Mirna Zidarić jedno je od zaštitnih lica Sportskog programa HTV-a, omiljenih mnogim generacijama na malim ekranima, no to je nije spriječilo da donese odluku da - napusti javnu televiziju.

Od gledatelja i kolega oprostila se u emotivnom obraćanju u četvrtak, a sada bez straha od neizvjesnosti okreće novu stranicu, koračajući prema novom unutarnjem ispunjenju i zadovoljstvu koje će joj donijeti, kako je objasnila, obrt širokopojasnog spektra.

Na HTV-u ste počeli raditi od 1994. godine, kada je s emitiranjem krenuo treći kanal. Kakve vam uspomene bude ta vremena, sjećate li se svog prvog zadatka, odrađenog posla?

Bila su to posve druga vremena, druga tehnologija, mnogo entuzijazma, strahopoštovanja i osjećaja da je biti dijelom HRT-a rijetka privilegija. Došlo nas je mnoštvo mladih i nadobudnih, spremnih učiti. Prije nego što smo uopće mogli pristupiti eteru, morali smo proći stručnu edukaciju o svim fazama proizvodnje programa, a u tome izdvajam naše fonetičare. Prvi zadaci bile su male vijesti za 'Zagrebačku panoramu', koja je tada bila u povojima i uz zadatost formata trpjela je i malo ležernije forme. U toj ranoj fazi najavljivali smo sportske vikende i igrali se riječima i slikom.

Od početka karijere imali ste afinitet jedino prema sportskom novinarstvu, a imali ste sreću raditi s legendama Mićom Dušanovićem, Božom Sušecom, Borisom Mutićem. Što ste naučili od njih?

Oni su bili neiscrpno vrelo iskustvenih znanja i savjeta, ali meni najdragocjeniji bio je onaj o višestrukoj provjeri podataka prije nego li ih plasiraš kao vijest. Teško se moglo dogoditi da je netko od njih izgovorio nešto u programu, a da prethodno barem iz nekoliko izvora nije provjerio točnost informacije, a tada nije bilo interneta. Imali su svoje bogate arhive i literaturu po sportovima, u koju su sve pomno i uredno pohranjivali. To mi se urezalo kao temelj ovog posla i jako mi je žao što je ta praksa u medijskom prostoru iščezla jer u borbi za brzom i kratkom informacijom točnost nije uvijek ono na čemu se inzistira. Šteta.

Neizbrisiva sjećanja

Posao vam je donio pregršt divnih uspomena. Tko vas je od onih s kim ste radili i surađivali najviše dojmio i možda nadahnuo?

Uvijek i neizostavno spominjem legendarnu Milku Babović jer je ona bila pionirka ovog posla i prva urednica Sportskog programa jedne televizijske kuće u Europi. Znakovit prikaz protoka vremena i razvijenosti društva je i činjenica da ostala jedina u povijesti HTV-a. Odrastajući uz nju, činilo se da je posao sportske novinarke čisti užitak jer sva ljepota i ljubav izlazila je u eter, a u sve poteškoće, radni vikendi, blagdani, noćni sati i ostala gorka iskustva ostajali su unutar redakcijskih zidova. To su odlike najvećih majstora svoga zanata. Naravno, bilo je tu još brojnih drugih sjajnih sportaša i suradnika koji su, svatko u svoje vrijeme i na svoj način, rasplamsavali novinarski žar.

Malo tko se sjeća da ste nekoć uspješno plivali manekenskim vodama, u koje ste ušli nakon što ste prestali s košarkom zbog ozljede koljena. Kako danas gledate na to razdoblje života?

