Iza njega je 25 godina uspješne glazbene karijere, a nedavno je pred njega stavljen novi životni izazov te se Sandi Cenov okušao u glumačkim vodama. Proteklog tjedna zaigrao je seriji 'Čista ljubav' u ulozi razvedenog i dobrostojećeg veterinara te velikog zavodnika Lovre Pavića. 

Kako je došlo do vašeg glumačkog angažmana u seriji? Otkud vi u glumačkim vodama?

Navukao sam se na tu seriju zahvaljujući klincima koji su je ludo pratili i stalno su mi govorili: 'Tata, ti bi mogao glumiti, baš si tip kao Tomo u seriji, što bi ti falilo da odeš glumiti?' Razmislio sam i rekao - hajde da probam. (smijeh)

Kako ste se snašli pred kamerama? Jeste li imali neku pripremu prije toga?

Najvažnija stvar mi je bila, što sam sam sebi zadao, da idem kod stručnih ljudi koji rade casting i koji će mi najiskrenije reći jesam li uopće talentiran za to ili da idem doma, da se ne sramotim, zaboravljajući na tu avanturu. Oni su mi rekli da je to u redu i da nema dileme jer sam totalno opušten pred kamerama. Poslali su mi scene koje sam trebao naučiti, došao sam, upoznao se s ekipom, a neke sam poznavao od ranije, i odradio to kako treba. Svi su bili simpa i susretljivi i davali mi savjete o tome gdje najčešće početnici fulaju.

Jeste li puno puta ponavljali scene?

Nisam! Snimio sam sve odjednom. 

I kakve su vam daljnje ambicije? Biste li, da vam se nudi, prihvatili malo veći glumački zalogaj?

Apsolutno! Jako mi se svidjelo biti netko drugi. Frazu 'daske koje život znače' koristimo i mi glazbenici, a to je upravo to - pozornica, publika, aplauz. Nije baš lako biti pravi glumac, ali ako bude kakva ponuda - sve je moguće.

Jeste li ikad ranije pratili sapunice?

Moram priznati da nisam, pogotovo domaće sapunice.

Što inače pratite od televizijskih serija?

Inače sam fan takvog načina života pa su me 'Sinovi anarhije' primjerice bacili na koljena. Također mi je 'Tabu' fantastična serija, kao i 'Pravi detektiv'.

Proslavili ste 25 godina glazbene karijere. Slabo ste prisutni u medijima, ali ste zapravo cijelo vrijeme aktivni na terenu. 

To je moje pravilo - nikad u životu nisam nazvao nikog ni za svirku ni za intervju. Uvijek sam tu, svima na dispoziciji, ali da se guram negdje, naprosto nije u opisu mog genetskog koda. (smijeh) Zato me nema puno po medijima, ali sam apsolutno zadovoljan svojim statusom na sceni, imam svoju publiku koja dolazi na koncerte na kojima se uvijek dogodi kemija, neki neobjašnjivi 'faktor x'. Koliko god moje pjesme nisu megahitovi, ipak su u krvotoku ljudi. Kad vidim da neke pjesme koje izvodim već 20 godina znaju klinci koji se nisu rodili kad su nastale, to mi je najveća nagrada. Presretan sam! Ima puno pjesama koje su trenutni hitovi i traju jedno ljeto pa se ugase. Imao sam i ja takvih pjesama, ali većina ih je opstala.

Da možete vratiti vrijeme, što biste izbrisali iz karijere, popravili da možete?

Možda neke sitnice. Iz perspektive iskusnije osobe, možda bih mijenjao neke aranžmane pjesama ili bih neke pjesme drukčije otpjevao. Međutim mladost nosi ludost i energiju koja je bila potrebna tog trenutka. Ništa zapravo ne bih mijenjao iz svoje karijere.

Izjavili ste da vam je najljepši period bio kad ste počinjali glazbenu karijeru. Zašto?

Još uvijek stojim iza toga. Da, najljepše je kad se penješ stepenicama uspjeha i kad to ide nezaustavljivo, kad otkrivaš neke nove svjetove, upoznaješ ljude o kojima si sanjao da ćeš s njima dijeliti binu, jesti isti kruh sa svojim idolima. To je bilo fantastično. Hvala Bogu da sam, bez obzira na sve, ostao normalan jer sam u jednom razdoblju života imao priliku osjetiti vrištanje i euforiju, ludilo, što mnoge ljude zna, kad se ugase reflektori, baciti u depresiju. Ja sam 24 sata živio taj život i nije bilo nikakve šanse za depresiju.

Što pamtite iz doba dance ere? Je li vas danas sram tog razdoblja?

Kad se sjetim tog doba... Pjesmom 'Ljubav za sve' je zapravo počeo dance, jer tek poslije toga je došla pjesma 'Tek je dvanaest sati'. Iz današnje perspektive jedino što me muči je to da smo u tom trenutku bili ravnopravni sa svjetskim trendovima. Ono što je bilo na MTV-u bilo je i kod nas, slično smo se furali, odijevali, a danas smo nekako, iako nemam ništa protiv narodnjaka, otišli 20 godina nazad. Imali smo scenu, klubove u kojima smo nastupali, jednak način furke. Mislim da danas samo narodnjaci to imaju, a nema ujedinjene scene popa i rocka. U ono doba bili smo svi poprilično zajedno, jedni uz druge. Bilo je to super vrijeme. Izašli smo iz Jugoslavije i dobili samostalnost Hrvatske koja je preferirala Zapad. Sada mi se čini da nas je nekako više okupirao Istok nego Zapad.

