Na domaćoj glumačkoj sceni postoji jedno ime na koje treba obratiti pozornost. 25-godišnja Tea Ljubešić niže zanimljive glumačke projekte, trenutno oduševljava u 'Kumovima', a ljubitelji kazališnih predstava mogu je gledati i u predstavi 'Zločin i kazna' u režiji Jerneja Lorencija.

Stigli ste kao osvježenje u 'Kumove'. Kako opisujete svoju avanturu u Zaglavama?

To je sasvim novo iskustvo za mene. Trebalo mi je malo vremena da se snađem. Najbanalnije, da shvatim tablice, raspored, dispoziciju (da ih ne moram provjeravati 500 puta dnevno jer mislim da sam nešto previdjela) pa do recimo velike brzine snimanja koja te tjera da si uvijek u korak s njom. Sad, kad sam usvojila neke osnove, imam puno više prostora za igru.

Što najvažnije treba reći o vašoj ulozi Pere? Što vam se kod nje svidjelo?

Ne znam je li najvažnije… rekla bih da je to neka hrabrost (koje ona kao lik nije ni svjesna). To me najviše i privuklo toj ulozi. Jako je drčna, podosta tvrdoglava, direktna, za svoje godine čak i zrela, iako se to ne manifestira uvijek ispravno. Nekako je naučila poštovati samu sebe, iako se još uvijek traži. Svidjelo mi se sve to kod nje i željela sam se okušati u toj suprotnosti (na prvu) od mene same.

Mlikota vam je u seriji tata, Darija mama.. Kako je igrati s njima, kako su vas stariji kolege prihvatili? Je li bilo treme, nesigurnosti...? Ili je baš oni razbijaju, ako uopće postoji?

S Vedranom Mlikotom i Darijom Lorenci Flatz imala sam već priliku raditi na kratkom filmu redateljice Martine Marasović. To je bio njezin diplomski rad. Sad, kad provodim više vremena s njima, ali i svim ostalim kolegama i kolegicama, vidim koliko ovakva vrsta rada donosi ljubavi, ali traži i odricanja. Ima teških dana tamo, ali su na kraju svi ljudi - ljudi. Zadržali su neke, za mene, najvažnije ljudske osobine. Dobri su, skromni, podržavaju se međusobno… da ne govorim o talentu i vještini. Jako puno učim od svih i iz svega tamo. Što se tiče treme, prvi dan sam imala ogromnu tremu. Sad se to smanjilo, ali uvijek je tu. Svi su stvarno dobri prema meni, otvoreni su i zaigrani.

Kako ste se pripremali za ulogu Pere?

Pokušala sam se pripremiti tako da obuhvatim što više toga. Počevši od 'tehničkog', od naglaska, s kojim mi je puno pomogla kolegica Anica Kontić, preko gledanja epizoda u kojima je lik Pere igrala mlada glumica Lara Obad, do pokušaja ulaska u njezinu poziciju. U zadnje navedeno ubrajam njezine godine, odnosno dob, životno iskustvo, sredinu iz koje dolazi i iz koje se vratila, bazične odnose i slično. Treba se dovesti u stanje neke 'pojačane' svijesti i promatrati sve oko sebe, upijati, primjenjivati. Pokušati pretočiti riječi na papiru u stvarno ljudsko biće, u realnost. To je nekad teško u ovom formatu i u toj brzini, ali trudim se i dalje.

'Sve me zanima'

Postoji li određena predrasuda da mladi glumci i glumice još nemaju 'otkud' izvući lik jer nemaju dovoljno iskustva?

Ako ćemo prihvatiti ovu izjavu kao logičnu, onda bismo Medeje i Klitemnestre trebali tražiti po nekim državnim ustanovama. Nije nužno naše privatno iskustvo jedino mjerilo i kriterij, nije istina da nam ono (privatno iskustvo) nužno daje sposobnost za igranje neke uloge. S druge strane, kako odigrati emociju ili reakciju na nešto što nismo doživjeli? Kako odigrati reakciju na smrt djeteta ili emociju, odnosno izostanak iste kod serijskog ubojice? Kako se igra nešto što nisi iskusio? Mislim da je tu ključna riječ glagol igrati. Netko je rekao da je gluma game of pretend i da je u njoj bolji onaj koji se bolje pretvara. Iz tog sam izvukla da je 'bolji' onaj koji, dok se igra, kreće vjerovati da se sve to zapravo događa. Toliko vjeruje da uvjeri i druge da se sve to stvarno događa. Kao djeca.

Postoji puno škola, metoda, mišljenja, procesa dolaska do 'tog nečeg', a sad treba vidjeti što svakom ponaosob radi, a što ne. Za nas mlade je važno što više toga isprobati. Zapravo tako isto skupljamo iskustvo.

