Plačimo, braćo Hrvati, dogodilo se najgore! Nismo prošli u finale Eursonga, a Srbi i Bosanci jesu! Što ćemo sada, kukala nam majka?! Tradicionalna je praksa smišljanje teorija urote i zbrajanje svih zlih regionalnih i svjetskih silnica koje odbijaju prepoznati hrvatsku kvalitetu u glazbi, a u novije je vrijeme popularno pričati i o tome da je Eurosonog (paj'sadovo) postao totalno seljačka priredba na kojoj prolazi samo kič i, nakon integracije bivših sovjetskih republika, orijentalni narodnjak. Pri čemu je radna hipoteza valjda to da je izbor za pjesmu Eurovizije prije bio jedna gospodska i pristojna priredba na kojoj nikada nisu pobjeđivali bezveznjaci. I na kojoj nikada nije bilo neukusa. Aha. Mo'š mislit'.

Prava je istina, naravno, to da je Eurosong oduvijek bio seljačka priredba prepuna kiča, samo što to obično malo više primjećuju oni koji na njemu gube. Prava je istina i to da za dobar prolaz na Eurosongu treba prokužiti trenutačni trend, a ne nužno kvalitetu, samo što Hrvati obično prokuže trend tri godine nakon što se prvi put pojavio. Ima i još jedna prava istina - Ninina je pjesma očajna, ali joj je zato nastup bio još gori.

Prvo i prvo, kada će se već jedanput face koje se brinu o stajlingu i osmišljavanju nastupa odmaknuti od prastare i glupe fore s poluskidanjem usred pjesme? Prvi su put to izveli s Danijelom Martinović 1998. godine, dakle prije samo petnaest godina. Za Ninu smišljena stopedeset osma varijanta skidanja na pozornici, u kojoj drži pet kila haljine pred nogovljem, a onda je u nadasve šokantnom momentu ispusti i pokaže batke, već je, dakle, malo dosadna. Za sljedeću bi Euroviziju fakat mogli smisliti nešto novo, kao, recimo, osobu koja normalno odjevena stoji na pozornici i pjeva.

Drugo i drugo, jest da je - primijetih po drugim nastupima - u điru koreografija koju bi mnogi ljudi nazvali simptomom ozbiljnog neurološkogporemećaja, ali u Nininu slučaju takvo je plesačko batrganje uz pjevačicu bilo tim bizarnije jer nije bilo popraćeno tehno zvukom u kojem su eurosongovci zapeli još tamo negdje od 2001. Nina je, naime, pjevala baladu, sentiš, stiskavac, kako god da ga već želimo nazvati, a oko nje su se u grčevitim trzajima bacakala dvojica momaka još začudnijeg stajlinga od njezina. Osobno su mi izgledali kao izbjeglice iz Montažstroja koje u fušu rade kao konobari, ali ih je ponio beat pa, eto, moraju bacit' par plesnih figura po bini. No za gledatelje s pamćenjem koje ne seže do Montažstroja, objasnit ću: bila su to dva kršna mladića u crnim mrežastim majicama, midi-pregačama i radničkim gležnjačama u stilu marta. Uz Ninu su njihova pojava i ples pasali otprilike kao Oliverov 'Galeb' uz vožnju na hali-galiju.

Sve u svemu, loša pjesma + loš nastup + loše scenske doskočice s haljinama + loše hvatanje trenutačnog đira = neprolazak u finale. Sasvim logičan ishod. I sasvim nevažna stvar. No naša se uzdanica Nina Badrić toliko uzrujala zbog poraza da se nije mogla javiti u Dnevnik 3 s dojmovima, iako je obećala. Prava je tragedija tek tada nastupila. Umjesto nje u program se javio Aleksandar Kostadinov i gledateljima stao objašnjavati zašto 'nismo prošli dalje'. Mudri Aco rekao je da, eto, ni Slovenija nije prošla te zaključio sljedećim sofizmom: 'U polufinalu Eurosonga publika prepozna otprilike polovicu pjesama, a polovicu ne.' Bez ikakve sumnje, bio je to aforizam koji smo svakako morali čuti na početku zadnjega sinoćnjeg Dnevnika.