U nedjelju, 12. studenog, u sklopu programa Industrija 15. ZFF-a održat će se masterclass Jamesa Watkinsa po imenu 'McMafia – Od ideje do realizacije'. Redatelj BBC-jeve serije koja je snimana u Hrvatskoj, a čija premijera se s nestrpljenjem očekuje početkom 2018. godine, dat će jedinstveni pogled stranca na čudesne mogućnosti snimanja u Hrvatskoj. U povodu svjetske premijere trailera i zagrebačkog predavanja o 'McMafiji', razgovarali smo s našim sve zaposlenijim scenografom Ivanom Veljačom koji je na projektu imao važnu funkciju art directora
Naši filmski profesionalci sve su priznatiji i traženiji u svijetu. Jedan od primjera za to je i mladi scenograf Ivan Veljača, brat glumice Jelene Veljače, koji je za tportal ispričao sve o radu na BBC-jevoj seriji 'McMafia', brojnim projektima koje je odradio, svojim uzorima, scenografskom poslu te o svojoj drugoj ljubavi - glazbi.
Kako je došlo do vaše suradnje na 'Mc Mafiji' i kako uopće domaći kadar može dobiti priliku za rad s nekom internacionalnom produkcijom?
Na projektima kao što je 'McMafia' mislim da je uvijek sličan proces dobivanja angažmana, zapravo jako sličan bilo kojem drugom poslu. U principu se natječete s ostalim kolegama koji, kao i vi, dođu na intervju na poziv producenta. Nekad se prije intervjua rade i tzv. moodboardovi i, naravno, šalju portfolio i CV mape kako bi ostali autori dobili bolji uvid u ono što ste do tada radili te da li im vaš stil odgovara. Na 'McMafiji' dobio sam poziv od Igora Nole, koproducenta projekta.
Kakvo iskustvo ste stekli na tom snimanju?
Rad na 'McMafiji' bilo je odlično iskustvo. Bilo je zahtjevno, prvenstveno jer je snimanje trajalo jako dugo, ali naučio sam puno toga. Radio sam na funkciji 'art directora' što, osim kreative, zahtijeva puno organizacije, pisanja troškovnika, gradnje, ali i svojevrsne 'politizacije' odnosa u timu. Taj dio je možda i najzahtjevniji, ali je odličan profesionalni trening.
Kako ste se osjećali radeći na takvom projektu i koje su razlike u odnosu na domaću produkciju?
Na svakom projektu koji radim trudim se biti maksimalno fokusiran i kontinuirano davati sve od sebe. Najteži zadatak je biti koncentriran na svaki detalj dva, tri ili više mjeseci u komadu. Isto vrijedi za domaću i stranu produkciju. Među projektima, mislim da ključne razlike nisu u tome je li produkcija strana ili domaća, nego kako je postavljena. Ali i različitim ljudima odgovaraju različiti načini rada. Ja volim da je sve promišljeno i da postoji sistem rada, a to u principu ne ovisi o narodnosti produkcije.
Možete li usporediti rad na 'Igri prijestolja' i rad na 'McMafiji'?
Teško je uspoređivati ta dva projekta jer se ne radi samo o potpuno različitim žanrovima, što je usko vezano za vrstu potrebe scenografskog posla, nego i o različitim funkcijama koje sam imao. Osim toga, najveća razlika bila je u tome što sam u međuvremenu skupio puno iskustva pa sam za 'McMafiju' bio puno spremniji.
Koliko se, pak, razlikuju snimanja serija od dugometražnih filmova? Za film 'Takva su pravila' Ognjena Sviličića dobili ste Zlatnu Arenu...
TV serije su često puno napornije jer samo snimanje traje duže, a gotovo je nemoguće napraviti pripreme za kompletan period, tako da se puno toga rješava 'u tijeku'. Osobno nisam ljubitelj toga. Za film je jednostavnije pripremiti se pa je lakše i držati sve konce u rukama. Naravno, jako puno toga ovisi i o dovršenosti scenarija i o drugim autorima. 'Takva su pravila' Ognjena Sviličića, za koji sam dobio Zlatnu Arenu, upravo je i bio projekt za koji smo se jako dobro pripremili i rezultati se vide.
Koje je vaše najbolje iskustvo dosad kad je riječ o projektima, suradnjama?
