Legendarni Laibach koji je svojim specifičnim glazbenim izrazom pomicao granice, poznat je po svojim live nastupima koji su osmišljeni do posljednjih detalja.

Slovenski kraljevi provokacije pripremaju veliki spektakl pod nazivom 'Naše pjesme, vaši snovi' sa Simfonijskim orkestrom RTV Slovenije pod palicom dirigenta Simona Dvoršaka. Grupa će s orkestrom izvesti novi autorski rad, 30-minutnu suitu inspiriranu motivima epa 'Krst pri Savici', najvećeg slovenskog pjesnika, Franca Prešerna, koja govori o pokrštavanju alpskih Slovenaca (Karantanaca) u 8. stoljeću, dok će u drugom dijelu koncerta, grupa s orkestrom predstaviti niz svojih poznatijih pjesama. Na pozornici Lisinskog bit će oko 90 ljudi što je najveći i najzahtjevniji Laibachov koncert ikad održan u Hrvatskoj te jedna od najvećih produkcija postavljenih na scenu zagrebačke koncertne dvorane.

Sve to, uz dakako neizbježne političke teme kad je u pitanju ovaj bend, bila je izvrsna prigoda za intervju s Ivanom Janijem Novakom koji je odgovarao ispred kolektiva Laibach, u kojem je između ostalog otkrio što misli o Donaldu Trumpu, jačanju desnih populista u svijetu, nacizmu i fašizmu, dojmovima iz Sjeverne Koreje, budućnosti EU…

Nastupali ste po bivšoj Jugoslaviji, možete li usporediti publiku danas i nekad? Što se najviše promijenilo? Tko su bili vaši fanovi u 80-ima, a tko je vaša publika danas?

Laibach: Kao i prije ni danas ne biramo svoje publiku, uzimamo sve i svašta pa je stoga naša publika jedna potpuna generacijska, kulturna i socijalna mješavina, što smatramo kvalitetom. Svakako se trudimo izbjegavati usku žanrovsku publiku. Možda je u ranim 80-im publika generalno bila otvorenija, gladnija i znatiželjnija, a danas je zatvorenija, probirljivija i kritičnija, što u principu nije ništa loše, samo što mi zbog toga moramo biti otvoreniji, prodorniji i kvalitetniji.

Je li vam teško održavati jednak nivo originalnosti danas kad je provokacija postala na neki način mainstream?

Laibach: Postoji provokacija i 'provokacija', i u tom pogledu nije sve zlato što sja. Osim toga provokacija za nas apsolutno nije nešto što moramo nužno prakticirati u vidu postizanja originalnosti, nego je to organski dio našeg karaktera. Za nas je provokacija isto kao 'dobar dan' ili 'laku noć' i uopće se ne bavimo njom, čak je ponekad i potpuno ignoriramo. Ali što je - tu je. Uostalom, danas je najprovokativnije biti normalan.

Tijekom svih ovih godina koliko ste na sceni, mijenjale su se postave, koncepti, glazbena nadahnuća… Kako izgleda vaš kreativni proces? Gdje pronalazite inspiraciju?

Laibach: Mijenjale su se postave, ali karavana ide dalje... Laibach ima u sebi uključen fleksibilan princip stalnog mijenjanja kako bi na kraju bio isti kao što je bio na početku. Inspiraciju ne tražimo, ona potraži nas, a kreativni princip je kolektivan i industrijski - svatko dodaje ponešto.

Laibach je jedan od prvih bendova s prostora bivše Jugoslavije koji se probio na međunarodno tržište. Gdje se danas vidite na toj sceni? Koje bendove i izvođače cijenite?

Laibach: Vidimo se na sceni od Sjeverne Amerike do Sjeverne Koreje, pa preko Južne Koreje do Južne Amerike. Još uvijek radimo s izdavačkom kućom Mute, još uvijek objavljujemo albume i radimo turneje. Kojem dijelu spadamo konkretno ovisi od mnogih konteksta, ali trudimo se da smo što više na prosceniju. Ostale izvođače, koje možda cijenimo, nećemo nabrajati jer ne bismo htjeli zaboraviti one koji to ne zaslužuju.

