Smirena, blaga i jedinstvena glumica doima se kao da nije s ovog svijeta. Nije sveprisutna na raznim eventima, a kad se negdje pojavi, osvaja svojom ženstvenošću i tajanstvenošću. Veseli se svojoj novoj premijeri koja je zakazana za 19. prosinca u Art kinu Grič, a više od nje tremu ima njezina mama, poznata HTV-ova novinarka Branka Bilić.

Kad se spomene ime heroine Štefice Cvek iznikle iz pera Dubravke Ugrešić, mnogi se odmah sjete Vitomire Lončar iz filma Rajka Grlića 'U raljama života' iz 1984. godine. Kakva je vaša Štefica, koliko vaš lik odgovara portretiranju onog koji već poznajemo?

Zahvalna sam redatelju Borni Armaniniju što me izabrao da glumim Šteficu, a onda i njemu i kolegama Ranku i Ani Mariji što smo si jednostavno dopustili da se zaigramo, improviziramo i dosta tog materijala ostalo je u predstavi. Moja Štefica je nesigurna i pomalo naivna, sklona idealizirati ljude oko sebe, sklona maštanju, depresivna, ali i nepredvidljiva i odlučna da ostvari svoje snove.

Kad je predložak toliko popularan, koliki izazov stoji pred glumcima i redateljima, a uz njih trema i odgovornost?

O kultnom statusu i romana na kojem su odrastale generacije i megapopularnog filma jednostavno nisam željela razmišljati. To bi me samo opteretilo i stvorilo mi dodatnu tremu - kazalište je drugi medij i u našoj 'Štefici Cvek' ima i elemenata Almodovarove poetike, pa i Lyncha, a sve je to prožeto finim humorom i na kraju pravim melodramatskim holivudskim happy endom.

Koliko ste predstavom odstupili od filmskog predloška?

Sjajna dramatizacija koju je napravio Borna Armanini prati roman, a pozornicu smo toliko približili da neke scene glumimo gotovo u publici, shodno tome način glume prilagođen je takvoj situaciji. Imamo zapravo tri plana na kojima se usporedo prati radnja.

Kako osjetite koja vam uloga leži? Što vas najprije privuče?

Ponekad dobijem ulogu za koju sam sigurna da nikako nije za mene, ali nakon nekog vremena jednostavno je zavolim, a postoje i ljubavi na prvo čitanje - zaljubim se u ulogu već nakon nekoliko rečenica i dogodi se to neko čudno prepoznavanje kao kad te u masi ljudi privuče baš jedan par očiju, a ne znaš zašto...

Ostvarili ste i uloge u filmu 'Cvjetni trg' redatelja Krste Papića, serijama 'Stipe u gostima', 'Počivali u miru', 'Bitange i princeze', 'Naša mala klinika', posuđivali glas u crtiću. Je li vam žao što vas više nisu 'iskoristili'?

Budući da sam stala pred TV kamere s pet godina i pred njima ostala sve do srednje škole, televizijski studiji bili su mi drugi dom i naravno da mi je žao što više nisam radila na filmu ili televiziji - osim toga, veliki sam filmofil i neke filmove sam gledala i po trideset puta. Prošle godine sam lijepo radila s Bornom Armaninijem na sinhronizaciji crtića.

Koja vas od odigranih uloga najbolje ocrtava?

Nakon 50-ak odigranih predstava kao najbližu izdvojila bih svoju monodramu 'Potrošeni snovi' redateljice Natalije Vorobjove Hržić, ali tu je i Murlin Murlo u istoimenoj predstavi i režiji Dražena Ferenčine, pa papisa Ivana u predstavi 'Top Girls' Petra Selema i, naravno, sve predstave koje trenutno igram u Gavelli, ali sad sam najviše koncentrirana na Šteficu!

Izjavili ste da vam se katkad čini da se na sceni bolje snalazite nego u stvarnom životu. Zašto je tako?

I dalje je pozornica za mene magično mjesto - kad stanem na nju, i dalje osjećam strahopoštovanje i sreću te sam ponovno tinejdžerica s kikicama, kao i kad sam prvi put stala na scenu pred nekih trideset godina, kad sam krenula na dramsku grupu kod Zvjezdane Ladike. Nadam se da će tako biti zauvijek.