Ne bih mogao posebno izdvojiti neki projekt. Zabavno je raditi i dječje filmove kao što su 'Koko i duhovi' Daniela Kušana ili 'When my father became a bush' Nicole van Kilsdonk, isto kao i tematski teže filmove kao 'Kosac' Zvonimira Jurića ili 'Upstream' Marion Hansel. Na svakom projektu nešto sam naučio, na nekima manje, na nekima više. Isto tako i s ljudima, s nekima lakše surađuješ, a s nekima malo teže, ali to je priroda našeg posla.
Što ste sve radili od projekata do sada?
Imao sam sreće da sam u posljednjih 10 godina radio kontinuirano pa sam imao priliku raditi puno različitih formata, dugi metar, kratki metar, TV serije različitih formata pa i reklame. Čak sam radio i neke tzv. game showove.
Što sve posao scenografa podrazumijeva? Koji su najizazovniji momenti u tom poslu?
Posao scenografa je u osnovi uvijek isti, ali je promjenjiv ovisno o vrsti i formatu projekta. Tu osnovu bih ukratko opisao kao kombinaciju kreativnog procesa i tehničkog znanja, kojom sudjeluješ u pričanju neke priče. Sve detaljnije su specifičnosti vezane uz određeni projekt. U dosadašnjim projektima gradio sam samostane, slikao pozadine, razbijao aute, oblačio bazene u crni materijal, dresirao labudove i čekao da vrt naraste za scenu, a sve bih to nazvao dijelom scenografskog posla.
Kako ste uopće završili u scenografskim vodama, što vas je privuklo tome (studij za to ne postoji kod nas)?
Nakon testiranog zadnjeg semestra na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, htio sam se malo odmaknuti od teorije i raditi nešto u praksi. Otvorila mi se prilika da asistiram scenografu na jednom projektu, a nakon toga sam dobio prvu priliku da samostalno projektiram u funkciji scenografa. Kasnije sam kao scenograf potpisao i prvi igrani film 'Majka asfalta' Dalibora Matanića te se nakon toga u potpunosti našao i predao tom poslu.
Postoji li neka anegdota koju ćete uvijek pamtiti sa snimanja?
Ako nečega ima u filmskom poslu, onda su to anegdote. Ima ih toliko da ih se pola više ni ne sjećam. Jedna od dražih mi je kada sam za film Lukasa Nole 'Šuti' tjednima odlazio na jezera hraniti labudove kako bi se pojavili na pravome mjestu u pravo vrijeme za kadar. Dok bih ih hranio, fućkao bih, tako da su se nakon tjedana hranjenja odazivali na moj znak. Ni sam nisam mogao vjerovati da mi je to uspjelo.
Tko su vaši uzori iz svijeta scenografije?
Teško je izuzimati scenografa iz konteksta filma na kojem je radio jer se uglavnom radi o kreativnom procesu više osoba direktno vezanih na temu koju obrađuju, ali bih mogao istaknuti Dantea Ferrettija kao scenografa koji svakom projektu donese poseban autorski doprinos.
Na kojim projektima trenutno radite?
Trenutno završavam scenografiju na filmu 'Rafael' nizozemskog režisera Bena Sombogaarta.
Koliko vam vremena ostaje za vašu drugu ljubav - glazbu?
Za glazbu mi, nažalost, ostaje sve manje i manje vremena. Često sam fizički i psihički prazan nakon snimljenog projekta pa je teško odmah se prebaciti u drugi 'mode'. Volio bih više raditi na pjesmama i nadam se da ću naći više vremena.
Što privatno slušate, u kakvoj glazbi uživate?
Odrastao sam na kombinaciji glazbe poput Nick Cavea i Machine Heada. Dosta čudna kombinacija, ali sam uvijek bio dosta otvoren za isprobati razne stvari. Najviše me zanima da glazba koju slušam iz mene izvuče nekakvu emociju. Može biti bilo što - tuga, radost, agresija, mir, svejedno. Trenutno su mi u autu Kiša metaka i Post Malone.
Što ste zadnje pogledali od koncerata?
Prošle nedjelje sam bio na koncertu Triggerfingera u Tvornici.
Koje su vaše omiljene serije i koje biste nam preporučili?
Omiljene serije nemam, ali odlične su mi 'Walking Dead', 'House of cards', 'Oz' i 'Fargo'. Scenografski mislim da je svaka od njih vrhunski odrađena, iako ima i puno serija koje mislim da su scenografski odlične, ali meni nisu zabavne.