Vaša sunarodnjakinja Melania je sada prva dama SAD-a, znači li to što za Sloveniju?

Laibach: Svakako je priča o Melaniji vrlo zanimljiva; bez sumnje je prva dama slovenskog porijekla u Bijeloj kući svojevrstan presedan koji nije u skladu s tradicionalnim američkim očekivanjima o tome tko i što bi trebala - po genealoškim kriterijima - zapravo biti prva dama Amerike. U tom kontekstu je značajno da Melanija Trump ne krije niti se ne stidi svojih nacionalnih korijena. A hoće li Slovenija to znati nešto posebno iskoristiti – ne vjerujemo; nije slovenska diplomacija od takvog materijala (što hrvatska diplomacija vrlo dobro zna)... Pitanje je samo, koliko dugo će ta zatvorenica Trumpovog zlatnog tornja izdržati u svojoj ulozi. Čini nam se, da to možda neće potrajati tako dugo.  

Kako vam se čini Trumpova vanjska politika?

Laibach: Sudeći po trenutačnim potezima – bez kompasa. Svakako izgleda da on nije taj, koji zaista drži konce američke vanjske politike u svojim rukama. No, Trumpa svijet i globalni problemi u osnovi ne zanimaju i ako mu njegova administracija i američka korporativna industrija svako toliko ne bi objasnili što su zapravo istinski globalni interesi velesile koju kao predsjednik vodi, on se sa svijetom uopće ne bi previše bavio. Trump je bizarni rezultat znatno degradirane, ali još uvijek dominantne bjelačke fantazme 'američkog sna', kojem prijete horde nepozvanih stranaca, imigranta, izbjeglica, Meksikanaca, Kineza i naravno muslimana, koji sa svojim siromaštvom, ritualima i religijom urušavaju moralni poredak američkog načina života. Trump stoga najprije želi svoju Ameriku očistiti sve 'štetočine' i oko nje izgraditi visoki zid te u njoj uspostaviti svoj imaginarni Shangri-La, sa sobom u ulozi Kublaj-kana, koji u tom kraljevstvu potpisuje dekrete, sjedeći na zlatnoj školjki u penthausu svog nebodera, okružen plavokosim barbikama i kenovima. Njegova mantra 'America first' doslovno znači Ameriku prije svega i iznad svega, America über alles. Ona mu je kao feud u kojoj igra svoj 'reality show' i više nego dovoljna, a ostatak svijeta ga u biti ne zanima i nema nikakve želje da se s njim bavi. U tom smislu je Trump zapravo najveći problem za same Amerikance. Ali njegovo predsjedništvo će, paradoksalno, ako će zaista biti tako katastrofalno kako predviđaju medijska istraživanja i prognoze, vjerojatno potpuno resetirati, skalibrirati i obnoviti Ameriku na bolje, a Europa će se u međuvremenu, bez svog američkog prijatelja, konačno morati konsolidirati i ujediniti kako treba, inače će se veoma brzo raspasti do kraja.

Često su vas optuživali za fašizam i nacizam, imate li još uvijek potrebu se braniti? Jeste li se kad bojali da bi vas se moglo krivo shvatiti?

Laibach: Nikada nismo imali potrebe da se branimo za bilo što, jer oni, koji nas napadaju, uvijek više govore o samima sebi nego o nama. Krivo shvaćanje Laibacha zato ne postoji; svaka je interpretacija donekle točna, ali uglavnom ne govori o Laibachu.

Svjedoci smo i uspona desnih populista poput Putina, Erdogana, Trumpa... Zbog čega se to događa? Kako gledate na jačanje desnice i neonacizma u Europi usprkos strahotama koje su se događale u prošlosti?

