Godina na izmaku bila je vrlo plodonosna za Juditu Franković Brdar. Samosvjesna, karizmatična mlada žena autentičnog stila nezaustavljive i inspirativne energije, na kazališnim daskama među ostalim je briljirala u ulozi Yerme riječkog HNK-a, a ostvarila je uloge u četiri filma. Među njima je i 'Sveta obitelj' (u kojem se prikazuje slika savršene obitelji koja svoje tajne pomno čuva podalje od očiju javnosti) koji osvaja publiku igrajući u domaćim kinima. Već dugi iz godina osvaja svojim nevjerojatnim glumačkim talentom i hrabrošću da u potpunosti bude svoja.

Kada bi vas netko pitao zašto ne smije propustiti ovaj film u kinima, što biste odgovorili?

Zato što ćete gledati jednu krimi priču protkanu humorom i emocijama koje lupaju u trbuh. Jer Slavonija na filmu izgleda čarobno. Jer je riječ o hrvatskom period filmu, a to nemamo često prilike ni snimati ni gledati. I zato što u filmu ima jako puno divnih glumaca, nekih novih lica koja će vas oduševiti i nekih starih u novom, drugačijem i zanimljivom ruhu. I zato što nakon gange u Sonji i biku, na scenu u Svetoj obitelji nastupa bečarac. I vjerujte zapjevat ćete zajedno s nama.

Može li se film 'Sveta obitelj' zbog svoje tematike modificirati i smjestiti i u današnje vrijeme?

Apsolutno! Kad malo bolje pogledate svako posezanje u prošlost na ovaj ili onaj način zapravo govori o našoj sadašnjosti, pa i o budućnosti. Ponekad gledamo filmove i pomislimo, nevjerojatno da su se takve stvari događale, da bismo shvatili da se one i dalje događaju, ponekad su modificirane do te mjere da ih gotovo ne primjećujemo, a ponekad su preslika zaodjenuta u novo modernije ruho. Ponekad mislimo da je neka filmska priča nešto daleko od našeg praga, a zapravo nam je pod nosom. Priča filma Sveta obitelj je utoliko univerzalna priča o tanjama i egu, o moći i nemoći, o tome kako netko koristi svoju poziciju moći, o tome kako nas osobne tragedije učine boljim ili lošijim ljudima.

To je vaša druga suradnja s redateljicom Vlatkom Vorkapić nakon pravog kino hita 'Sonja i bik'. Po čemu ćete pamtiti snimanje 'Svete obitelji'?

To je samo djelomično točno, to jest ako računate njezina dva dugometražna filma(između kojih je nažalost moralo proći desetak godina, što je u najmanju ruku nepristojno, a prije svega nepravedno, no da sada ne ulazim u to…). Naša je suradnja počela zapravo puno prije filma Sonja i bik. Jedne davne 2004. kada sam, na poziv, s još nekoliko cura došla na audiciju za tinejdžersku seriju Kad zvoni? koju je Vlatka režirala, a zajedno sa Zoranom Ferićem i napisala. Riječ je bila o ulozi koju mi u tom trenutku nitko tko bi me vidio ne bi dao, međutim Vlatka nije tip koji će suditi na prvu. I od tada nadalje Vlatka je redateljica koja me nikad ne trpa u ladicu i s kojom sam napravila paletu različitih likova. Na seriji Kad zvoni? među nama se razvilo redatelj-glumac povjerenje koje je s godinama preraslo i u prijateljstvo.

