Zašto nas ne čudi to da je umjetnici kakva je Konstrakta upravo Josipa Lisac nedavno uputila izrazite pohvale? Usuditi se biti drukčiji, iskazati sebe i ne prilagođavati se potrebama tržišta, trendovima u glazbi, očito je ono što velika umjetnica rado prepoznaje i kod drugih. Njezinom pristupu umjetnosti svjedočili smo u odgovoru na prvo pitanje, a posebna je i po svojim pripremama za nastupe.

Pred vama su rasprodani koncerti 1. i 5. lipnja na Ljetnoj pozornici Tuškanac. Kako izgledaju vaše pripreme za nastup?

To je pitanje na mjestu! Nikako. (smijeh) Nemam pripreme, probe. Imam program, tako da se naprosto odsvira neku pjesmu, onda se možda nju makne, pa se ubaci neka druga, treća, naročito kad dođu nove. Ono što baš na samim nastupima znam pokazati to je da je moj tip koncerta zapravo improvizacija. I to bez dogovora, razgovora, kamoli isprobavanja toga. Zapravo je poznata konstrukcija stvari i onda se na nju gradi ono što se stvara tog trenutka, a taj trenutak može se dogoditi, ako se priredi, na nekoj probi, ali onda on neće biti na koncertu. Bolje je da se to nešto dogodi na koncertu. Znači da se ne programira, ne predviđa. Zapravo su sve te pjesme koje su takve kakve jesu - ovijene igrom.

Glazbenici i ja se vrlo dobro poznajemo, imamo sličan 'filing', trudimo se napraviti pjesme tog trenutka, koji nije bio prije i ne znam kad će biti poslije. Pjesma pruža veliku slobodu da se izraziš, da je doneseš emocionalno, da je doneseš tada, a da je ne vježbaš i ne ponavljaš, da je nisi izveo jučer ni prije mjesec dana, niti ćeš je izvesti sutra. To su dosta zanimljive stvari. Meni to odgovara. Sa svojim glazbenicima zaista se zaigram i dolazi do nekih nepredviđenih trenutaka u kojima naprosto poželim da mi glazbenik odsvira nešto što nisam čula, a i ja isto to pitam samu sebe - mogu li u toj pjesmi napraviti nešto što nisam čula? Riječi su stupidne kad se objašnjava glazba. Ona mora biti otvorena, slobodna tog trenutka. Vrlo je bitno to - sad. Svi mi koji to predajemo, moramo to doživjeti da bi je oni koji je prate i slušaju mogli doživjeti.

Koga najviše volite vidjeti u publici?

Ne vidim nikoga u publici. Inače pjevam gotovo stalno zatvorenih očiju, što isto znači da ulazim u sebe i tražim što želim da izađe iz mene. Tako je oduvijek bilo. Nekako sam sve ove godine, sve vrijeme profesionalnog djelovanja zapravo privilegirana, to često znam reći ljudima. Naime neke stvari koje govorim možda ponovim da bi jače sjele. Znate, s ljudima koji dolaze na moje koncerte odnekud se poznajem. Kroz glazbu, pjesmu smo se upoznali. Slušaju me s poštovanjem i u miru. Inače nemam običaj reći im: 'Idemo svi zajedno', niti tome ima mjesta na mojim koncertima. Ne znam kako ide sljedeći stih, kako će biti interpretiran, znači nije to školski pa da 'možemo svi zajedno'. Nemam prateće vokale. Nemam set liste od 30, 40 pjesama, imam ih vrlo malo, ali moj koncert traje dva sata. Kroz svaku pjesmu prolazi se vokalno, instrumentalno, u društvu sam izvrsnih glazbenika. Oni mene ne prate, mi izuzetno srčano sudjelujemo zajedno. I svatko od njih pokazuje se u najboljem izdanju. Volim reći da sam u društvu sjajnih glazbenika zato da bih bila još bolja.

Uvijek ste bili svoja, drukčija, nikad u kalupu, a to s 'ajmo gore ruke' niste vi. Je li bilo teško ostati svoja sve ovo vrijeme i niti jednoga trenutka ne pokleknuti pred onim što je trend, komercijala?