Laibach: Jačanje desnice u Europi je posljedica klasičnog razvoja 'demokratskog fašizma' i toga da ljevicu vode uglavnom - između sebe zavađeni - salonski intelektualci s donekle romantičnim idejama o komunizmu i bez prave pokretačke karizme. I Brexit i Trump (i Putin i Erdogan, i još mnogi drugi...) su dokaz da demokracija nije nužno dobar i pametan sistem sam po sebi, ali to već svi znaju. Prave zdrave ljevice koja bi bila u stanju udružiti široke narodne mase, nema. Posljednja takva ljevica, iznikla u kontekstu grčke političke krize, brzo je klonula i preselila se u takozvani ekstremni centar. Tu situaciju dobro iskorištava ekstremna desnica, koja potencijalnim biračima donekle nudi i tradicionalni – ali naravno primjerno transformiran – (kvazi)ljevičarski program. Nešto takva su svojevrijemeno radili i 'socijalisti' Mussolini i Hitler, i zna se gdje je sve završilo. A možda se je i to već zaboravilo. Trenutačno ipak postoji mogućnost da se, na jedrima Trumpovih poteza, civilno-ljevičarski pokret ojača, najprije u Americi, uglavnom okupljen oko Sandersa, a ako to uspije, onda će se ta energija preseliti i u Europu.

Bili ste u Sjevernoj Koreji, što vas se posebno dojmilo i šokiralo? Kakav je Pjongjang navečer? S kojim biste ga gradom usporedili?

Laibach: O tome smo već puno govorili, pa možemo samo ponoviti: Pjongjang, koji je tijekom Korejskog rata od strane američkih bombardera bio potpuno sravnjen sa zemljom, danas je lijep, čist, dobro održavan i šareni grad s impresivnom arhitekturom i parkovima. Još više - izgleda zaista 'pop-artistično' - kao da ga je u cjelini dizajnirao Jeff Koons ili netko od njegovih poklonika i sasvim ga je moguće usporediti s nekim američkim, ruskim ili kineskim gradovima. S tom razlikom što je Pjongjang vjerojatno i najsigurnije mjesto na svijetu - ako dirate stvari gdje stoje, ne kradete postere i ne uništavate imovinu! Grad je navečer lijepo osvijetljen, ali samo otprilike do 23 sata. Onda se svjetla uglavnom gase, a život se preseli u privatne stanove ili – u našem primjeru – u hotelske barove. Sjevernokoreanci su jednostavno, ali elegantno odjeveni. Vole se smijati i znaju za šalu koju uglavnom razumiju samo oni. Ali se trude u komunikaciji. Uče i pričaju strane jezike. Djeca počinju učiti engleski u dobi od 7. Sreli smo Korejce koji su govorili i kineski, arapski, njemački, francuski, španjolski, itd. Proizvode izvrsno pivo, koje se zapravo smatra za bezalkoholno piće. Za razliku od SAD-a također možete slobodno piti pivo iz boce vani na ulici i pušiti cigarete u hotelima i barovima, bez opasnosti da ćete ići u zatvor. A za one koji vole kanabis - Koreja je opet vrlo liberalna država gdje je posjedovanje i uzgajanje kanabisa u suštini dozvoljeno.

Je li vam bilo teško ispoštovati upute koje ste dobili za boravak tamo? Jeste li razbili neke predrasude o Sjevernoj Koreji? Što je tu istina, a što rezultat propagande zapadnih medija?

Laibach: Predrasude smo razbijali koliko smo god mogli i potvrđujemo – većina njih su plod propagande zapadnih, ali i sjeverno i južnokorejskih medija. Sjeverna Koreja se doslovno trudi da u svijet šalje iskrivljenu propagandu o svojoj vlastitoj zemlji. Postoji teorija zašto to rade ali u to se ne bi upuštali na ovom mjestu. Što se tiče samog našeg boravka tamo – uglavnom nam je bilo vrlo ugodno, ali teško bi puno duže izdržali restrikcije koje obično važu za posjetitelje te države. No, vjerujemo da se stvari polako mijenjaju, samo se nadamo, da promjene ne budu prebrze i preradikalne. Korejci bi to teško podnijeli.

Vaš je bend, kao i pokret Neue Slowenische Kunst , pomicao granice slobode u bivšoj Jugoslaviji. Mislite li da je kraj tog sustava donio više dobra građanima ex-Yu?