Nakon serije suradnja se nastavlja na predstavi Judith French i mislim da je uloga Tonke jedna od onih uloga koje dobijete (pa i napravite) jednom u životu, te na predstavi za djecu Oblak vila. U trenutku kad dolazi Sonja i bik, nas smo dvije već puno radile, i uloga Sonje nije uloga koja je u startu namijenjena meni, a zašto sam ju na kraju dobila, možda je najbolje pitati Vlatku. (smijeh) Međutim, eto jesam i ostalo je povijest, nevjerojatno je koliko je taj film ostao u srcima ljudi. Nakon toga napravile smo i neke manje projekte i po meni sjajnu predstavu Titon. I eto nas kod Svete obitelji, Nota je uloga koja mi je donijela puno lijepih glumačkih izazova. Bio mi je nevjerojatan gušt glumiti s kolegom Aleksandrom Cvjetkovićem Kajom. Bio je gušt imati priliku raditi period film koja omogućuje krasne kostime i filmsku masku. A najdivnije od svega je činjenica da je priča smještena u Slavoniju, Slavonija je čista poezija.

Koliko vam je bilo teško prebaciti se na slavonski dijalekt i život na selu?

Nije mi bilo teško, jedva sam dočekala priliku da glumim na slavonskom dijalektu. Oduvijek mi je predivan, nosi u sebi istovremeno melankoliju i životnu radost punu humora. Bio je neizmjeran gušt glumiti na njemu, dao je veliki obol u Notinoj karakterizaciji, puno stava i humornog odmaka od situacije.

U godini na izmaku 2023. imali ste četiri hrvatska igrana filma. Jedna ste od rijetkih hrvatskih glumica koja pažljivo bira koje će uloge prihvatiti. Koje kriterije moraju ispuniti?

Nema jednog kriterija, kriterij je na kraju dana uvijek intuicija. Nevjerojatna je ta intuicija, koliko je pametnija od glave i racionaliziranja situacije. Na početku karijere sam na temelju intuicije donosila odluke od kojih su se ljudi gotovo zgražali i nisu mogli vjerovati. Bilo je kao: pa kako misliš ti to ne bi, tko si ti, pa nisi još ništa napravila… i slično. Znalo je biti i neugodno, ali ja sam samo osjećala što da i što ne. Želim biti iskrena i posvećena projektu, želim biti kreativan i inspirativan suradnik, a to ne mogu ako pod svaku cijenu pristajem na sve. Cijena koju je za to potrebno platiti je nesigurnost i nestalnost oko ovih egzistencijalnih pitanja, međutim posvećenost traži upravo to, odricanje.

Postoji li uloga koju nikada ne biste prihvatili, ili bi se jako teško mogli uživjeti u nju?

Postoje uloge i projekti za koje mislim da im ne mogu u određenom trenutku ponuditi dovoljno i takve stvari onda ne radim. A ako nešto odlučim raditi onda tome posvećujem svu moguću pažnju.

Gluma otvara polje nesigurnosti, sumnji i strahova, ali i veselja kao niti jedno drugo zanimanje. Kako se postavljate prema navedenim terminima?

Apsolutno. Svaki novi projekt je kao da tek počinjem, imam osjećaj da nemam pojma ni o čemu i pomišljam pa kako sam uopće dogurala do tu do kuda sam dogurala. (smijeh) Taj me osjećaj prije jako plašio, ali danas sam ga prigrlila kao nešto pozitivno, i shvatila da je to zapravo odlična pozicija i da s tim stavom zapravo mogu samo profitirati jer svaki novi projekt zaista jest nešto novo , neki novi ljudi , neke nove ideje, neke nove metode, a novo možeš prihvatiti samo ako ne robuješ starim navadama. Ako si spreman na to da 'ništa ne znaš' otvaraš prostor da se dogodi nešto novo, neočekivano, da iznenadiš sam sebe i otkriješ neku novu nijansu.

Sudeći po projektima na kojima radite, više ste nego zaposleni. Na kojima trenutno radite?

Trenutno ovim djelom posla koji uključuje promociju filma. U probama sam za jedan novi kazališni projekt, a iduće godine čeka me premijera i promocija filma Lazarev put Ivana Jovića. U post produkciji su i dva slovenska filmska projekta, pa i to možemo očekivati u neko dogledno vrijeme. A s veseljem vas pozivam i na predstavu Mjesec dana na selu koju u Teatru ITD igramo već četvrtu sezonu.

