Dopustite da vam kažem par rečenica o radnom stolu za kojim pišem ovaj tekst. Ne, nisam prije petnaest minuta doživjela akutni napadaj shizofrenije, štiklec o stolu itekako ima veze s televizijskim fenomenom na koji se u nastavku namjeravam osvrnuti. Časna domobranska. Dakle, moj je radni stol stigao u dijelovima iz jednog švedskog proizvodnog kombinata kojemu neću spominjati naziv jer se reklame plaćaju, ali svi znamo o kojem je OOUR-u riječ. Volim taj stol, iako sam ga morala sastaviti sama pomoću imbus-ključeva i par desetaka psovki upućenih na adresu viših sila, poput one gravitacijske. Volim ga i usprkos tome što je sastavljen od jeftine, prelakirane šperploče i nekoliko metalnih nosača. Stol je super. Služi mi već desetak godina, pouzdan je, dobro mi se uklapa u sobu i ima sve što mi je potrebno. No da mi ga je švedski drvoprerađivački kombinat pokušao prodati kao komad vrhunskog stilskog namještaja s pomno uglačanim rubovima i finim pojedinostima u ručnoj i umjetničkoj izvedbi – na licu mjesta bih ga prozvala smećem. I njegove tvorce lažljivcima. Čak bih se malo i uvrijedila zato što me smatraju dovoljno blesavom da popušim taj njihov spin. Povrh svega, sigurno ga ne bih kupila.

E, pa vrlo slično se osjećam i kada mi domaći televizionari tvrde da su sapunice koje su počeli prikazivati ovoga tjedna - dramske serije. Već sam pisala o tome prošli tjedan, osvrćući se na korupcijsko-svjetioničarsku melodramu 'Ruža vjetrova', no sada, međutim, vidim da nije bila riječ o izoliranom incidentu. Ove se sezone u hrvatskom televizijskom eteru, zaključujem nakon sinoćnjeg gledanja prve epizode 'Larina izbora' na Novoj TV, ne nosi samo dalmatinski naglasak i mandolinski soundtrack, nego i muljatorsko prozivanje sapunica dramskim serijama. No dok je u slučaju 'Ruže vjetrova' ta etiketa samo još jedna smiješna stavka na cijelom popisu budalaština, u slučaju 'Larina izbora' taj gaf s dramskom serijom je - čisto davanje pljuske dreku

Nova je Novina serija, naime, jako pristojna, čak izvrsna sapunica, odnosno, da budemo preciznija – telenovela. Sapunice se, naime, snimaju dok ima interesa publike (čitaj: unedogled), a u slučaju telenovela već se na početku zna da će završiti i kako će završiti nakon stotinjak epizoda. No žanr je isti pa nećemo cjepidlačiti. 'Larin izbor' u tom žanrovskom okviru funkcionira k'o bog. Imaš bogatu pomorsku obitelj u mediteranskoj vili na obali, imaš tajanstvenog sina koji se vraća kući nakon godina izbivanja i već stremi pučini, imaš sirotu djevojku k'o iz bajki Ivane Brlić-Mažuranić, imaš malo glamura i venecijanskih karnevala, imaš malo prljavštine s maloljetnicom koja zavodi bratova prijatelja, imaš klavire, šampanjce, fenjere, poljupce, klapske pisme, široke kadrove mora i škvera, brodove-kapitalce koji pužu prema pristaništu – čak imaš i nekakav pristojan razvoj situacije, u kojem se gledatelj uspijeva ufurati u nov i zamišljen svijet. Glumci se relativno pristojno nose sa svojim ulogama (osim što Ivan Herceg prvi romantični poljubac između dvoje mladih na mjesečini očito tumači kao navali jezičinom na mandule k'o da si Mark Wahlberg u filmu 'Boogie Nights'), na kraju prve epizode imaš jednu sočnu šamarčinu i jedan opak hercinfarkt, a sve to prati i glazba Tončija Huljića, koji je, barem što se mene tiče, prvi put uspio skladati nešto od čega mi se baš odmah ne povraća. I, da, naravno, tu je i ALEXIS! Zločesta i dominantna majka našega tamnog i melankoličnog Odiseja, koju je Ecija Ojdanić već u prvoj epizodi uspjela savršeno dočarati kao priobalni mišung Zlice od Opaka, Sanadera i Voldemorta. Kraće rečeno, sve je tu. I sve je jako lijepo snimljeno. Puno bliže 'Dinastiji' i 'Povratku u Eden' nego latinoameričkom kiču i sjevernoameričkim jeftinjonima tipa 'Santa Barbare'. No budimo ipak iskreni. Ako se svu tu vrlo visoku kvalitetu za sapuničarske standarde počne stavljati u istu boksačku kategoriju sa serijama poput, primjerice, 'Prosjaka i sinova', 'Sopranosa', 'Kiklopa' i 'Berlina Alexanderplatza' – ne bu dobro. Premlatit će je k'o vola u kupusu. Jer to doista jesu dramske serije, a 'Larin izbor' nije.

Nije mi zato jasno zbog čega je cijela ta fama s dramskim serijama koje to nisu uopće potrebna. 'Larin izbor', koliko je moguće suditi po prvoj epizodi, bez pol frke se

kvalificira među prvake u kategoriji jednog od najuspješnijih hrvatskih izvoznih proizvoda – telenovela. Pa ako švedski proizvođač namještaja za mase zna da mu ne bi bilo pametno stolove, trosjede i krevete koje prodaje nazivati stilskim namještajem jer na tom tržištu baš i ne bi izdržao usporedbu s konkurencijom, koji je vrag domaćim producentima? Pop je, da se poslužim starim klišejem, pop, a bob bob, topla je voda odavno izmišljena, a oni koji ne žele gledati sapunice, ionako ih neće gledati, prozvali ih oni dramskim serijama, političkim trilerima ili stilskim namještajem. Uz takvu će lažnu terminologiju doživjeti tek sprdnju kojekakvih televizijskih kritičara, a serija im sprdnju ne zaslužuje. Vratite, dakle, sirotu 'Laru' u njezinu pravu kategoriju. Jer u njoj već sada igra u finalu, a među dramskim će vam se serijama izmučiti još u kvalifikacijama.