‘Kad se jednog dana, daleko bilo (ali došlo blizu), budu prebrojavale godine mog života, i dvehiljade dvadeseta će se tu nezasluženo uračunati, uz sve one blistave i veličanstvene Godine Lavova. Godina u znaku ‘bljaka’! Do nedavno sam mislio da nema uzaludnije i protraćenije godine od one koju sam proveo u JNA, pidžama-parti uz kolektivno gledanje TV Dnevnika, bjesomučno salutiranje svakoj šapki koja naiđe, i ono groteskno kopanje ‘rova za ležeći stav’, na Jakuševcu…’

Dio je to kolumne koju je napisao Đorđe Balašević, a koja je 19. prosinca 2020. objavljena na portalu Večernjeg lista. Omiljeni kantautor, za prijatelje, ali i brojne obožavatelje cijele regije jednostavno Đole, danas je napustio ovaj svijet, tako iznenada, bez pozdrava, bez ičega…

Vijest o njegovoj smrti šokirala je sve, ponajviše zbog toga jer ništa nije dalo naslutiti da mu je život ugrožen. Istina je da je u 2019. godini preživio srčani udar, nakon čega su mu ugrađeni stentovi, kao i da je prije nekoliko dana hitno hospitaliziran zbog obostrane upale pluća, no dobro upućeni izvori srpskim su medijima davali informacije kako je on dobro, nasmijan te se šali s liječnicima.

Iza njega je ostalo troje djece, ali i voljena Olja, ljubav njegovog života, koju je upoznao još kao razmaženi dječak iz dobrostojeće obitelji i koja mu je promijenila život iz korijena, jer je u njoj, kako je uvijek isticao, našao svoj ključ za pobjede. Upravo njoj je posvećen i album ‘Dnevnik starog momka’ iz 2001. godine. Na njemu svaka od 12 pjesama nosi naziv nekog ženskog imena, a kada se čitaju početna slova po redu, dobija se pravo značenje albuma - ‘Olja je najbolja’.

'Ona je, baš kao u mojoj pjesmi, došla tiho, nezvana, sama… i ostala u meni zauvijek. Bila je siromašna studentica iz studentskog doma, reprezentativka u gimnastici. Prije studija živjela je s majkom u Zrenjaninu, doslovce ispod mosta koji je bio ograđen s obje strane. U Novom Sadu, u koji je stigla s malom stipendijom, jedva je preživljavala’, opisao je njihov susret Balašević dodavši kako od tog prvog susreta nisu bili odvojeni nikada dulje od dva dana.

’S Oljom sam mogao provoditi sate i sate u razgovoru i šetnji. Kad bih otišao nekamo bez nje, svako malo bih pomislio – Bože, što mi nedostaje to stvorenje!' Priznao je svojedobno da se sjeća i dana kada su se upoznali. Bilo je to 1979. na novosadskoj plaži Štrand.

'Imala je perfidan plan da me zamoli da idem s njom u vodu, a ako odbijem, da mi uvali da joj čuvam šnale. Kako nisam pošao, dala mi je da joj čuvam sitnice, zbog čega sam morao sjediti u pijesku i čekati da ona ispliva, a samim time da odgledam i cijelu njenu predstavu: ulazak u vodu i druge poglede koji su je pratili. Zvali su je stjuardesa jer je izgledala kao da je izašla iz reklame za nekog avioprijevoznika. Skočila je u vodu i napravila salto nakon kojeg nijedan normalan hetero muškarac ne bi ostao indiferentan, pa ni ja, koji nisam bio normalan, ali jesam hetero. Bio je to trenutak u kojem sam već prelomio i sve shvatio', rekao je.

Glazbenik, kantautor, pisac, glumac i filmski redatelj, Đorđe Balašević rođen je 11. svibnja 1953. godine u Novom Sadu, u obitelji Jovana Balaševića i Veronike Dolenc, a cijeli svoj život proveo je u rodnom gradu, u obiteljskoj kući koja se nalazi u Ulici Jovana Cvijića, koja je svojedobno završila i u jednoj od njegovih pjesama, a u kojoj je živio sa suprugom Oliverom, kćerkama Jovanom i Jelenom te sinom Aleksom.

