Za karcinom dojke saznala je kad je imala 35 godina, a sada, pet godina kasnije, osjeća se zdravom, snažnom i zadovoljnom. Prema njezinoj knjizi izvodi se uspješna kazališna predstava 'Šest milimetara', koja će ovih dana biti predstavljena i međunarodnim kazališnim i književnim znalcima na Hrvatskom kazališnom showcaseu.

Dok je gledamo kako briljira u showu Nove TV 'Ples sa zvijezdama', Josipa Pavičić Berardini čeka izlazak nove knjige. To će joj biti peta, jer je dosad objavila 'Saru Santini', 'GL'amour' i 'Lopova moje mladosti'. Uz sve to, ambasadorica je u udruzi Europa Donna, bavi se tehnikama za samorazvoj i samopomoć, humanitarnim radom te je posvećena obitelji - dvojici sinova. Iskrenoj, toploj i ugodnoj sugovornici nije bilo teško naći vremena za intervju.

Kad ste ušli u show, jeste li se nadali ovolikoj podršci i naklonosti publike?

Iskreno, toliko se trudim živjeti bez ikakvih očekivanja posljednjih pet, šest godina. Naučila sam da očekivanja uvijek sa sobom nose frustracije i razočaranja, a ja to ne želim. I dok god mogu birati, a mogu birati, mičem se od očekivanja, kao što se mičem i od predrasuda. Ples jako volim. Obožavam ga i to jedan od glavnih razloga zbog kojih sam rekla 'da' ovom prekrasnom projektu. Naravno da mi je sad kad sam ušla stalo da budem što bolja i smatram da je ljudski težiti boljem. Zaista se trudim, dajem svoj maksimum, uživam u tome koliko god je naporno i boli s obzirom na napuknuto rebro te sve umore, žuljeve i sve što ples sa sobom nosi lakše podnosim. Jako me ganula podrška, lijepa energija i ljubav koju sam osjetila od žena iz cijele Hrvatske koje su prošle ili prolaze priču s karcinomom dojke. Dobila sam na tisuće poruka žena koje su pisale iz bolničkih postelja, od doma, koje su ozdravile. Kroz to sam vidjela koliko imam puno naklonosti i ljubavi publike. Srce mi je prepuno zahvalnosti i divote.

U kojem od parova vidite najveću konkurenciju?

Teško mi je to reći. Mislim da mi svi tamo imamo izražen plesni talent, svatko ima nešto svoje. Netko može briljirati u sambi, a drugi u valceru i onda kako se to događa iz tjedan u tjedan i kako smo u treningu, normalno je da se svi penjemo na ljestvici i da smo sve bolji iz emisije u emisiju, što gledatelji vjerojatno vide. Za svakog bih mogla reći nešto lijepo jer svatko ima neku posebnost, nešto svoje. Puno nježnosti i topline osjećam prema mnogima od njih. Ne gledam to natjecateljski.

Dosta emotivno proživljavate svali ples, nakon prvog ste i zaplakali.

Zato što sam emotivna, a i to je nešto što sam naučila posljednjih pet godina. Naime, prije sam uvijek skrivala i potiskivala svoje emocije. Uvijek je bilo: nemoj plakati ili nemoj se smijati. Smatram da su sve emocije prirodne i zdrave i da ih treba puštati i zaista me više ne dira superego ili što će netko misliti i reći. Spontana sam, iskrena, reagiram u trenutku. Ja sam se rasplakala u emisiji jer nitko ne zna pozadinu koja se događala prije prvog livea, a kad sam ozlijeđene prepone otplesala engleski valcer. Nakon što sam osjetila tu energiju i shvatila kako smo sve prošli, naprosto sam spontano reagirala. Smatram da je to dio mene, na što sam ponosna. Nemam problem pokazati svoje emocije, kad volim, to ti jasno kažem, a kad sam tužna ili sretna, plakat ću bez problema. Postoje suze od sreće, od radosti i tuge, zašto bi ih zadržavala u sebi?

Hoćete li nastaviti plesati nakon showa?

Vjerojatno rekreativno hoću. S Damirom sam se povezala, spojila. On ima svoju plesnu školu pa ću vjerojatno nekako kompenzirati tu ljubav prema plesu i onome što sam naučila uz njega. Super je jednom, dva puta tjedno otplesati, biti fizički aktivan i u pokretu. Ples je prekrasan.

I iscjeljujući?

E baš ste to dobro rekli!

Prepona, rebro... Žiri vam je poručio da profesionalni plesači prolaze padove, razne ozljede, bolove, ali vi niste profesionalni plesač. Koliko vam je teško i opterećujuće pripremati se za show uz bolove i raditi pod takvim pritiskom?