Volim osobe koje izlaze, usude se izaći izvan formata. Što znači format? Sugerira da nešto treba biti baš tako. Ali nešto može biti na bezbroj načina, samo se treba usuditi i staviti svoju muzikalnost u sferu tako da to prosipaš bez nekih upita. Glazbenika je jako puno, svi smo sjajni, ali smo različiti i onda je najljepše kad slušaš sebe i razmišljaš o tome kako bi ti i zašto bi tako i onda vidiš da ne treba puno razmišljati, već se naprosto treba prepustiti, imati slobodu stvarati, interpretirati u tom trenutku. Jer sutra je drugi dan, sutra ćemo vidjeti...

Mnogima ste uzor svojom glazbom i svojim svjetonazorom. Mnogi vaši vršnjaci, ali i mladi, mora se priznati, nemaju mladenačku energiju poput vas. Što im volite reći kada se susretnete?

Ništa ne mogu reći. Teško je davati savjete. Nisam ih ni ja voljela slušati kad sam bila mlada. Mlada energija, mladi duh - što to znači? Da cijelo vrijeme u tebi živi mlada djevojka koja je sanjarila, koja je puno željela. Cijelo vrijeme to nije prestalo. Isti slijed misli, želja živi i dandanas. Ni dandanas ne uzimam sebe zdravo za gotovo kad imam koncerte, nego imam silnu odgovornost. Što je ljubav veća, što je doživljavaš većom, raste i odgovornost, veća je, a kroz nju dolazi i mnoštvo pitanja: 'Jao, kako će to biti...', a onda sve to prestaje i prepuštaš se onome što je najvažnije - to je glazba. Upoznala sam jako puno mladih ljudi koji se slično ponašaju i djeluju. Jedino što mogu napraviti je - pokazati. Kao što sam rekla, riječi nisu dovoljne, ali kao to što ste vi rekli - to kako djelujem na ljude, ja sam pokazala. Naprosto svojim primjerom mogu pokazati da u meni žive vječita vedrina, veselje, radost, entuzijazam. Ali u meni još uvijek postoji i bunt. Nisam se prestala buniti, još uvijek se mnogo čemu čudim kao malo dijete. Željela bih ići u neke prostore koje još nisam osjetila. To su ti neki porivi koji te tjeraju naprijed i ostavljaju dojam da sam vedra. Nisu mladost godine, nego duh, nečija persona. Unutrašnjost pokazuje sve - kako neka osoba razmišlja, gleda, daje. Svjetonazor odaje sve o osobi.

Uskoro će biti objavljen treći nastavak box seta 'Original album collection - Live'. Vaša glazba je svevremenska, svaki se takav album dočekuje s veseljem kao da izbacujete nešto novo. Kako to objašnjavate?

Imam predivne i kvalitetne pjesme cijeli život. Možda nisu sve one takve, možda je neka bolja, a druga slabija, ali to je normalno. Imala sam koncert 1994. godine sa simfonijskim orkestrom, za koji je maestro Kuljerić napravio orkestracije. Danas vidimo da je velika potražnja za tim da mnogi glazbenici rade sa simfonijskim orkestrom, filharmonijom. Znači, uspjela sam poslati poruku. Ne mislim da sam izmislila toplu vodu, mnogi su to napravili prije mene, ali govorim ovdje o obrađivanju djela Karla Metikoša. Osim toga, bit će tu i koncert iz HNK, dvostruki live album i album 'From Croatia Records Studio'.

Na neki način, da me se pita, a niste me pitali, izdvojila bih tri bitna trenutka na mom glazbenom putu stvaranja, formiranja. To je prvi album 'Dnevnik jedne ljubavi', zatim upravo taj koncert u čast Karlu Metikošu sa simfonijskim orkestrom i zborom te 'From Croatia Records Studio'. Sva tri su potpuno drugačija. 'Dnevnik jedne ljubavi' je primjerice snimljen u studiju na kvaziklasičan način. Album sa simfonijskim orkestrom potpuno je nova glazbena slika, što mi je bio velik izazov, a treći album je opet live koncert u studiju. Dakle to su tri različita koncepta. To su bili periodi koji su glazbeno različiti, na albumima su neke pjesme iste, ali sve različito oblikovane, ažurirane, 'apdejtane'. Ponosna sam na sve pjesme koje sam napravila. Nemam nijednu za koju bih mogla reći - nisam je trebala snimiti. Postoji još jedan album koji moram spomenuti, a to je 'Josipa Lisac & BP Convention Big Band International', na kojem su svjetski evergrini otpjevani na hrvatskom i u društvu sam apsolutno svjetske ekipe.