‘Moj deda Đorđe Balaš bio je veliki pravoslavac koji se plašio da nas ne pomađare, pa je odlučio 1941., kada je to bilo poprilično čupavo, otići u općinu i uplati ono ić na kraju, kako bismo postali Balašević. Inače, otac mi se prezivao Balašev, tako da sam ja prvi rođen kao Balašević’, prisjetio se u jednom od svojih intervjua, a potom i evocirao uspomene na djetinjstvo:

‘Djetinjstvo sam, kao i cijeli dosadašnji život, proveo u istoj kući, a četiri generacije prije mene odrasle su na tom istom mjestu. U ulici Jovana Cvijića, na koju danas ne možemo izaći zbog parkinga, proveo sam pravo tomsojerovsko djetinjstvo. Imao sam pet godina stariju sestru Jasnu, koja nažalost više nije živa, ali uz nju sam rano naučio čitati i postao pravo čudo od djeteta. To mi se kasnije obilo o glavu jer je za mene do osmog razreda sve bilo podređeno igri.’

Kada je upisao gimnaziju, sve mu se promijenilo jer je njegov otac, kao predstavnik bivše jugoslavenske organizacije, dobio posao u inozemstvu. Kao redovan đak došao je do trećeg razreda gimnazije, dok je ostatak završio polažući ispite izvanredno. Nakon svega je upisao fakultet i to geografiju, no isti je napustio kada je otkrio svoju novu ljubav - glazbu.

‘Nikada nisam išao u glazbenu školu, bio sam jednostavno muzikalan i stalno sam nešto pjevušio u sebi. Nisam razumio zašto je mojim vršnjacima čudno što znam napisati tekst. Meni je bilo normalno da to svako zna, a tek sam kasnije shvatio da imam poseban talent. Bilo mi je osamnaest godina kada sam uzeo gitaru u ruke i mada sam slušao brojne komentare da to ne radim, jer je za sviranje kasno, počeo sam raditi pjesme za koje sam znao da nikada neću moći nikome ih objasniti. Sebe nisam smatrao glazbenikom, već sam, kada god bih popunjavao neki formular u mjesto za zanimanje upisivao - tekstopisac.’

Na njegovim koncertima mnogi su se zaljubljivali, a mnogi su uz neke od njegovih najljepših stihova vidali ljubavne rane. Prvi bend bio mu je Žetva, a nakon što ga je napustio, iz nekog je ‘štosa i inata’ oformio Rani mraz, jer, kako je govorio, rani mraz uvijek naškodi žetvi.

Iako su isprva svirali iz zabave, njegova pjesma ‘Prva ljubav’ postala je veliki hit u cijeloj bivšoj Jugoslaviji i više nije bilo povratka. Nakon dva albuma objavljena pod imenom svog posljednjeg benda, 1982. godine odlučio se na solo karijeru - i nije pogriješio.

A cijelo to vrijeme, od samog početka, upravo je Olja bila najveća konstanta, ljubav i podrška. ‘Njenim ulaskom u moj život periodni sistem elemenata postao je potpun. Čini mi se da je to mjesto oduvijek bilo rezervirano samo za nju i da ju je oduvijek čekalo da se pojavi. Taj trenutak bio je za mene vrlo važan jer bi, da nije bilo tako, moja karijera i život otišli u drugom smjeru. Uz nju sam dobio motiv i svoju muzu, mada to nije dovoljna riječ za Olju jer je ona oduvijek bila više od toga. Bila je moja moralna vertikala, netko naspram koga sam određivao svoje kriterije prema svemu, prema glazbi, ratu, estradi… Čim sam je vidio, prvi i posljednji put pomislio sam na brak. Bili smo baš zaljubljeni i nije nam bilo bitno gdje i kako živimo, već samo to da smo zajedno.’

