Što je to 'Sila', 'Djevojka imena Feriha', 'Mala nevjesta', 'Zora dubrovačka', 'Tajne', 'Avenida Brasil', 'Prave ljubavi', 'Nasljednica s Vendavala' ili 'Zabranjena žena'? Kakvog li pitanja! Da se pohvalimo: prema najnovijem izvješću Googlea, turska serija 'Sila' bila je pojam koji su Hrvati najviše puta upisali u tražilice ovoga internetskog diva u 2013. godini, ostavivši iza sebe pojmove kao što su Sulejman Veličanstveni, Dolores Lambaša, Eurobasket 2013, Gangman Style ili (tek na desetom mjestu) Vinko Coce.

Živimo u svijetu sapunica. Na hrvatskim malim ekranima i u 2013. vrtjelo se pravo mnoštvo domaćih i stranih naslova. Mala zemlja za veliki svijet sapunjara. Turskih, meksičkih, brazilskih i domaćih trakavica. Jesmo li (i mi) ovisnici o serijama i soap operama?

Usklađujete li svoj dnevni raspored prema ritmu serija? Čekate li grozničavo sljedeći nastavak? Otkazujete li sve zbog zadnje epizode? Srce lupa, znojite se, zadržavate dah. Takve ste simptome zasigurno doživjeli u nekoj uzbudljivoj situaciji, dramatičnom čekanju na nešto, u divljoj svađi ili – gledajući omiljenu seriju. Kako reagira tijelo na dramu na ekranu, umjesto na onu u stvarnom životu?

Želeći novi odgovor na to pitanje, njemački Fox Channel (ispostava Murdockovog Foxa) naručio je od firme Neuromarketing Labs iz pokrajine Baden-Wuerttemberg o tome novo znanstveno istraživanje. Rezultati nisu službeno objavljeni, ali u priopćenju za medije stoji da 'tijelo pokazuje simptome ovisnosti' te da su uspoređivani s onima vezanima za ovisnost o drogi. Drugim riječima, istraživanje bi trebalo upućivati na to da 'Sila' i 'Larin izbor' od okorjelih gledatelja u fiziološkom smislu mogu načiniti TV-narkiće, jer organizam pri prestanku gledanja reagira kao u ovisnika o heroinu na odvikavanju. Je li baš tako strašno?

Od tridesetih godina prošloga stoljeća kada je žanr započeo kao radio-trakavica o životima triju žena, pa do današnjih dana kada se na njih lijepe stotine milijuna TV-gledatelja širom svijeta, načinjene su brojne studije, istraživanja i analize odnosa gledatelja prema soap-operama.

Zaključeno je da su soupići žvakaća guma za mozak, da je to pretežito zabava za nezaposlenu žensku, naročito umirovljenu publiku, da ih se gleda zbog emocionalnog opuštanja, želje za maštanjem i dobivanjem savjeta, potrebe za identifikacijom, radi bijega od stvarnih životnih problema i osjećaja usamljenosti, zbog kojih se bježi u još veću usamljenost.

Priča o ovisnosti nije nikakva novost, što dokazuje i njemački portal posvećen sapunicama simbolično nazvan 'Serienjunkies' ili 'Serijski narkići'. U svom istraživanju, Neuromarketing Labs je stoga za ispitanike  uzeo 75 korisnika upravo toga portala. Snimajući ih dok prate TV-program, došli su do zaključka da gledanje komedija i horor-scena izaziva jednaku razinu emocija. Ali, čim bi se uključile scene iz omiljene trakavice ili najave i informacije o njoj, kod 30 posto ispitanika bilježili su povećan broj otkucaja srca i ubrzano disanje, dok bi elektrode na glavi registrirale moždane signale upućujući na pojačanu pozornost i jake emocije. Sličan rezultat dobiven je i kod 25 ispitanika praćenih putem magnetske rezonancije. Omiljene serije izazivale su izrazito pozitivne emocije kao što su radost i povjerenje, ali i negativne poput straha i gađenja, što je za voditelja istraživanja Kai-Markusa Muellera dokaz da je ovisnost o soupićima odgovor na potrebu za dobrodošlim kontrastom u odnosu na manje uzbudljivu sivu stvarnost. Ali tvrdnja da televizija izaziva jake emocije nije, čini se, impresionirala psihologe, jer jedan od njih, Rainer Spanagel, u Der Spiegelu tvrdi da istraživači emocija u cijelom svijetu ionako koriste sve vrste pokretnih slika, znajući da one izazivaju posebno jake osjećaje. Budući da je za uspjeh serije presudno stalno praćenje, Muellerov tim je istražio reakcije ispitanika kada im se iznenada ukine omiljena zabava. Pet minuta nakon prekida sapunice, ispitanici su zadržavali dah, tjelesna im je temperatura padala i počeli su se znojiti. Mueller to uspoređuje s reakcijama ovisnika o drogama, no istraživači ovisnosti o narkoticima odgovaraju da se posljedice konzumiranja TV-žvaka ne mogu uspoređivati s teškim promjenama koje izazivaju alkohol i opijati prilikom odvikavanja.

'Riječ je o očekivanoj reakciji u slučaju razočaranja, kao kada nekome gladnom ispred nosa maknete mirisni ručak. Kada bi reakcije bile iste, TV-ovisnici bi posljedice odvikavanja osjećali tijekom dugog razdoblja, što nije slučaj', objašnjava Rainer Spanagel. Ipak, jedna je nedavna studija na Dalekom istoku pokazala da fanatične gledateljice popularnih indijskih sapunica u Pakistanu u velikom broju pate od psiholoških problema. Mnoge od 10 do 15 pacijentica koliko ih ima dnevno, kaže dr. Fawad Faisal iz Međunarodne bolnice Shifa u Islamabadu, pate od straha, napetosti i sumnjičavosti uzrokovanih uvoznim indijskim sapunicama. No problem Pakistanki nije ovisnost kao takva, nego sraz tradicionalnog i nekog drugog života koji sapunice donose. Ali sapunice mogu i spašavati svijet, kako piše Boston Globe, navodeći nastojanja međunarodnih organizacija i ustanova javnog zdravstva u nekim zemljama da kroz sapunice šire korisne informacije i mijenjaju odnos prema svemu, od plemenskih odnosa i korupcije do problema aidsa.

A na Foxu su, piše Nora Schultz u Der Spiegelu, čini se, impresionirani rezultatima naručene studije. Ovih su dana, naime, najavili 'ekstremni program za serijske narkiće', 'Fox mega-opijanje', sve dok gledatelji ne zatraže pomoć liječnika.