Osamdesete su bile najljepše godine za život u Zagrebu. Sve se odvijalo pred Zvečkom, Kavezom i HNK-om, pa su i mene na putu do srednje škole na Rooseveltovom trgu zaustavili i pitali bih li se bavila manekenstvom. Neko sam vrijeme odbijala, ali kad se dogodila ozljeda koljena i operacija, krenula sam na Pravni fakultet (lokacija je bila ključna) i ideja je živnula jer sam imala više vremena, upoznala sjajne ljude, putovala diljem Hrvatske i šire, zarađivala više od svojih roditelja, ali sam primarno gurala fakultetske obveze i ta su me iskustva obogatila za cijeli život. Neka su se prijateljstva pretvorila u kumstva, druga su još uvijek aktivna, a sjećanja neizbrisiva.

Završili ste Pravni fakultet u Zagrebu. Jeste li ikad zažalili što danas recimo niste sutkinja, odvjetnica?

Ne žalim nimalo. Davno sam shvatila da su pravo i pravda dva posve odvojena pojma i već tada sam znala da se ne želim time baviti, ali sam studij privela kraju i okrenula se vedrijoj strani života. Strani koja na najobjektivniji način cijeni trud i rad, a to je sport. Nema tu mnogo prostora za manipulacije. S obzirom na to da sama nisam bila toliki talent koji bi ostvarivao vrhunske domete, sportsko je novinarstvo bilo najbliže što sam mogla doći nekom utopijskom poretku vrijednosti. Djelić te čarolije u Zagreb je 1987. donijela Univerzijada, na kojoj sam radila kao volonter pa sam tu atmosferu zajedništva željela iskusiti još pokoji put u životu. Uspjela sam - i to na još višem nivou Olimpijskih igara u nekoliko navrata.

'Mladi ljudi danas imaju svijet na dlanu'

Na što ste najponosniji u karijeri?

Što sam ostala svoja. Ne preporučujem, ali ne znam drugačije. Na svoju štetu.

Kako gledate na današnje stanje u novinarstvu i uopće televizijskim prilikama u odnosu na ono vrijeme u kojem ste vi počinjali?

Kao što sam već gore napomenula, to su potpuno različite galaksije, ali je posve razumljivo jer se svijet mijenja, tehnologija napreduje, izvori informiranja su drugačiji, kao i potrebe gledatelja. Nekoć je bio jedan, maksimalno dva TV kanala, sada ih je na tisuće, no najvažnije je pitanje tko je vjerodostojan u tom košmaru. Tko neće PR članak plasirati kao vijest? Kome vjerovati?

Međusobno uvažavanje i povjerenje tada su bile osnovne odlike profesionalizma, a danas baš nisam sigurna da su vijesti koje gledamo i čitamo provjerene, objektivne i sagledane iz više kutova.

Kakve su danas mogućnosti za mlade novinare na javnom servisu?

Mladi ljudi danas imaju svijet na dlanu. Nisu kao mi nekoć u nadi naći jedan posao i na njemu dočekati mirovinu, već žele sve odmah sad i vjerujem da ne griješe ako traže više, brže i jače jer adrenalin je ono što ih pokreće. Vjerojatno će brže izgorjeti, ali neće moći reći da nisu osjetili draž i strast i za to biti adekvatno plaćeni, možda.

Koliko se proizvodnja televizijskog programa promijenila uvođenjem digitalizacije i na koji način tehnologija mijenja sam novinarski posao?

Digitalizacija je mnoge procese unaprijedila i svima nama olakšala put, primjerice od arhive (što bi nekada bio višednevni proces) do završnog ishoda, kao i sam proces kreiranja sadržaja jer je mnogo brži, atraktivniji i u konačnici vizualno zanimljiviji. Naravno, to se odnosi na sve koji drže korak s tehnološkim napretkom, a s druge strane ima još mnogo sporovoznih poklonika i pitanje je tko iza sebe ostavlja trajniju vrijednost i je li sve to potrošna roba kratkog daha.

Na koji način teške teme, nepravde i različite sudbine utječu na vas?

Neizrecivo težak je osjećaj biti bespomoćan na tuđu patnju, nepravdu, stradavanje i bilo koju vrstu zlostavljanja. Pretpostavljam da je tako većini razboritih ljudi, a ona manjina potpuno neodgovorno izaziva krvave sukobe, ratove i nakon svih povijesnih tragedija, takve osobe i njihova zaslijepljena sljedba uvijek nađu put do stvaranja kaosa.