Prije nekoliko godina postavili ste svoju hvaljenu monodramu 'Potrošeni snovi'. U listopadu ste je odigrali u napuštenoj zgradi psihijatrije u Pakracu te ste s ocem, cijenjenim psihijatrom Veljkom Đorđevićem započeli projekt kojim želite pokazati koliko kazališna umjetnost može pomoći da se lakše prebrode svakodnevni problemi. Hoćete li i dalje surađivati?

Monodramu sam napisala 2006. godine i od tada je izvodim s prekidima i izmjenama. Proputovala sam i dio Hrvatske te bila s njom i u Taganrogu, rodnom gradu A.P. Čehova, a izvodila sam je u njegovoj kući, koja je danas muzej. Ove godine, zahvaljujući divnoj gospođi Elviri Kranjčar, monodramu igram u Galeriji Kranjčar. Suradnja na projektu 'Umjetnošću za mentalno zdravlje', kojim smo na okruglim stolovima nakon izvođenja monodrame pokušavali skrenuti pažnju javnosti na neke od problema suvremenog čovjeka, samo je jedna u nizu karika dugog puta koji sam predvidjela svojoj monodrami. Za nju sam dobila dvije međunarodne nagrade i namjeravam ju igrati dok budem mogla.

Jeste li ponešto od oca naučili o psihologiji?

Svi smo mi glumci nekako priučeni psiholozi. Stalno kopamo po svojoj nutrini, po svojim emocijama, pa tražimo opravdanja za postupke lica koja igramo, ali privatno sam loš psiholog - sklona sam u ljudima vidjeti samo dobro pa se često razočaram, ali mislim da se lako poistovjećujem s tuđim problemima pa mi se ljudi često povjeravaju.

Koliko vas je obilježilo odrastanje kao djeteta rastavljenih roditelja?

Moji roditelji razveli su se prije punih 40 godina i ja se iskreno uopće ne sjećam vremena kad smo živjeli zajedno, ali moje djetinjstvo bilo je sretno - oni su ostali u dobrim odnosima, a ja sam, koliko se sjećam, činjenicom da mi roditelji ne žive zajedno samo profitirala jer sam dvaput više putovala, dobivala više poklona i slično.

Kako vam je mama danas?

Mama je dobro, hvala. Upravo se sprema na moju premijeru i, kao i uvijek, mislim da ima veću tremu od mene.

Što vas u životu pomiče s mjesta osim glume?

Stalno sam u pokretu. Pišem, volim šetati, putovati, ispijati duge kave s dragim ljudima, svirati klavir, rolati se, čitati, ići u kino, ali najviše od svega lutati nepoznatim gradovima.

Godinu dana studirali ste francuski i češki. Koliko se danas služite tim jezicima?

Francuski tečno govorim jer sam gotovo svako ljeto, nekih 10-ak godina, ljetovala kod naših prijatelja na Azurnoj obali. Obožavam sve francusko - hranu, modu, glazbu, književnost, slikarstvo, baš sve - u Francuskoj sam uvijek sretna. A češki sam upisala zbog češke kinematografije i zato da ga naučim jer sam željela upisati Akademiju u Pragu... danas mi je dosta češkog isparilo.

Volite i modu, a gdje kupujete svoju uvijek zanimljivu odjeću i modne dodatke? Koliko šešira imate?

Još kao tinejdžerica počela sam nositi revije - to mi je bilo zabavno, a i donosilo mi džeparac ili pak zanimljive krpice koje i danas imam u ormaru. Najbolje sam se osjećala u odjeći Keti Balogh ili Ivane Popović. Volim i profinjeni Charlie design, a u zadnje vrijeme dosta nosim Nebo. Odjeću najčešće kupujem na putovanjima, ali ako je gužva u dućanu, nema šanse da uđem u njega. Možda zato i imam toliko šešira - iz nepoznatog razloga gotovo svaki mi dobro stoji, a i ne moram čekati da ga isprobam u kabini.

Da možete promijeniti nešto u svom životu, što bi to bilo?

Voljela bih da me manje nerviraju tuđa glupost, bahatost i općenito stvari na koje ne mogu utjecati. I voljela bih da su svi ljudi koje sam voljela, a nisu više na ovom svijetu, ponovno sa mnom.