'Bila sam divlja kao djevojčica, ali uvijek smo se moja braća i ja dobro slagali. Kako sam u centru nakon potresa moj stan je to teže primio. Imam radove u stanu pa mi brat pomaže. To se zove bratska solidarnost', ponosno nam je ispričala Josipa Pavičić. Ante je mlađi od nje osam godina i završio je Višu vatrogasnu školu, a osim njega ima i tri godine starijeg brata, Josipa koji je kriminalist.

Josipa i Ante fotografirali su se u šetnji zagrebačkim ulicama, a Josipine pratiteljice uputile su samo komplimente na račun Ante. 'Šetnja s bratom', napisala je uz fotografiju.

Jako je povezana sa svojom obitelji što ćesto ističe u svojim istupima. Zbog rata je godinu dana živjela u Frankfurtu, a potom je kratko živjela u Rijeci pa u Novalji na otoku Pagu, gdje je završila osnovnu školu.

Obitelj je uz Josipu bila kao najveći oslonac u vrijeme dok je vodila bitku sa zloćudnom bolešću. Kad god joj se ukaže prilika odlazi u voljenu Škabrnju gdje ljeti uživa sa svojim sinovima. Virom i Roccom. Svoje mjesto opisala je i u knjizi:

'Ja sam škabrnjsko dite. Bože, danas mi se to čini nestvarnim, kao da je to bila neka druga djevojčica. Kužiš? Čudno mi je da sam dva desetljeća unazad svjedočila ubijanju i masakru nad civilima. Ti su civili bili moji rođaci, moja velika obitelj, oni s kojima sam išla u lov s praćkom, igrala pikule i preskakala laštrik. Na dan primopredaje unakaženih tijela, moj je smijeh zamro. Eh, ne mogu ti opisati težinu na prsima, a ni težinu u zraku kad su počeli otvarati crne vreće pred nama koji smo ostali živi. Moja je Škabrnja tog dana umrla. A vjeruj mi, u svakome je od nas tog hladnog mjeseca studenog nešto odletjelo u visine. Možda krik, možda vapaj možda nemoć. Majke su pokopale svoju djecu, djeca svoje majke i očeve. Nije to normalno. Ali je bilo tako. I točka'. (ulomak iz knjige 'Šest milimetara')