Strašno me ljuti kad ljudi govore da žene nisu idealna publika sportskih događaja jer je to jedna najobičnija i nepravedna seksistička glupost. Zašto bih ja zbog bilo čega bila inferiorna sportska publika? Znam urlat' k'o manijak. Znam smišljati kreativne uvrede na račun sučevih sekundarnih spolnih obilježja. Znam mahati zastavom još otkad me 1978. natjeralo stajati u pionirskom špaliru. Znam čak i popit' gajbu piva za dva sata. Jest da se nakon potonjeg dva dana ne budim iz kome, ali TO NIŠTA NE ZNAČI! Ja sam jednako vrijedna sportska publika kao i bilo koji muškarac. Čak i kužim pravila nekih sportova. Osim zimskih. Tu sam beznadna.

Zbog toga sam se ove godine ozbiljno pripremila za gledanje Zimskih olimpijskih igara u Sočiju. Zimski sportovi moja su uža promatračka specijalnost, iako baš ništa ne znam o njima. Okej, znam nešto malo o skijanju jer sam (pajsad ekspertize) osvojila zlatnu medalju u veleslalomu za trešnjevačke mališane na Mariborskom Pohorju 1983. pa recimo da, ako ništa drugo, shvaćam kako je glavni cilj strmopi... pardon, zaletit' se k'o manijak niz padinu i zaobilaziti eventualne prepreke, a nešto sitno sam pobrala i gledajući umjetničko klizanje uz baku, kada sam slušala SVAKU RIJEČ koju nam je sa Zlatnih pirueta upućivala Milka Babović.

No na zimskim olimpijskim igrama postoje i još neke discipline, kao što je recimo curling, za koji sam prvi put čula u jednoj od onih Disneyjevih knjiga koje mi je u djetinjstvu poklonio Djed Mraz; mislim da je nosila podnaslov 'Zemlje, ljudi i običaji'. Ondje je lijepo stajala slika dva čudaka koji metu led oko nekakvog čunja, a popratni mi tekst objasnio da je riječ o nekoj vrsti boćanja na ledu. Zapamtila sam to objašnjenje pa kad je curling ne znam ni ja više koje godine uvršten među olimpijske discipline, znalački namignula svima koje poznajem i mudro objavila: 'Boćanje na ledu.' Jest da me odmah potom jedan frend zapitao planira li se možda uvođenje discipline šije-šete na glečeru, ali nisam se dala smesti tom posprdnom primjedbom. Skužila sam curling onoliko koliko je to moj zakržljali dio mozga za razumijevanje sporta bio u stanju.

Zanimljiv mi je i biatlon. Zašto? Zato što je navlas jednak bilo kojoj epizodi stare partizanske serije 'Kapelski kresovi'. Neki tipovi piče na skijama po šumama i gorama s puškom na ramenu, zatim svako malo zalegnu na nanos i pucaju pa onda sve to ponove preko nekoliko puta ili dok se Nijemci ne predaju. Ne znam, doduše, kako se bodovi u tom kontekstu obračunavaju njemačkoj reprezentaciji, ali nećemo sada tražiti dlake u jajetu. Ja navijam za Dimnjačara.

Što se, pak, umjetničkog klizanja tiče - njega navodno shvaćam, ali dopustite da i tu objasnim u kojim se domenama proteže moje shvaćanje. Kako ja to vidim, ljudi obučeni u čaplje, zmajeve, klaunove i balerine pokazuju nevjerojatno umješnost na ledenoj površini, iako na sebi nose dovoljno šminke da im ne samo ponestane ravnoteže, nego im i otpadne glava. A zasad govorim samo o muškarcima. Sa ženama je još kompliciranije. Imaju užasno kratke suknjice koje im se ne smiju razderati pri izvođenju složenih figura kao što je dvostruki salhov, tulup i trostruki Axl Rose. Svaki mi put zastane srce. A onda u finalu Francuzi i Talijani varaju pa pobijede Rusi. Ili neka klinka bez kičme izvodi akrobacije u crvenoj haljinici uz glazbu iz 'Schindlerove liste' pa se svi poslije zgražaju kako je to neprimjereno.

Još jedan kostimirani sport na zimskoj olimpijadi jest sanjkanje ili, kako ga na engleskom nazivaju - luge. Frajeri obučeni u Spidermane koji jako vole Daft Punk (kacige!) bacaju se na malene sanjke i onda piče niz nešto što izgleda k'o zaleđena staza za... hm, htjela sam reći 'Formulu 1', ali onda sam shvatila da se nijedan vozač Formule 1 ne bi ni na tripu usudio provesti tako nečim. U biti je riječ o zaleđenom rollercoasteru. Postoji i varijanta u kojoj čine to isto, ali ne leže na leđima nego na trbuhu, i to glavom nizbrdo. Ta se vrsta sanjkanja zove skeleton (što samo dokazuje o kako je lakoj i opuštajućoj aktivnosti riječ), a, kako ja to vidim, trebao bi pobijediti onaj tko dokaže da se nije čeomice zaletio nizbrdo zbog toga što je sit života, kafane i Ovog Vremena od kojeg mu puca glava, nego da je istinski lud. Slične sentimente gajim i prema skijaškim skokovima, samo što tamo natjecatelji imaju bolja prezimena (uglavnom finska).

Na kraju ispada da se od svih zimskih olimpijskih sportova najbolje razumijem u ceremoniju otvaranja. Te ceremonije isto imaju neka svoja nezaobilazna pravila. Sve moraju izgledati kao sletovi pripremljeni u čast Velikih Vođa, s tim da su Rusi ove godine tome dodali malo baleta, povijesti i YMETHOCTU (koja se na ruskom, molićulijepo, kaže ISKUSTVO). Uglavnom, oni su to ove godine izveli sletovski, ali i ISKUSNO, s tim da me malo razočaralo kada u dijelu sa slavljenjem socrealizma nisu dofurali balzamiranog Lenjina. Mogao je, recimo, Putin na njemu ujahati na stadion.

Sve u svemui na temelju svega gore napisanog, nećete mi zamjeriti što ne pišem baš nikakve osvrte na televizijske prijenose zimskih olimpijskih igara. Što god činili naši komentatori, kakve god bile popratne emisije, pa čak i ako im se neki sadržaji pretvore u sat vremena tehničkih smetnji - bolje je od onoga što bih ja uspjela shvatiti. A čitatelji koji se u zimske sportove razumiju još manje nego ja mogli bi pomisliti da pišem o Igrama bez granica.