Prošlo je gotovo godinu dana otkako ste odlučili otići s HRT-a i pokrenuti novi posao. Kako je plivati u poduzetničkim vodama?

Ovih dana baš je godišnjica mog odlaska i intenzivno razmišljam o tome. Iskreno, proletjelo je. S obzirom na to da je moja poduzetnička priča uistinu specifična - nakon 15 godina jedne karijere odlučila sam se napokon otisnuti u privatne vode, a onda je cijeli svijet stao kao da ga je netko zaledio - moram priznati da je za mene ova godina bila najveća životna škola. Ono što vam nakon godinu dana mogu reći to je da, unatoč svemu, ni u jednom trenutku nisam požalila.

Je li ova godina bila posebno izazovna zbog svih vanjskih čimbenika na koje niste mogli utjecati u poslu?

Scenarij više odgovara nekom trileru nego romantičnoj komediji, kako sam to u početku zamišljala. Taman kad sam registrirala Prime time komunikacije, početkom ožujka, za sedam dana uslijedio je lockdown, pa potres. Privatnici su uglavnom dobili Vladine mjere jer nisu mogli poslovati u to vrijeme, ja nisam mogla ni to. Ne moram ni govoriti da mi je poslovni plan bio rađen prema dogovorenim projektima koji u novonastaloj situaciji nisu bili izvedivi. Uglavnom, našla sam se pred zidom. Pandemija oko nas, egzistencija pod upitnikom. Sjećam se da sam nekoliko dana sjedila u sobi, 'blejala' u potresom načet zid i nisam znala otkud krenuti, kako se pomaknuti. Na sreću, trajalo je kratko, jer ako nas je nešto ova godina naučila, to je da čovjek može svašta preživjeti. Sabrala sam se, osmislila nove načine poslovanja, reorganizirala tvrtku, osmislila nove projekte koji su bili izvedivi i sad mogu reći da je godina bila više nego uspješna s obzirom na okolnosti. Najviše sam naučila o sebi, a zatim i o poduzetništvu.

Kako su vaši bližnji reagirali kada ste im rekli da odlazite sa 'sigurne' pozicije, s nacionalne televizije?

Bili su sretni jer su gledali koliko sam nezadovoljna bila posljednjih godina. A i ja sam vam tip osobe koja kad odluči nešto, ne daje prostora za tuđe savjete i kritike. Idem glavom kroz zid, što se zasad pokazalo kao uspješno.

Vaš prvi poslovni projekt bio je Festival zdravlja u Maksimiru. Ispunjava li vas taj posao u potpunosti, kakvi su izazovi, kako je prošao cijeli događaj?

Bilo je projekata i prije Festivala zdravlja, samo možda nisu bili toliko vidljivi javnosti. Moji prvi klijenti bile su tvrtke koje su se jednako našle u škripcu za vrijeme lockdowna, tako da ponosno mogu reći da smo zajedno pronalazili rješenja i način da preživimo. Kažem s ponosom jer smo uspjeli, nijedna od tih tvrtki nije se predala te i dalje posluju, što je u ovo vrijeme vrijedno divljenja. Festival zdravlja bio je prvi veliki event koji smo organizirali na otvorenom kad su to mjere dopuštale i premašio je sva naša očekivanja. Iskreno, što god se radilo u ovoj godini, nitko nije mogao znati hoće li uspjeti ili će završiti u minusu, a ja sam odlučila da se raditi mora unatoč svemu i na kraju, samo zbog vjere u projekt partnera, klijenata i javnosti koja je spremno dočekala teme o zdravlju, profitirali smo svi. Sada pripremamo novo proljetno izdanje, za koje se nadamo da će zbog cjepiva i lijepog vremena biti još duže i veće. Još je nekoliko projekata u pripremi i iskreno se veselim proljeću.

Tko vam je najveći vjetar u leđa u poslovnom smislu?

Jednu stvar sam posebno naučila u ovoj ludoj godini. Ako nemaš podršku obitelji, teško ćeš pronaći motiva za uspjeh. Tako da mi je najveći vjetar u leđa sigurno moja obitelj. S druge strane, samo u sebi možeš pronaći želju za preživljavanjem, ne može ti to nitko nametnuti. Kad si mama troje male djece, vjerojatno je ta želja još jača jer znaš da tri mala života ovise o tebi, tako da bih rekla da najveću snagu crpim iz majčinstva. Tu je i moja mama, bez koje sve to ne bih stigla ni mogla realizirati, tako da i njoj ide nagrada za požrtvovnost. A suprugu ide nagrada za toleranciju i beskrajnu vjeru u mene.

