Osim anegdote o prvom susretu s Karlom Metikošem, priču o nastanku prvog refrena pjesme 'O jednoj mladosti', atmosferi na svojim koncertima i drugim temama, Josipa Lisac je na gostovanju na N1 je progovorila o onom što naziva 'generalnom slikom koja dodiruje sve nas', odnosno o situaciji u zemlji.

'Sinoć sam slušala Azru. Energičan rock koncert iz ’81 godine. Istovremeno mi se javila snažna sjeta. Ta rock energija ju nije mogla otjerati. Sve tužnija sam postajala. Osjetila sam i vidjela ogroman prazan prostor. Brisani prostor. Osjetila sam zbunjujuću energiju straha. Tihi žamor, vapaj. Riječi sam razaznala. Dođite! Uđite! Mi smo ovdje sami, usamljeni. Volimo kad nam netko dođe. Teško nam je. Frustracije su ogromne, agresija je permanentna. Svi snovi o lijepom, o svjetlu, su nestali. Mrak je nepodnošljiv. Gladni smo. Ne volimo sebe, niti svoje. Ne stvaramo svoje. Ne mislimo na svoje. Podcjenjujemo sebe i svoje. Duh je nestao. Um se poremetio. Urušilo se sve. Urušili smo sve. Pali smo. Teško ćemo ustati. Teško. Dođite! Uđite! Donesite nam…' izrecitirala je vlastitu pjesmu u studiju.

Smatra da je trenutačno stanje u hrvatskoj glazbi prilično loše, posebno kritizirajući udruge koje, prema njoj, trebaju posvetiti veću pažnju skrbi o svojim glazbenicima.

'Nije li malo čudno da se 70% vrti strana glazba? Kaj briga Stinga kaj se on ovdje vrti? Kaj ti nije draže da vrtiš svoje? Valjda nije…', rekla je pjevačica. Kao dodatnu poteškoću ističe činjenicu da suvremeni umjetnici danas sami financiraju svoje projekte te često sami pišu svoje pjesme, bez podrške profesionalnih skladatelja.