Laibach: Kako kome, nisu svi u tranziciji bili sretne ruke, čak bi se moglo reći, da većina ljudi u tom procesu nisu najbolje prošli. Ali što je bilo, to je bilo. Jugoslavija je raspala jer joj drugo nije preostalo i sad nema smisla oko toga praviti veću dramu kao što već ionako je. Ljudi se moraju konstantno boriti za svoja dobra u svakom sistemu, nebitno je je li to komunizam ili kapitalizam, jer – kao što je to već Kardelj lijepo obrazložio, 'Sreću čovjeku ne može dati ni država ni sistem niti politička stranka'. Sreću si može svatko izboriti samo sam.

Što se danas događa s pokretom Neue Slowenische Kunst? Je li on ispunio svoj cilj?

Laibach: U nekom smislu zapravo jeste. On je bio prije svega mimikrija Laibacha u sredini 80-ih, kad je Laibach bio zabranjen, ali i puno više od toga. Pokret je trajao negdje do 1992., kad je postao redundantan, pa je zbog toga i ukinut. Posljednja zajednička gesta bila je lansiranje NSK države, ali to je već potpuno druga priča, koja se ne može više uspoređivati s historijskim Neue Slowenische Kunstom.

Što mislite o Europskoj Uniji danas?

Laibach: Koliko god bila nespretna i neefektivna Europska je Unija politička realnost i vjerojatno još uvijek najbolja alternativa za europske narode u novoj globalnoj podjeli svijeta. U principu vjerujemo, da Europa nema druge mogućnosti osim da se čvrsto ujedini – jedino je pitanje, na kakvoj osnovi će se to ujedinjenje realizirati. Na žalost Europa, kakvu bi danas svi htjeli, ne postoji. Ona je fikcija, želja, fatamorgana, utopija. Europa koja istinski postoji, sistem je u konstantnom raspadanju. To njezino raspadanje jedini je izgleda stabilni princip, na kome se taj kontinent de facto formira. Sa svakim raspadanjem Europe je - gledano u povijesnoj perspektivi - sve više i nakon svakog raspadanja ona je, izgleda, sve stabilnija. Zato ipak vjerujemo u EU (po mogućnosti do Tokija kad i Srbija postane njezin dio...) kao što smo uvijek vjerovali u utopije i nadamo se, da je ideju o takvoj Europi moguće realizirati. Ali to ne može biti hladna Europa, kakvu vodi politička tehnokracija iz Bruxellesa te bankarski sektor iz Frankfurta i koja djeluje po diktatu neoliberalne dogme, nego depolitizirana Europa, utemeljena na zajedničkom emancipacijskom projektu. Europska unija mora pronaći svoju pravu viziju, zato i situacija s migrantskom krizom za Europu može biti pozitivna i konstruktivna, kao i europskoj ideji nenaklonjena američka politika mora prouzrokovati zajednički smisao među Europljanima.

Nastupate u Zagrebu baš na Dan pobjede nad fašizmom, pripremate li nešto prigodno? Što nas čeka na koncertu u Lisinskom?

Laibach: Očekivati možete svašta, ali u principu će to biti Laibach koncert sa Simfonijskim orkestrom RTV Slovenije za zagrebačku publiku. Prošle godine smo s orkestrom odigrali dva slična koncerta u Bruxellesu i Ljubljani, a ove godine taj ritual nastavljamo u Zagrebu. U Lisinskom ćemo predstaviti našu fragmentiranu obradu Griegove nedovršene opere - sage Olaf Trygvasson, koju smo premijerno odsvirali na Ultima festivalu u Oslu 2014. godine, tada još bez orkestra a sad će to biti odigrano s orkestrom, kako je originalno i planirano. Na programu će biti i autorska simfonijska suita, rađena po motivima epa 'Krštenje na Savici' slovenskog romantičnog pjesnika Franca Prešerna. Svjetska premijera ovog djela održana je na prošlogodišnjem Ljetnom festivalu u ljubljanskim Križankama. Osim ova dva djela predstavit ćemo još neke poznatije i manje poznate Laibach pjesme u simfonijskoj obradi. Ali bez brige - neće to biti običan simfonijski-rock koncert na kojem ostarjeli bendovi preigravaju svoje nebuloze. Još uvijek će to biti Laibach, taj isti Laibach kojem je fašizam stalno u žiži interesa!