Jedna od najboljih sastavnica ljetnoga programa na HTV-u uvijek su reprize i premijere raznih dokumentarnih filmova i serijala, pa je tako bilo i ove godine. Jest, malo su ga zatupili s raznim serijalima serijala o presvetim potragama za Bogom, kršćanstvom, sakralnim objektima i inim ljetnim razbibrigama po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, ali u zemlji u kojoj se na popisu stanovništva više od osamdeset posto građana izjasnilo vjernički, to je i okej. Svaki bi pravi vjernik puno radije gledao dokumentarce o potrazi za svetim u umjetnosti ranokršćanskih grnčara nego blejao u automobilske potjere, duboke izreze na prednjici zgodnih glumica te na štokoje druge načine uranjao u grijeh, blud i razvrat. Tako da, sačuvaj Bože, ni riječju neću kritizirati to što se zamjetan dio ljetnog programa za razonodu sastojao od statičnih snimki fresaka po provincijskim crkvama s gregorijanskim napjevima u pozadini. Gledatelji i građani u golemoj većini to traže, vole i žeđaju za tim, zar ne?

No našlo se tu štošta i za nas odmetnike, pa nas je HTV ovoga ljeta provozao po vulkanskom Pacifiku, upoznao nas s gorilama u magli, prikazao nam serijal o izgubljenim snimkama iz Drugog svjetskog rata, prikazao nam nekoliko – tako barem kažu – legendarnih ostvarenja hrvatske dokumentaristike, a nije mi bio loš ni onaj 'CSI: Hrvati' Hrvoja Juvančića (naravno da se ne zove baš tako, to mu ja od milja), tijekom kojega sam i prvi i ovaj, reprizni put napeto iščekivala da mi otkriju kako sam plemenite, egzotične i arijske krvi, a kad tamo – štanga. Slaveni. Uopće nismo genetski zanimljivi. Ipak, šalu na stranu (i nastranu), sve to (pa i one gore snimke Gospe Bogu iza nogu) smatram boljim dijelom HTV-ova ljetnog programa.

Negdje se u tu shemu jučer popodne uklopila i repriza dokumentarnog filma Jiřija Menzela, koji je glasoviti češki redatelj snimio u Dubrovniku te zauzvrat popio par šamarčina da mu ne usfali za samotnih zimskih mjeseci. Dokumentarac se zove 'Moj Dubrovnik' i moram priznati da sam bila prilično frapirana kada sam shvatila da je ono prikazivanje jučer bilo repriza jer se ne sjećam kada je premijerno prikazan na televiziji. Mislim, nije da mi ni inače ne promiču razne televizijske emisije i dokumentarci, ali u ovome me slučaju iznenadilo što ga HTV pri premijernom prikazivanju nije oglašavao na sva zvona i tako da za to prikazivanje ne čuju jedino ljudi na samrtnoj postelji, kao što se to u ovoj maloj, sirotoj zemlji čini svaki put kad netko slavan preleti avionom iznad zračnog prostora, a kamoli kada snimi film o gradu koji se ispod tog zračnog prostora nalazi.

Nažalost, pogledavši jučer reprizu 'Mojeg Dubrovnika' postalo mi je jasno i zašto se HTV nije glasnije hvalisao. Skromne programske najave govorile su o 'poetskom i vizualno zanimljivom' te nekakvom 'osobnom redateljevu doživljaju' Dubrovnika, a ja sam, iako inače od sveg srca štujem i volim opus gospodina Menzela, odgledala nešto što bi se točnije moglo opisati kao zbrkana zbirka razgledničkih klišeja i nešto sitno osobnog doživljaja kroz autorovu naraciju. Bilo je i malo poluuspješnih pokušaja humora i sasvim neuspješan pokušaj dirljivosti s pričom o čuvanju slike granatiranog Dubrovnika u mobitelu, ali sve u svemu, stekao se dojam da je dragi češki gospodin nešto samo malo snimuckao tako da mu ne bude predosadno na godišnjem i - ništa više.

Ne znam, možda su Menzelove šetnjice po Dubrovniku i njegove priče o Ljetnim igrama, kroz koje je uglavnom doživljavao taj grad i ljude s kojima se u njemu družio

– zanimljive ljudima u inozemstvu. Možda je taj dokumentarac, koji ću se ovdje bezobrazno usuditi nazvati malo proširenijom reportažom (jer traje pola sata), vrlo koristan za promociju hrvatskoga turizma u Češkoj i drugim zemljama čiji stanovnici uvažavaju velikog Menzela. No u slučaju domaće publike, bojim se da je sam redatelj bio u pravu kada je upravo taj svoj filmić nazvao nečim što 'nije vrijedno spomena'. Ja bih još dodala da je riječ o prilično klišeiziranoj turističkoj razglednici s nekoliko zgodnih snimki iz prošlosti. Sigurno postoje mnogo štetniji načini za gubljenje vremena od gledanja 'Mojeg Dubrovnika', ali taj filmić ipak, bez obzira na veliki redateljski potpis, nije ništa zanimljiviji ni bolji od statičnih emisija iz rubrike 'pučka i predajna kultura' kojima HTV i inače puni program u manje popularnim terminima te glumi brigu za promicanje nacionalne kulture i baštine. Zato se vjerojatno 'Mojim Dubrovnikom' i njegovim prikazivanjem i nije previše hvalio.