izgleda, nikad nisam bio tip muškarca koji voli provoditi vrijeme ispred ogledala, a i karakterom sam takav da uvijek nastojim da mi čaša bude barem polupuna. Biti obiteljski čovjek donosi određene satisfakcije u protoku vremena. Imam skladan brak i jako dragu i lijepu suprugu, otac sam i očuh dviju djevojčica, odnosno djevojke, koje me jako često ispunjavaju ponosom. To je jako dobar osjećaj.

Dotiče li vas politička i društvena zbivanja i stvarnost i koliko se zatvarate u svijet svoje obitelji, prijatelja, glazbe?

Imao sam neku fazu kad sam gotovo opsesivno-kompulzivno pratio vijesti, ali sam se uspio odviknuti te ružne navike. U jednom trenutku sam shvatio da procesuiram potpuno bespotrebne informacije iz dnevno – političke kategorije koje su potpuno prazne i ne mogu poslužiti ničemu osim možda za skupiti koji bod na nekom ultra bizarnom kvizu, ako i tamo. U današnje hiper - bulevarsko - spin - informacijsko – dezinformacijsko vrijeme jako je teško izvući kvalitetnu informaciju, pa sam odlučio da ću usporiti s tim. Sada pratim vrlo površno vijesti po portalima i nastojim se zabaviti. Danas sam, na primjer, naletio na vijest da je jedna gospođa ministrica na jedan dan odlučila biti dijete! Pa zar nije to preslatko zabavno u svojoj bizarnosti. Potpuno je zasjenila sadržaj članka. Obitelj je jako dobar štit od malih dnevnih nerviranja, jer iziskuje potpuno drugačiju koncentraciju. Za obitelj se treba svakodnevno boriti. Prijatelji i bend su također korisni, ali bome i dobar ispušni ventil.

Što privatno slušate? Čija vam muzika ne može nikada dosaditi?

Moram vam priznati da dosta slušam modernu pop glazbu, jer moja desetogodišnja kći to sve pomno prati u tolikim količinama da i pasivnim slušanjem puno toga uberem. Ali nije sve tako crno, upravo otkriva i bogati opus Steviea Wondera, tako da se nađemo tu negdje na američkom crnom, ili se kaže afroameričkom da ne ispadnem nekorektan?, soulu i funku. Zaista volim svašta slušati, ali svaki dan bih mogao slušati albume 'Hunky Dory' Davida Bowiea, 'Where it All Began' Bo Diddleya i opus  R.L. Burnsidea s naglaskom na album 'A Bothered Mind'.

Što rade članovi Kojota kad ne rade glazbu?

Davor je u glazbenim vodama do grla. U jako je dobroj stvaralačkoj formi, tako da puno piše i sklada za Kojote, a ima i još dva aktivna banda – Kawasaki 3P i Greasballs. Uz to se bavi i poljoprivredom, njegova obitelj je najveći hrvatski proizvođač kupina. Vanja radi još i kao ton majstor u Exit teatru. Bobo živi u Rijeci i vodi svoju turističku agenciju. Noa Rupčić svira klavijature i vokalno oplemenjuje pjesme Kojota zadnjih godinu dana i on je zapravo istinska zvijezda i možete ga gledati u TV showu Zvijezde. Ja se ne mogu požaliti da mi je dosadno. Nedavno mi je moj otac prekrasno arhaično rekao: 'Ti si, Alene, 'k'o navito kolo'. Dugi niz godina radim u Zagrebačkom kazalištu mladih kao tehničar rasvjete. Ovih dana radim i dizajn svjetla za predstavu 'Jacques ili pokornost' Kazališta slijepih i slabovidnih 'Novi život', a imam probe i kod kuće, jer u subotu dopodne moja kći i supruga igraju 'Malu predstavu o struji' koju su same osmislile, a ja sam im glavni tehničar. Navečer imam koncert Kojota u Saxu. Još nađem i vremena za dati pokoji intervju. Ne znam što mi je slađe!