Već i sam početak nije slutio na dobro, kada su u uvodnom prilogu HTV-ovci pobrkali urednika Zagrebancije, Španovića i novinara Večernjeg lista, Špoljara. Stankovićev gost, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić odmah je urednika emisije upozorio na pogrešku, a kada ti sugovornik kojega si u emisiji naumio grillati mora ispraviti jedan tako temeljni podatak kao što je nečije ime i prezime, već si cijelu priču započeo s adutom manje. Blago rečeno.

Ni ostatak emisije nije prošao mnogo bolje. Stanković Bandića nije uspijevao uhvatiti ni za glavu ni za rep i iako je potonji izvodio upravo nevjerojatne krivine ne bi li izbjegao odgovore na pitanja (najdraže mi je bilo kada je rekao da on ne tuži nikoga, to čini njegov odvjetnik - podsjetio me na Georgea W. Busha i njegovu izjavu o tome da oružje ne ubija, ubijaju ljudi, samo što je imalo još manje smisla) - Stanković se u te krivine zapleo i upleo kao da prvi put razgovara ne samo s Bandićem, nego uopće bilo s kime.

Gotovo pola sata izgubio je na prepucavanje o brojkama iz zaduženja Zagrebačkog holdinga, koje većini gledatelja ništa ne znače i uopće ih ne razumiju - što je Bandić vrlo dobro zna pa ih je mrtav-hladan pobijao vlastitim tumačenjima specifikacija i uobičajenim PR trikovima u kojima spominje svoj ponos na Dinamo-simbol grada. Priču o izboru intendanta HNK uspio je Stankoviću uzeti iz ruku i triput okrenuti naglavačke tako da na kraju više nitko nije znao ni kako se zove ni gdje stanuje, a voditelj je samo zapanjeno zurio sa svoje stolice, vjerojatno se pitajući: 'Što je meni ovo trebalo?'

I nije mu trebalo. Doista mu nije trebalo da ga Bandić, osvjedočeni majstor demagogije koji je u stanju u pola minute ispaliti više zvučnih i u narodu popularnih klišeja nego što ih se bilo tko u stanju sjetiti - zavrti na ringišpilu po svojem terenu, usput još stvarajući situaciju u kojoj on Stankovića proziva zbog pristranosti, nepreciznosti i paušalnih tvrdnji. Upravo nevjerojatno.

U drugom dijelu emisije bilo je jasno da je voditelj digao ruke od svega. Digla bih i ja da s čovjekom kao što je Bandić razgovaram u kafiću, ali od voditelja najgledanijeg političkog talk-showa očekujem nešto više nego od sebe i nešto otporniju reakciju negoli onu kakva je obično najbolja za birtijsku raspravu. Ne možeš se, ako si voditelj takve emisije, ponašati po sistemu pametniji popušta. Nije mu trebao prepustiti i drugi dio emisije. Nije ga, samo zato što ga je ovaj uspio izmoriti u raspravi o Holdingu i HNK-u, u drugom dijelu emisije trebao pustiti da SAMO iznosi svoje pjesme, svoje snove. U redu, neka obećaje, neka ga se poslije podsjeća da je htio izgraditi bazene, povezati aerodrom i centar grada tramvajem te još sto čuda. Ali moglo ga se priupitati i za neke druge stvari, kao što je, primjerice, provincijalizacija Zagreba s bezbrojnim sajmovima, šatorima i sličnim džidžama dok donji dio Ilice, nekada trgovačko-obrtničke žile kucavice grada, propada pod razderanim plakatima i urušenim fasadama. Moglo ga se pitati još mnogo toga, ali ne. Stanković ga je radije pitao što bi on učinio da je na mjestu gradonačelnika Vukovara. Čak se i Bandić začudio postavljanju tako tankog, hipotetičkog i pomalo politikantskog pitanja.

A ako ti emisija počne i završi time da te gost opominje, ispravlja i upozorava, nešto nisi učinio kako je trebalo.