Potajno priželjkujemo da i u pop glazbi svjedočimo hrvatskim ostvarenjima koja mogu doći na repertoar bilo koje radijske postaje na svijetu i biti učestalo preslušavana na streaming servisima. Srećom, ove godine, barem dva izdanja to demantiraju
U trenutku kad smo se dovoljno odvojili od XX. stoljeća, očito je kako suvremena glazba na domaćem terenu ima i mnogo više aduta za pozornost i na međunarodnim tržištima: osim mnoštva sjajnih autora, vrsnih interpreta, dovoljno širokoga uvida u stranu produkciju i sve ozbiljnijih producenata, tu je i definitivan prelazak jezične barijere. I dok je engleski jezik u elektronici prirodno stanište, a u rocku sve standardniji izražajni output, pop-glazba je uglavnom vezana za materinji jezik. Osobito to vrijedi za zabavnu glazbu progresivnijeg tipa, odnosno komercijalni mainstream pop koji korijene vuče iz festivalske baštine i pokušava slijediti neke suvremene tendencije.
Stoga je gotovo nemoguće ono što potajno priželjkujemo, da osim u drugim žanrovima, i u pop-glazbi svjedočimo hrvatskim ostvarenjima koja mogu doći na repertoar bilo koje radijske postaje na svijetu i biti učestalo preslušavana na streaming servisima. Srećom, ove godine, barem dva izdanja to demantiraju – izvrsni EP Irene Žilić Small Hours i nastupni album Željke Veverec (pod umjetničkim imenom Je Veux) I Glow.
Dok je Žilić svoj iznimni kantautorski potencijal nadogradila vrsnom pop-nadgradnjom (što je prepoznala i grupa Morcheeba koja će obraditi njezinu pjesmu The Moon), Željka Veverec je svoj izražajan vokal koga poznajemo iz grupe Mangroove stavila u službu vlastitih skladbi na engleskom jeziku.
Njezin glas prepoznatljiva je konstanta (a još svira i gitaru!) na albumu prolazeći nenametljivo kroz pop-stilizacije, od uvodne akustične pjesme The First Song do plesnih karusela kao što su Dance To Forget i Loveable. Pritom, dakako, ne može pobjeći od usporedbi s Tracey Thorn, odnosno Everything But The Girl: obje imaju vrhunske vokale i repertoar koji se ne zaustavlja na jednoj žanrovskoj odrednici. Razlika je u tome da je Tracey Thorn s matičnim bandom mijene prolazila kroz godine, čak i desetljeća, dok Je Veux pokazuje kako to efektno može zvučati na samo jednom albumu.
Janko Novoselić i Toni Starešinić izvrsno su produkcijski osnažili materijal koji Željku Veverec sasvim izvjesno promovira u jednu od ponajboljih pjevačica na ovom podneblju, osigurava ovom albumu respektabilne pozicije u godišnjim glasanjima i predstavlja temelj za građenje međunarodne karijere.