Sama ideja da se subotom navečer na trećem programu HRT-a emitiraju snimke kazališnih, baletnih i opernih predstava - vrlo je dobra. Kao što i sami HRT-ovci kažu, time se kazališni repertoar približava i onim gledateljima koji ne žive na nekoliko stanica javnog prijevoza od gradskih kazališta, onima koji za kazališne ulaznice možda i nemaju novca, a dala bi se prozboriti i koja glede popularizacije kazališta, premda ne gajim prevelike nade da će se na gledanje tih emisija baciti oni gledatelji koji inače nisu zainteresirani za kazalište. No ostavimo sitne prigovore po strani - zamisao je dobra. Kad već na javnoj televiziji nema ili se ne želi trošiti lova za originalne dramske sadržaje (serije, TV filmove i slično), dobro je da postoji interes barem za prenošenje onoga što se zbiva u kazalištu.

Ciklus je počeo snimkom ZKM-ove predstave 'Moj sin samo malo sporije hoda' autora Ivora Martinića i redatelja Janusza Kica. Predstava je u ZKM-u bila prilično popularna, zanimljivo i na trenutke komično prikazuje život jedne pomaknute obitelji i na pozornicu dovodi mnoga poznata glumačka imena, pa sam sigurna da je onim gledateljima koji su se sinoć odlučili za treći program javne televizije dobro legla. Nije riječ o komadu koji mnogo zahtijeva od publike (što je prednost kada ga se publici prikazuje posredno, putem televizijskog ekrana), nema neke pretjerane akcije na pozornici, tema je svima bliska, dovoljno društveno osviještena da ima težinu, a opet ne onoliko da bi to prosječan gledatelj doživio kao gnjavažu, a u tekstu je, povrh svega, dovoljno šaljivih replika (pogotovo onih s psovkama) da bi bio dopadljiv i pogodan za televizijsku razonodu. Drugim riječima, dobro je odabran za početak ovoga TV ciklusa.

Slabiji momenti tipični su za TV snimke kazališnih predstava - čudan, gotovo metalan zvuk koji, srećom, nije prečesto prelazio u nerazumljivost, statičnost okvira pozornice koji na TV ekranu djeluje mnogo neprirodnije nego kada se gleda u samom kazalištu, pa i pomalo napadan dojam koji kazališna gluma ostavlja kada je se prenese u drugi medij. Sve su to, međutim, nedostaci koje je vjerojatno nemoguće izbjeći, osim možda kada bi se predstave počele raditi s televizijskim prijenosom na umu, a to onda ne bi bilo dobro za kazalište.

Konačan je dojam - neloše, čak dobro, ali bez nekog strastvenijeg padanja u nesvijest od oduševljenja. Hoće li i buduće snimke u emisiji 'Međučin' biti barem na toj razini ili bolje, ovisi o tome kako će ih HRT-ovci odabirati i prezentirati gledateljima. Nadam se da neće samo nabacivati snimke koje im postanu dostupne, nego voditi računa o aktualnosti repertoara i trendovima u domaćem kazalištu, nadam se da ćemo tu i tamo u emisiji 'Međučin' - kao sinoć - vidjeti i čuti kakve komentare, razgovore i priče o predstavama, a ne samo 'gole' snimke te da će se taj, po prirodi stvari nužno statičan sadržaj malo razbiti barem marginalnom sviješću o mediju u koji se kazališna priča prenosi. Ne bude li barem malo takve intervencije i odabira, vrlo bi se lako moglo dogoditi da sve završi u statičnom, sivkastom, poluloše snimljenom sadržaju koji će čak i oni koje bi mogao zanimati vrlo brzo prestati gledati.