Svakome tko Hrvatsku radioteleviziju gleda dulje od mjesec dana jasno je u čemu je Elizabeta Gojan najbolja: u posebnim emisijama vezanim uz važne i aktualne vanjskopolitičke događaje. Svoju sposobnost da se dočeka na noge i smisli stotinjak pametnih u takvome je kontekstu dokazala već mnogo puta, u rasponu od jezive tragedije 11. rujna 2001. u New Yorku pa do jezivog kiča kraljevskog vjenčanja prošloga proljeća. Takvi su televizijski trenuci njezin pravi forte, svim hvalevrijednim i intelektualnim pozadinama 'Daminog gambita' unatoč.

I sinoćnji HTV-ov specijal o američkim izborima bio je u tom duhu – Gojan je u studiju ugostila sociologa Dražena Lalića te političkog analitičara Višeslava Raosa, o kojima može misliti štogod tko hoće, ali su se pokazali kao zahvalni sugovornici. Kao prvo, prilično točno su predvidjeli ishod izbora (OK, istu su prognozu zadnjih tjedana u Hrvatskoj ponavljali svi koji znaju dovoljno engleskog da na stranim portalima pročitaju naslove nad člancima i potom se proglase upućenima), a kao drugo, po onome što su pričali bilo je jasno da se američkim izborima već dugo bave i iz profesionalnog i iz osobnog interesa. Dobar izbor gostiju, dakle.

Emisija se, međutim & na sreću, nije sastojala samo od beskrajnog razglabanja u studiju, pa smo odgledali i nekoliko sasvim pristojnih priloga o Obami i Romneyju, kao i dva-tri interesantna štikleca vezana uz tu dvojicu, izbore i (za nas) neobične momente izborne americane. Jedan od tih, Amerikanci bi rekli off-beat priloga bio je i onaj o hrvatskim mormonima, domaćem vjerskom kuriozitetu i ultramanjini od petstotinjak članova, o kojima većina gledatelja zna jedino to da im se misionari šetaju gradovima u ispeglanim hlačicama i bijelim košuljama te identifikacijskim značkama o reveru. HTV-ovci se, ruku na srce, sinoć nisu pretrgli da gledateljima objasne išta više od toga, ali su zato predstavili nekolicinu domaćih mormona, od kojih je jedan iznenadio izjavom u kojoj je ustvrdio da hrvatski mormoni Mittu Romneyju ne bi poklonili glas samo zato što pripada istoj vjeri kao i oni. Interesantno. Rupe u razjašnjavanju 'mormonske misterije' domaćem puku sklona sam zato ovaj put ostaviti po strani, pogotovo zato što je nedavno u sklopu emisije 'Reporteri' HTV prikazao podulji i vrlo podroban dokumentarac o Romneyju i mormonskoj crkvi.

Ipak, u cijelom tom izbornom specijalu HTV-a, koliko god dobar bio, dvije su stvari zastršale kao lakši ili teži gaf, pa počnimo od onog potonjeg. Branka Slavica,naravno. I inače najslabija karika u HTV-ovu dopisničkom korpusu, i ovaj se put, prilikom javljanja iz Obamina izbornog stožera u Chicagu, doimala kao da bi u mikrofon najradije bubnula: Ne znam ja ništa, nisam ja odavde. To je, doduše, živa istina za svakog stranog dopisnika bilo gdje na svijetu, ali možda bi bilo vrijeme, nakon toliko godina izvješćivanja iz Amerike, da sirota Brankica prestane odavati dojam kao da ju je upravo tornado istresao usred Kanzasa. Ni nakon duljeg razmišljanja, naime, nije mi sasvim jasno čime je točno pridonijela sinoćnjem specijalu Elizabete Gojan, osim što je stala pred neke živopisno obojene zidove i žalila se na to da Obamin stožer izgleda više kao gradilište, nego kao, jelte, stožer. I Jasna Paro iz Romneyjeva uporišta u Bostonu i Tonći Antunović iz New Yorka bili su mnogo koherentniji, čak su i (čuda li prevelikog!) imali neka svoja zapažanja o izborima i predizbornoj utrci (koliko god Antunovićev prilog o umjetničkom projektu lijepljenja kauguma na slike predsjedničkih kandidata bio začudan), a ne sjede usred Amerike već sto milijuna godina, kao što to čini izgubljeno djetešce B.S. Ne znam, možda joj je taj 'padam s Marsa'-gard dio dražesne osobnosti i šarmantnog imidža, ali nekako baš najbolje ne pristaje uz osobu kojoj uz ime stoji 'dugogodišnja HTV-ova dopisnica iz SAD-a'.

Nešto manji, ali ipak nezanemariv prigovor odnosi se na naslov sinoćnjeg specijala. Ne, nemam poseban pik na naslove emisija koje vodi Elizabeta Gojan, slučajno se poklopilo, ali cijela CGI-podebljana priča s Amerikom koja bira 'VLADARA SVIJETA', kako nam se preko ekrana nekoliko puta ispisalo tijekom sinoćnjeg specijala – malo je ipak previše. Znam, znam, popu valja reći pop, a bobu bob, pa je to s vladarom svijeta tek malo hiperboliziran izraz stvarnosti, ali svejedno je ostavilo loš dojam. Takav se naslov, naime, može protumačiti ulizivački ili, ako ništa drugo – senzacionalistički, a šteta je emisiju, koja je inače bila vrlo, vrlo solidno odrađena, zagađivati takvim teškim riječima. Bilo bi dovoljno da je u naslovu stajalo da Amerika bira – predsjednika. Sve pripadajuće konotacije gledatelji bi si tada mogli izreći sami.