U prosincu 1980. rodila im se prva kćerka, Jovana, a u 7. svibnja iduće godine Olivera i Đorđe su se vjenčali vrlo neformalno. Đole je navodno bio samo u trapericama i prsluku. Svoje je kumove na vjenčanje doveo na prevaru, rekavši im da idu na snimanje emisije na televiziji i da moraju sa sobom ponijeti osobne iskaznice. Kako je rekao, na vlastito vjenčanje su kasnili, no to je bilo sasvim nebitno.

'Imala sam užasnu tremu, a Đorđe je izvodio viceve čak i na svojoj svadbi', otkriva Olivera i prisjeća se trenutka kad su se uz zvukove 'Svadbenog marša' otvorila vrata.

'Dočekali su nas matičar i njegova suradnica s lentama, a Đole je to morao prokomentirati: 'Oho, vidi miss i prva pratilja!', otkrila je Olivera Balašević i dodala kako je popularni pjevač na pitanje matičara ima li tko što prijaviti pružio ključeve automobila i rekao da nešto nije u redu s ler gasom te da auspuh ne radi najbolje. 'I tako smo se mi legalizirali', objasnila je svojedobno Olivera.

Ubrzo im se rodila i druga kćerka, Jelena, a sredinom 1990.-ih dobili su i sina Aleksu. 'Njih troje su nešto najljepše što mi se desilo u životu. Zbog njih nikada nisam pjevao za Novu godinu, ljeta sam provodio s njima, nisam propustio nijedan njihov rođendan', rekao je u jednom od svojih intervjua.

Premda su ih više puta mediji rastavljali i pisali o velikoj bračnoj krizi, pa i to da je Olja napustila supruga, oni su vješto demantirali glasine. 'Dešava se da se nekada probudimo i čim se pogledamo znamo da smo taj dan posvađani i bez ijedne izrečene riječi. Gotovo smo svaku sekundu vremena proveli jedno pored drugog. I to što lijepo pričam o njoj nije ni dio onoga što ona zaslužuje.’

Olivera i djeca bili su mu najvažniji do posljednjeg trenutka, a je li ikada zažalio zbog svojih odluka opisao je najbolje sam:

‘Kada bih ponovno imao šansu da krenem ispočetka, nisam siguran da bih se odlučio za neki drugi put. I kad god bi se povela priča o drugim ženama, onima koji bi je inicirali govorio sam da mi nađu neku bolje ribu od moje Olje, pa ću onda juriti za njom.’

Napisati sve o njegovom životu, izdvojiti sve što je napravio, pjesme koje je napisao, koncerte koje je otpjevao, bilo bi doista uzaludno. Većina ljudi ima svoje uspomene na Balaševića, svoje priče, svoje emocije, pa pobrojavanja doista ništa ne znače, kao ni priče u kojima je bio glavni akter tijekom Domovinskog rata, kada je odlučio sudjelovati u svemu tako što - nije htio sudjelovati u velikosrpskoj agresiji.

Ovaj tekst završit ćemo njegovim riječima iz kolumne za Večernji list:

‘Polako zalazim u one godine kada mi nije problem jasno se sjetiti nekog dana, jedino su mi desetljeća malo ispreturana. Trebalo mi je neko vrijeme da ponovno postanem Đorđe Balašević, i ne da sam to postao samo ponovo, nego i uvelike. Priznajem da to za mene nije nepoznat osjećaj, ali je ovog puta bio izuzetno ugodan, zbog inata prema svima onima koji su bili sigurni da poslije dvogodišnje pauze to više nikad neću biti. Strašni Petao, Boža Pub i Lepa Protina Kći poveli su me putem od žute cigle, kao u onom filmu, i dalje sve se zna.

Ipak, koncerte ni tada nisam radio prečesto, iščekivao sam ih zajedno s ljudima koji su dolazili na njih, i možda smo pomalo i zato zajedno i uživali u njima. Oduvijek me je radovalo kad bih čuo da se više ne može doći do ulaznica, ne zbog toga što je to potvrđivalo da sam visok, lijep i plav, nego sam jedino tako dolazio u priliku da se bar simbolično revanširam nekim ljudima koji su mi činili dobro.’