Vaše tri djevojčice sve brže rastu. Je li vam ipak malo lakše sada, kada idu u vrtić?

O, da, vrtići su, što se mene tiče, najbolja civilizacijska tekovina nakon kotača i pisma. Šalim se naravno, ali svi roditelji su osjetili na svojoj koži za vrijeme karantene što to znači biti 24 sata doma s djecom, pokušavati paralelno raditi, odgajati ih i brinuti se za njih. Kapa dolje svim odgajateljima u školama i vrtićima, radite lavovski posao.

Sve tri djevojčice imaju kovrčavu kosicu na vašu majku. Jeste li zbog toga sretni i ponosni?

Zapravo imaju kovrčavu kosu na mene, ali se više nitko ne sjeća da sam i ja bila jako kovrčava jer se već dugo vremena feniram na ravno. Zanimljivo je promatrati što su od koga naslijedile iako se to stalno mijenja. Tako je Lea možda najsličnija maloj meni, Vita je najkovrčavija, takvu sam kosu kao mala imala i ja, a Mare je nevjerojatan miks mene i Maka.

Kako je pandemija utjecala na vašu obitelj? Što se i koliko promijenilo? Jeste li i vi poput većine osjetili tjeskobu, nemir i utjecaj na mentalno zdravlje zbog svih restrikcija kojih se moramo pridržavati?

S obzirom na sve što smo prošli, nije ni čudno da se svi osjećamo pomalo tjeskobno, depresivno i anksiozno. Mene je potres zapravo izbacio iz cipela. Onaj trenutak u kojem sam se našla s troje male djece u pidžamama na cesti, s dvoje roditelja koji su već u godinama i suprugom koji je zbog posla morao juriti na lokacije koje su najviše pogođene potresom, jer to snimatelji rade, osjetila sam da mi se još jednom, ovaj put metaforički, ljulja tlo pod nogama. Posljedice potresa i pandemije osjećam i danas kad je moje mentalno zdravlje u pitanju, a ne tješi me činjenica da je mnogima još gore. Iskreno, trebalo je pronaći snagu u sebi ove godine da svi nastavimo živjeti prema novim pravilima i normama.

Bez obzira na sve proveli ste divno ljeto s obitelji diljem Jadrana. Uvijek pronalazite vremena otići na neki izlet u prirodu i pružiti djeci bijeg iz grada. Koliko to smatrate bitnim?

Bez obzira na pandemiju, to nam je i inače važno, boraviti što više u prirodi. A u ovoj situaciji to je jedini mogući način da se provede kvalitetno vrijeme s njima. Putovali smo koliko se moglo, na izlete idemo i zimi, a suprug i ja osvojili smo i svoj prvi planinarski vrh - Sveto brdo na Velebitu. Uskoro planiramo i njih voditi, možda ne tako visoko, ali planinarenje nam je sigurno svima nova ljubav.

Kako uspijevate balansirati obveze oko mališana, kućanske poslove i karijeru?

Kao i svaka zaposlena mama. Uz baku koja nam čuva leđa i uz puno žongliranja tijekom dana. Znate kako kažu, iza svake uspješne žene stoji njezina mama. Nije mi strano raditi u bilo koje doba dana, tako da radim i kad djeca zaspu ili dok ih čekam da im završi balet.

Uz sve to nađe se vremena za trening ili vaše omiljeno trčanje, inače mnogima mrsko. Kako biste onima koji ga ne vole približili ovu disciplinu i čime biste ih kupili da se okušaju?

Nedavno sam nagovorila kolegicu i susjedu Marijanu Batinić da krene trčati. Nije joj bilo ni lako ni drago, ali sigurna sam da će s vremenom zavoljeti trčanje. I meni se nekad činilo da to nije sport za mene, dosadan je, većinu vremena se ništa ne događa, ciljevi su jako individualni, a nagrade dolaze nakon dugo vremena. Meni je trčanje postalo način meditiranja, a to mi je bilo neophodno. Nažalost, malo sam i ja posustala zbog ozljeda i nedostatka vremena, ali ovih dana opet krećem na treninge. I to pola sata dnevno, meni je dovoljno.

Uz sve izazove roditeljstva imate vrlo skladan brak i divan odnos sa suprugom Makom. Koji je vaš savjet, kako održati intimu i povezanost sa suprugom uz tri nestašne djevojčice koje traže svu pažnju i vrijeme?

E sad skladan, o tome bi se dalo razgovarati. Iz mog iskustva, za brak nije potreban sklad, za brak je potrebno strpljenje, kao i zajednički ciljevi. Preduvjet je ljubav, naravno, ali nakon nje dolazi poštovanje i strpljenje. Svemu tome se i mi još uvijek učimo.