Imate li dovoljno vremena za hobije i opuštanje? Budući da dosta čitate, koji su književni naslovi vaša preporuka ove zime?

Uživam u tome da ne radim ništa i uvijek cijenim to vrijeme mogu samo bivati. (smijeh) Važna su mi ta Dolce far niente razdoblja u životu, da se ispraznim da bih se se ponovo mogla napuniti idejama i inspiracijom. A preporuka za čitanje je famozni Želimir Periš, jer tko još nije, propušta ultimativnu književnu poslasticu, bilo da se odlučite za Mladenku kostonogu ili Graciju od čempresa jednom kad zaronite u Perišev svijet nećete ga se moći nauživati. Čarolija pripovijedanja i književnih postupaka u Periša je mašina kreativnosti čije je tkanje istovremeno pitko i žestoko, tragično i duhovito, nepredvidivo i sočno…

Probali ste sve vrste tjelesne aktivnosti - od ženskog nogometa do mažoretkinja i plesanja baleta. Kako trenutno održavate kondiciju i vječno sjajnu liniju?

Je je ja sam jedna od onih znatiželjnih (smijeh). Ma to se samo čini da je uvijek tako. Ima razdoblja kada sam u boljoj formi ima kada sam u lošijoj, ali znam to dobro zakamuflirati. (smijeh) Iako, kad god treniram imam zapravo više energije i elana. I tu volim promjene pa kombiniram različite stvari, to može biti joga, trčanje, mini trampolin u zadnje vrijeme i tako, ali presudna je disciplina i kad god se discipliniram rezultati ne izostaju.

Koji vas stereotipi, o godinama, o glumicama, o ljepoti, najviše izbace iz takta?

Generalno mi stereotipi idu na živce, shvaćam potrebu da se sve želi/može kategorizirati, to je neka osnovna ljudska potreba koja omogućuje lakše probijanje kroz šumu informacija kroz koju kroz život prolazimo, ali nikada nisam bila taj tip i možda sam i podsvjesno to nekako uvijek minirala. Sjećam se na početku karijere kad bi ljudi shvatili da nisam na akademiji a da se bavim glumom, nisu znali što bi sa mnom, kamo da me smjeste. Pa i dan danas ponekad imam osjećaj da ljude zbunjujem, izborom svojih uloga i postupaka. Ali mene u glumi zanima upravo to, nepredvidljivost, to nešto neuhvatljivo…da sam danas jedno, sutra drugo… U glumi me ne zanima ljepota ili koliko tko ima godina, u glumi me zanima istina nekog trenutka ili nekog lika.

Mnogo se razglaza na temu 'prirodno starenje vs. estetske korekcije'. Što vi o tome mislite? Je li prirodno uvijek najljepše, ili je takav stav ponekad ipak i malo licemjeran?

Mislim da je starenje jedan izazovan i nimalo laskav proces koji ne možemo izbjeći, to jest kojemu ne možemo pobjeći. I da, frustrira činjenica da tijelo ne radi i ne iscjeljuje jednako brzo kao u mladosti, da ti lice preko noći pokosi gravitacija, ali koliko god izazovno bilo želim imati tu snagu da se suočim i s slikom sebe koju donosi budućnost.

Redovito se nalazite na listi najbolje odjevenih Hrvatica. Što za vas znači 'imati dobar modni ukus'?

Ma mislim da je na kraju dana važno biti svoj i zabavljati se modom. Meni je skroz ok da se ne sviđa svakome što i kako nešto nosim, ak je meni kul, to je to.

Koji vam je najdraži blagdanski ritual i što želite ostvariti u 2024. godini?

Najdraže mi je kad se naša mala familija nađe na okupu, to sve stavi u perspektivu i ponovno se podsjetim koliko sam sretna i bogata osoba. A u 2024. želim se što češće podsjetiti koliko je malo dovoljno da budemo sretni i cijeniti takve trenutke.