Jeste li ikad pomislili prestati se baviti tim poslom i pokleknuli uslijed trendova spomenutih narodnjaka i ostalih neprilika na sceni?

Poslužit ću se onom starom poznatom: ovaj posao se ne može raditi osim ako ga se ne živi, a kad ga u potpunosti živiš, onda je to pravo. Kod mene je upravo tako, živim ga.

Koji su vam najbolji trenuci u glazbi - stvaranje pjesama, rad u studiju ili koncerti, kontakt s publikom?

Prva faza je doma u sobi i spoznaja da si napravio dobru pjesmu. Oduvijek, a to nije stvar iskustva, kad napraviš dobru melodiju i tekst, znaš da si napravio dobru pjesmu. Hoću reći, kad je tebi nešto wow kad stvoriš, napišeš, to se najčešće poklopi s ukusom publike. Druga faza je kad tu pjesmu stvaraš u studiju i ona poprima svoje oblike i sve bliže je onome kako ti je zvučalo u glavi ili bolje od toga. Treća faza je kad to napokon pustiš publici i četvrta faza kad dođeš na koncert i usred refrena staneš, a nekoliko tisuća ljudi ga pjeva. 

Kad smo kod publike, neki su fanovi tetovirali neke vaše stihove.

Bilo je situacija da su ljudi tetovirali moje stihove ili mnogi parovi su mi javljali da su se upoznali i 'spetljali' na mojim koncertima te koje moje pjesme vežu uz brak ili djecu. Spojiti ljude pjesmama i vidjeti da traju te njihove veze i brakovi zbilja je za mene velika nagrada.

Kako primate negativne kritike i zabole li vas i danas nakon toliko godina na sceni?

Naviknuo sam na to kao sastavni dio posla. Ne može se nešto što napravite svima svidjeti i onog trena kad sam to shvatio, sazrio sam. Kad si klinac, misliš da se moraš svima svidjeti, a kad shvatiš da je dobro da se sviđaš dijelu ljudi, ali i da postoje oni kojima se tvoja glazba ne sviđa, postaješ zreo glazbenik. Tako da sam sada miran kad vidim neku negativnu kritiku. Ionako je do onoga tko ti kaže, a ne što kaže. Od ljudi koje cijenim čuo sam dobre kritike na račun svojih pjesama, a od nekakvih, onih koji sami nisu ništa napravili, no tvrde da je nešto loše, takve stvari me zaista više ne diraju.

Idete li na koncerte i kakvu glazbu uopće slušate?

Imao sam nevjerojatno iskustvo koje je teško opisati riječima. Nakon koncerta Brucea Springsteena sve ostalo je drukčije. Ne znam opisati zašto je to najbolji koncert koji sam gledao u životu, a stvarno sam ih se nagledao. Nevjerojatno je to kakva se kemija dogodila između njega i nas u publici na koncertu u Italiji. Od tog koncerta sam fasciniran njime. To je ono što smatram da pravi umjetnik treba imati, a to je kemija. Naučio sam nešto od njega kad je riječ o koncertima: kad se popneš na binu, daj se 150 posto ili se nemoj penjati na pozornicu. Na bini umireš ili se ne penješ na nju.

Imaju li vaša djeca glazbene afinitete?

Imaju! Sin Mikula uči svirati gitaru, Zara uči svirati klavir, to ih jako fura, skroz su u glazbi. Sad hoće li ih to otfurati kao mene, da im je bude životni poziv i ući u čarobni svijet glazbe ili ga samo dotaknuti, to ne znam. Ali požele li ostati u glazbi, pomoći ću im.

Prepoznajete li svoje osobine kod Mikule i Zare?

Kod Zare prepoznajem emotivnost i osjetljivost, to što je dirnu male stvari koje kod nje znaju izazvati burne emocije, a kod Mikule tvrdoglavost da što god naumi, to i napravi.

Imate jedan od stabilnijih brakova na sceni, a poznato je što donosi glazbenički život - stalna izbivanja, turneje, obožavateljice. Kako ste ipak uspjeli održati ga?

Jedna od najjačih narodnih izreka je 'sve u svoje vrijeme' i s time se u potpunosti slažem jer mislim da ne bih bio toliko stabilan u braku da si nisam priuštio mnogo toga što sam probao prije. Sad znam usporediti gledanje filma uz kikiriki i čašu vina sa suprugom i djecom i ludi noćni izlazak. Naravno da mi je prije 20 godina bio na pameti provod s ekipom, ali sada, u ovim godinama, najvažnije mi je da imam mir. Vjerojatno bi me mučilo to da sam recimo od srednje škole sa suprugom pa da nisam prošao sva iskustva koja sam trebao. 

Supruga vas često prati na raznim događanjima, a idete skupa i na bajkerske susrete. 

Kakvog me supruga zavoljela na početku, takav sam i danas. Od prvog dana zna da volim motor, takav način života, prihvatila je moj posao, putovanja, a ja sam prihvatio sve s njezine strane. To su obostrano uvažavanje i povjerenje, uz ljubav naravno.