Kad ste spomenuli da ste bili ispred vremena, može se reći da ste u mnogočemu drugom bili takvi.

Kad ulaziš u taj svoj svijet, kad se okreneš sebi i razgovaraš sa sobom, puno je tu pitanja koja si postavljaš: 'Što mogu, što nisam napravila, a mogla bih?' Ideje su bitne. Uvijek sam poštivala ideju i uvijek sam se borila da imam dobru ideju. To je život, to je predavanje glazbi i tu malo provociram, izazivam sebe i - dolaze ideje. Nešto inspirira. Ali kopiranje nikad nije bilo u mom svijetu. Dapače, ne bih se osjećala ugodno da je tako bilo. Čak mislim da ne mogu kopirati nikoga, nikoga ne znam imitirati, naprosto nisam tako posložena, ali znam odgovor na to: imam previše sebe da bih ponovila nekog drugog. Ne mogu ponoviti ni sebe. Nedavno sam bila gošća Zvjezdanu Ružiću jer je obradio Karlovu pjesmu na tekst Alke Vuice 'Da li sam ti ikad rekla da te volim'. Izveli smo to potpuno drukčije. To je ta sloboda pjesme o kojoj sam ranije govorila. To zvuči tako kao da sam ispred vremena, a nije istina. Totalno sam u sadašnjem vremenu.

Sve to može biti crno - bijelo, krivo - pravo, ali jesam li ja to napravila prije dvadeset ili trideset godina... Pitala sam samu sebe jesam li sretna što vidim da netko radi nešto što sam ja napravila davnih godina, kada sam pokupila sve moguće kritike jer je to bilo nešto novo i čudno. Nisam imala recenzije za pet. Imala sam niže. (smijeh) Lijepo je kad svojim radom možeš ostaviti dobar, lijep trag, da možeš biti inspiracija nekom onime što si stvarao. Što bih rekla mladima? Uzmi sav svoj talent, naprosto se prepusti i pokušaj izmisliti sebe, probaj! Najviše sam sretna kad susretnem ljude i vidim njihovu originalnost, autentičnost, briljantnost, što je jako teško, ali to je bilo teško i ranije, kad sam se ja transformirala. Ništa nije lako.

Spomenuli ste Zvjezdana Ružića. Dosta surađujete s mlađim glazbenim snagama - Quasarrom, Hladnim pivom... Puno vas zovu. Po kojim kriterijima birate s kim ćete pristati na suradnju?

Razmišljala sam o tome. Volim raditi te analize i razgovarati sa sobom. Volim biti u društvu same sebe, nije mi dosadno. Očito je da sam mladima jako bliska. Možda su prepoznali tu vedrinu, mladu djevojku koja živi u meni, željeli su se susresti sa mnom. Svi ti susreti bili su fenomenalni. I svi su ispali izuzetno uspješni, što me veselilo, bila sam jako sretna. Prilagodila sam se svemu tome. Glazba je glazba i 1972. i 1992. i danas, 2022. Nema nove i stare glazbe. Ona glazba koja živi znači da je dobra i ona će živjeti i sutra. Jednako tako je bilo i s mojih 50 i nešto godina, u kojima se stvarala fantastična glazba što je postala, kako ste rekli - svevremenska. Možda se promijenila tehnologija i evidentno napredovala, ali kreativnost, odnos i poriv prema skladanju glazbe nisu se promijenili kod kreativnih ljudi, umjetnika. Stojim na toj liniji, ali moram se mijenjati, osvježavati, ažurirati. Recimo, 1972. godine nastala je 'Dok razmišljam o nama', što je bila moja prva suradnja s Karlom, a ona i danas zvuči fantastično. I u ono vrijeme tako je zvučala - imala je sve soundove kroz veliki orkestar, svih instrumenata, a te instrumente danas možete pronaći u jednom. Težim tome da odjenem skladbe u novo ruho. Važno je da mogu nositi i pronositi pjesmu, da ona svaki put doživljava drugačiji izričaj i tako živi.

Kakav je vaš odnos prema stvarnosti, osjećate li težinu dolazećih vremena? Kako na vas utječu vijesti, kako se borite s opasnostima o kojima slušamo u medijima (pandemija, potresi, rat)?