Nije lako ni jednostavno nakon 30 godina rada tražiti sreću u nekom novom poslu, ali sreća prati hrabre. Koliko vam je trebalo da donesete odluku o velikoj životnoj promjeni i možete li nam otkriti razloge?

Nije velika životna mudrost reći da je došlo do zamora materijala i zasićenosti, što uz radne vikende, blagdane, radna ljeta te plaću ispod prosjeka Grada Zagreba odluku nije učinilo nimalo teškom. Trideset godina karijere i 55 godina života učinilo mi se pravo vrijeme za nove izazove i izlazak iz zadanih okvira velikog sistema. Nije odmogla ni ponuđena otpremnina.

Što sada osjećate prema HTV-u?

Zahvalnost.

Žalite li za čime? Biste li neke odluke, postupke danas odigrali drukčije?

Nema smisla žaliti, već se treba okrenuti budućnosti i učiniti sve da svijet bude bolje mjesto za život.

Gdje se sada vidite, kakvi su vam planovi?

Planovi su iskoristiti svaki slobodan vikend koji slijedi, ubrzo otvoriti obrt širokopojasnog spektra, svakako napisati knjigu kakvu i sama žudim pročitati, putovati, uživati u životu.

Kako zamišljate mirovinu?

Da citiram Konstraktu: 'Umjetnica mora biti zdrava'. Onda je sve lako.

'Osjećam se znatno bolje kada se bavim biljkama'

Putovali ste poslovno, ali i privatno se često otisnete na kakvu zanimljivu destinaciju. Koje putovanje vam se posebno urezalo u sjećanje?

Svako putovanje nepovratno obogati svakog čovjeka koji je spreman učiti i prihvatiti različitosti. Od prebogatog Abu Dhabija, gdje je monumentalni Louvre novog doba, preko Nairobija, gdje smo putujući prašnjavim putevima do Arushe u Tanzaniji vidjeli najtužnije prizore siromaštva uz najširi dječji osmijeh, od čega se suze same klize. Najjužnija točka u Latinskoj Americi, Ushuaia, ima snažan hrvatski pečat, ali ekološki katamaran na putu od Buenos Airesa do Montevidea nešto je što silno želim jadranskom pomorskom prometu.

Čime se volite počastiti?

Sad kada su djeca velika i samostalna počašćena sam kada se svi nađemo na okupu. To su najdragocjeniji trenuci.

Volite pisati i aranžirati cvijeće i ostale ukrase za dom. Hoćete li se sada više posvetiti hobijima?

Hobiji će ostati u toj sferi iako sam iznimno ponosna i pomalo zavidim na hrabrosti svoje susjede Boške Bahtijarević jer je napustila svijet arhitekture i otvorila bajkovitu cvjećarnicu koja ju je odvela i do predsjedničke inauguracije i božanstvenih aranžmana. Osobno se osjećam znatno bolje kada se bavim biljkama u teglama ili u zemlji svog vrta, jer njihovim rezanjem kao da se još mrvicu zamjeramo prirodi koja nam je pokazala svoju razornu moć, pa mi se čini da sam tako ipak mrvicu bliže skladu s prirodnim procesima.

Čime vas sinovi čine ponosnom majkom?

Ponosna sam što su stasali u samostalne, obrazovane i pristojne ljude. Kada gledam njihove potpuno oprečne afinitete, sretna sam što su od nas kao roditelja dobili širinu kroz koju su pronašli svoje zone interesa i sada predano grade svoj put afirmacije u ova izazovna vremena.

Priželjkujete li postati baka?

Naravno da je to jedna od onih želja za koje bih voljela da se ostvare, ali na to ne mogu utjecati, već samo s veseljem priželjkivati, pa kada dođe taj trenutak, uživati u njemu.