Već negdje na drugoj ili trećoj sceni sinoć prikazane prve epizode domaće kriminalističke serije 'Mjesto zločina' shvatila sam da mi srce tiho jeca zbog flashbacka na peti ili šesti osnovne i svečanu akademiju u povodu već nekog državnog praznika, na kojoj su pioniri na pozornici dramatično sricali stihove iz poeme 'Tifusari' Jure Kaštelana. Znate ono, ognjica raste, rukom ruku hvatam, uz čelo druga moje čelo gori pa smrt do smrti, smrt su stope moje, svaka ide svome grobu ko izvori svome moru. Jednakom živahnoću kao i narodna dječurlija pred uplakanim drugovima oficirima sinoć su, naime, svoje uloge u 'hrvatskom CSI-ju' interpretirali i glumci. Raspon emocija od 0 do 0,25. Izražajnost i prirodnost jedva na razini naturščika iz onog trešeraja 'Krv nije voda'. Uvjerljivost ostavljena kod kuće na noćnom ormariću, da se hladi u čaši vode.

Što je najgore, gotovo sam sigurna da nije do njih. Sve te glumce, naime, gledala sam i u nekim drugim serijama/filmovima i gotovo su svugdje bili barem solidni. Sada su odjednom takvi da se čovjek pita zašto su ih uopće angažirali kada bi računalno generirani likovi iz igrica za Amigu (informatička prethistorija) bolje obavili posao. Zašto su ovdje toliko gori nego igdje drugdje? Zbilja ne znam, ali da sam prisiljena na klađenje, stavila bih puno kuna na 'zato što ih režiraju i produciraju antitalenti'.

Naravno, da se pita bilo koga iz ekipe dotične serije, rekao bi vam da nemam pojma o čemu govorim. I nemam baš previše. Nije da se osobito razumijem u režiju ni produciranje TV serija. Totalno nagađam. No, kao gledatelj, vidim scene u kojima otac-policajac i kći-partijanerica razgovaraju nad jutarnjom kavom tako što oboje tjeskobno zure pred sebe, vjerojatno u nečijem nastojanju da emulira skandinavski noir s natruhama bergmanovštine. Vidim i da se to nastojanje uopće ne ostvaruje, nego ispada nekakav apsurdan i nerealan prizor, kao iz amatersko-eksperimentalnog kratkog filma pripadnika kino-kluba Lijeva Zmijnoščina, gdje je nečiji stariji brat pristao glumiti 'nervoznog čovjeka broj 1' u zamjenu za šteku cigareta i pomoć pri cementiranju okućnice.

Vidljivo je i da se netko pokušao truditi prilikom osmišljavanja prikaza zločina - subjektivni kadrovi ubojice isprekidani svakodnevnim prepirkama žrtava trebali su valjda biti nešto što smo već vidjeli u videospotovski režiranim CSI-jevima. Ispali su, međutim, kao nečiji neurološki problem. Pazi, bogati, nekom ćeš zube izbit tom kamerom! Zbrka, kuka i motika. A tek je nakon svega opisanog počeo pravi užas.

Mogla bih vam sada opisati i sve što je uslijedilo, počevši od razgovora sa svjedocima i osumnjičenima, a završivši na međusobnim i privatnim odnosima prekaljenih policajaca i policajki, ali ne mogu. Nemam snage. Uvijek u privatnim razgovorima napominjem da TV krtičari u Hrvatskoj (uključujući i mene) imaju sklonost prestrogom ocjenjivanju domaćih TV serija. Teško im dajemo šansu, teško nam je zanemariti njihove mane, koje su dosta često uzrokovane objektivnim ograničenjima, nedostatkom prakse i tradicije, siromaštvom i nevoljkosti da se ulaže u kvalitetnije sadržaje te upornim inzistiranjem da se proizvodi samo i isključivo za nezahtjevnu pubilku. Ponekad čak i nepravedno zanemarujemo naznake kvalitete i svježine jer vidimo samo ono najgore, čega, nažalost, uvijek ima. Činimo to zato što smo svi redom već (pretjerano je reći, ali shvatite ilustrativno) traumatizirani lošim domaćim serijama pa ponekad i u neke solidne učitavamo traume onima najgorima.

'Mjesto zločina', međutim, NIJE jedna od takvih serija. Ništa se u njoj ne može preoštro ocijeniti. Ona je šlampava, amaterska, provincijska, glupa i negledljiva imitacija ionako ne osobito kvalitetnog uzora (CSI-ja). Riječ je o seriji koja stvara traume zbog domaćeg igranog programa i da na domaćim televizijama postoji čak i samo naznaka profesionalnosti kakva se prakticira u 'bijelom svijetu' - bila bi otkazana odmah, nakon prve epizode. Ovako će se vjerojatno prikazivati još neko nezanemarivo vrijeme, a siroti bi je glumci u budućnosti mogli skrivati iz profesionalnih životopisa.