Svi mi ljudi u sebi nosimo nešto lijepo i dobro, ali i zlo. Doživjeli smo rat, bili smo svjedoci tog vremena i bilo je to grozno, tako da mi sadašnje slike koje dolaze do nas nevjerojatno oživljavaju ono doba koje smo mi prolazili. Čak su i ta moja proživljavanja izuzetno teška. Nismo imali pomoć niotkuda. Sjedili smo u skloništima i pjesme su svirale. U Domovinskom ratu imali smo i oružje ljubavi. Mislim da i sad glazba može biti važna. Možda želimo zažmiriti pred tim zlom jer se bojimo toga, ali glazba može liječiti, pomoći na tom putu, tako da, kao i svi, proživljavam teške trenutke. Najstrašnije je to što su svi ti trenuci mogući i dogodili su se. E sad, kako reagirati na to...

Baš sam vas htjela pitati - kako čuvate svoj mir?

Kako taj mir dalje nositi uz ritam svih mogućih događanja. Recimo, ova godina nije mi bila lijepa baš zbog dva mjeseca koje sam provela u kući zbog alergije te sam nakon koncerta u Opatiji 6. ožujka do 29. travnja i koncerta u Sarajevu imala prazan hod, ali on nije bio prazan, nego pun svih mogućih nevolja od kašljanja do strahova kako ću i kad ću doći sebi i jasno je da tu moraš sačuvati sam sebe. Sve se događa jer se mora dogoditi. Vjerujem u to. Zašto je to tako, ne bih znala, ali dogodilo se. I sad, tko sam ja tu? Mogu samo sačuvati sebe tako da zadržim razum, da me ne uhvati euforija koje sam se uvijek bojala i da se naprosto moram prilagoditi - nešto je sada takvo, ali će se promijeniti jer je sutra novi dan. Ogroman je to bio šok kad je svima sve stalo. A morali smo nekako proći kroz to. Trebalo je naći balans i mirnoću u sebi tako da možemo prihvatiti sve moguće scenarije i nastaviti dalje.

Mnogi se povlače u sebe, dolazi do mimoilaženja u pogledu na svijet, što je drastično udaljilo ljude. Je li se to dogodilo i vama? Kako nalazite vedrinu u sebi?

Nisam se ni od koga udaljila. Imam najnormalniju komunikaciju s ljudima, imam telefon pa razgovaram, mobitel. Možda bih mogla reći da sam u nečemu bila potpuno u krivu, ali to je možda zato što ne izlazim toliko puno jer ne odlazim u kafiće. U karantenama i izolacijama rekla sam da će doći do baby booma, a onda sam u nekim privatnim razgovorima vidjela poglede ispod oka u stilu: 'Koji baby boom? Rastave će biti ogromne.' Bila sam u čudu i kao dijete se pitala: 'Kako, zašto?', a kako je vrijeme odmicalo, svi smo mogli biti svjedoci toga koliko su ljudi povezani, koliko vole biti zajedno, koliko obitelj ima izgleda da opstane i tu se vidjelo da jako malo ljudi poznaje jedno drugo. To mi je bilo zanimljivo. Jer danas se drukčije živi i mislim da je nekad bio drukčiji zrak, a i drugačija energija. To sve izuzetno utječe na ljudsku psihu i svijest jer danas se brzo živi te se žuri i juri na 15 mjesta dnevno. Imam drukčiji ritam, a isto imam jako puno obaveza. Svi mi živimo onako kako znamo, ali ta euforija i taj brz ritam su mi nepojmljivi.

Kad smo kod zajedništva, opstanka u vezama i brakovima, jedinstveni ste i po tome što ste ostali vjerni svojoj jedinoj ljubavi, Karlu Metikošu - imali ste cjeloživotnu ljubav, što nije baš česta pojava danas...

Postoje ljudi koji se vole, samo što mi ne znamo za njih. Puno sam govorila o tome i ponekad mi smeta kad me ljudi pitaju o tome. Jer to je meni nešto normalno i prirodno. Eto, vidite, i tu sam bila primjer, pokazala sam to, jer ste to razumjeli i zato me to pitate - jer ste dobili tu poruku. Mislim da je jako važno da se sve pokaže. To je ono kad kažu: 'Pokaži što znaš.' Djela govore najjače o osobi, o tome tko je on, što je napravio.