Prije svega hvala Bogu imam divnog liječnika, doktora Bućana, za kojeg volim reći da je čudotvorac. Oni koji su prošli napuknuto rebro znaju što to znači. Teško je udahnuti i zaista su neki pokreti naporni i trebaš naprosto mirovati. Treba šest do osam tjedana da to zaraste, nema tu nikakve specijalne pomoći. Međutim, ja sam svakodnevno na injekcijama koje sadrže prirodne sastojke i pospješuju zarašćivanje, koje mi itekako pomažu jer u sebi imaju i nešto protiv bolova. Dva tjedna su iza mene, osjećam da ide na bolje, međutim još uvijek sam na velikom oprezu jer kad je imamo trening koji traje tri sata, nakon sat i pol osjećam da me boli, a disanje teško umirim. Imala sam pravo odabira, mogla sam reći da idem, doviđenja. Međutim, moj liječnik mi je dao zeleno svjetlo i rekao da idem korak po korak, nastavim dalje i da sam žilavica koja odlično podnosi bol pa sam odlučila prvo poslušati sebe, pa njega, i ići dalje. Nema kukanja! Zato ne radim nikakve drame jer odabrala sam da šutim i trpim. Damir je rekao da je njega toliko dirnulo to što sam uspijevam sve kako treba odraditi u liveu. Toliko su prekrasne povratne informacije poznatih i nepoznatih ljudi, mladih i starih, muškaraca i žena, djece... i sve emocije oko toga, da imam osjećaj da svojim izvedbama izazovemo zaista nešto posebno i naravno da ta moja bol ode u drugi plan. Jednostavno zaboravim na napuknuto rebro!

Vaša baka je ljubiteljica plesa. Kako je ona zadovoljna vašim nastupima?

Moja baka ima uistinu posebno mjesto u mom životu. Mi unuke koje se odmalena spojimo s bakama znamo kolika je to ljubav. Toliko mi je važna, moja i duboko u srcu da kad vidim koliko je sretna i ponosna zbog mene, mojoj radosti nema kraja. Kad me vidi u svim tim haljinama, pogotovo onima koje me skroz 'pokrivaju', kaže: 'Ajme lipe kotule, kako je sve pokrila, baš se lipo sjaji.' (smijeh) Samba joj se nije dopala jer sam imala prorez do kukova, ali sam joj objasnila da je to takav ples i da takve haljine naprosto trebaju biti. Daj Bože da mi baka što dulje poživi i bude tu sa mnom, s mojom obitelji, jer mi je zaista najposebnija osoba na svijetu.

U kojoj fazi je vaša nova knjiga?

Moja nova knjiga je gotova, ispisala sam posvetu, zahvale, poslala urednici, a izdavač je Koncept izdavaštvo. Sad traje proces koji rukopis treba proći do odlaska u tiskaru i dolaska na prodajne police knjižara 20. svibnja, a promocija će biti tri dana kasnije u Miki’su - prekrasnom novootvorenom restoranu na Bundeku. Knjiga se zove 'Promatrači u zrcalu'.

Jeste li se nadali da će prethodna knjiga '6mm - ispovijest o boli i pobjedi', kasnije i predstava, imati takav odjek, da će se iz tužne priče i vaše boli pretvoriti u toliku ljubav i podršku vojske žena?

Uvijek naglasim da je to ispovijest o boli, ali i pobjedi. To je ustvari knjiga o životu i povratku samoj sebi. Znam i vjerujem da je ta knjiga dotakla mnoga srca, jer sam ja u njoj ogolila svoju dušu. U njoj sam ispričala svoje strahove, najdublje, najmračnije boli, prolazak kroz trenutak kad shvatiš da se u sekundi sve može promijeniti, srušiti i da te u jednom trenutku više zapravo ni ne mora biti. Ali u njoj sam ispisala i preokret u kojem sam spoznala što je ustvari život i zašto bilo koju bolest trebamo zagrliti, a ne se boriti protiv nje. Meni je rak došao da mi kaže kako nešto moram promijeniti, kako moram oprostiti sve povrede i udarce koje sam životom taložila na leđima i otpustiti prošlost. Prečesto živimo u vjeri da ćemo živjeti ne znam koliko dugo, ostavljamo sve za sutra, sve nam se podrazumijeva, pa budemo, nećemo, ne znamo, vrijeme bacamo na dokazivanje, nerviranje, ali mene to više ne zanima. Život je toliko kratak i to vremena što imam u njemu stvarno želim i biram potrošiti na najbolji mogući način za sebe i sve oko sebe. Jer ako ja sebe volim, ako sam ja sretna i zadovoljna, onda će biti ljepše sa mnom mojoj obitelji, prijateljima i svima oko mene. Zadovoljni i sretni ljudi zrače posebnom energijom.

Kako vaša djeca reagiraju na nastupe i vašu plesnu avanturu?

Moja djeca su moji najveći navijači. Vito je u nedjelju u studiju, a Roko gleda ispred malih ekrana i jako mu se sviđa mama koja pleše. Oni su moja velika podrška, moja dva bisera najljepša.

S njima, sudeći po fotografijama, imate predivan odnos.

Ponašam se na način da su oni došli kroz mene i da su moja djeca, ali znam da su ustvari svoji i ja se trudim puštati ih da idu svojim životnim putem, biti sa strane i njihov vodič. Shvatila sam da ne mogu svoju djecu staviti pod stakleno zvono i zaštititi od života ili životnih udaraca koje sami moraju proživjeti. To sam prije stalno činila. Mislila sam: 'Samo da se ne prehladi, samo da ne padne i slično.' Ne mogu više tako. Moja djeca imaju svoj životni put, kao i svačije dijete, i to moram poštovati. Ne mogu nikako znati što je najbolje za moje sinove. Dakle, ako tvrdim i govorim djetetu: 'Čuj, želim da budeš doktor, jer će to biti najbolje za tebe', to je pogrešno! Možda će moje dijete biti najsretnije ako postane slikar. To je ono što trebam poštovati.

Postoji li netko poseban tko vam grije srce, a da to nisu vaša djeca i obitelj?

Postoji. I onda ide točka s velikim T. On je dio mog 'ograđenog kutka' života, izvan i daleko od svih reflektora, kamera, aparata i objava.