Publika vas je imala priliku upoznati kroz uloge u nekoliko serija te u filmovima 'Sve što dolazi' i 'Otapanje vladara'. Što vas više 'pali' - film, serije ili kazalište? Gdje mislite da biste ostvarili svoj puni potencijal?

Sve me zanima. Ne mogu se opredijeliti. Mislim da je preda mnom još puno učenja i istraživanja. Gdje mislim da bih ostvarila svoj puni potencijal? To je pitanje za mene malo šire. Idem korak po korak.

Jeste li oduvijek znali da se želite baviti glumom ili su vam se želje mijenjale kroz faze odrastanja i kako je započela vaša glumačka karijera?

Uvijek sam željela, a i dalje je tako, više stvari istovremeno. Uvijek me zanimalo sve oko mene. Zato sam vjerojatno, kad pogledam ovako unatrag, nakon srednje škole i upisala Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, a i bio je to i spoj ugodnog s korisnim jer se oko tih 'prirodnih' predmeta nikad nisam morala pretjerano truditi, zanimali su me i nekako su mi uvijek išli. Ne znam, taj mi se fakultet činio nekako najširim. Nisi na kemiji na PMF-u, nisi na FSB-u, ne studiraš ni matematiku, nećeš biti ni programer. Nekako je obuhvaćao od svega pomalo i ostavljao ti otvorenu opciju da se usmjeriš i odlučiš tek naknadno. Tijekom studija me, sasvim slučajno, nakon što me vidio u menzi, redatelj Mate Ugrin pozvao na audiciju za ulogu Branke u njegovom kratkom filmu 'Sve što dolazi'. Nakon tog sam snimanja, ili tijekom priprema, prvi put počela razmišljati o glumi. Onda su uslijedile dvije godine vaganja i pitanja 'je li to ono što stvarno želim', skupljanja hrabrosti i priprema. Pokušala sam se uvjeriti da to može biti samo neki hobi pa sam završila na nekom amaterskom snimanju i tamo upoznala snimatelja koji mi je dao broj glumice Tane Mažuranić, a ona me na kraju i ohrabrila i pripremala za prijemni na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Serija kao sigurnost

Što od svojih kolega učite, 'kradete', kako biste izgradili svoj glumački stil?

Kradem sve. Baš sve. Sve što vidim da radi kod nekoga, ja probam. Većina toga otpadne, ali nešto mi i ostane.

Kako je biti mlada glumica u Hrvatskoj? Koliko prilika dobivate? Koliko se morate boriti za njih?

Još sam na Akademiji, iako trenutno na pauzi, pa mi to daje jednu vrstu sigurnosti. Kao što mi i snimanje ove serije pruža vrstu sigurnosti. Najviše me strah tog egzistencijalnog pitanja koje muči sve mlade ljude u Hrvatskoj, nažalost i starije, koji su svjesni stanja u kojem se nalazi naša država. Isto tako, dolazim iz Petrinje pa sam neke stvari vidjela iz prve ruke. Napuhane statistike i dokazi na papiru, a narod živi na rubu siromaštva samo 50 kilometara od glavnog grada RH. Možda sam i pogriješila kad sam rekla na rubu. Ne moramo ići volontirati u Afriku ako želimo pomagati ljudima koji gladuju. Možete sjesti na vlak i za sat vremena ste tamo. Ako želite napraviti dobro djelo, možete platiti nekom djetetu, kojemu to roditelji neće moći priuštiti (radi se o 30 eura), izlet do Opatije. To će se malo dijete vratiti doma jako sretno. Pričat će roditeljima priču o nevjerojatnoj stvari koju je prvi put vidjelo. Priču o jednom velikom, ogromnom, plavom moru.

Živimo u vremenima društvenih mreža i sve se nekako isprepliće, a s obzirom na to da ste glumica mlađe generacije, kako razmišljate o toj vrsti promocije?

O tome, iskreno, nisam pretjerano razmišljala.

Odrastanje u Petrinji

Što smatrate svojom najvažnijom osobinom u glumačkom pozivu?

Ne znam. To da sam ništa, a sve… i ništa. Genijalna glumica, meni jedna od dražih, Isabelle Huppert rekla je: 'My first perception of myself is that I was formless.' I to da želim ispričati priče, potaknuti i dotaknuti ljude.

Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?

Odrastala sam u Petrinji, po dvorištu i na ulici. Onda, malo kasnije, na cedeviti u gradu i u šetnji do knjižnice. Imala sam puno prijatelja, većinom su to bili dečki jer sam s njima počela trenirati košarku (još nije bilo ženskog kluba u Petrinji). Onda smo provodili dane i dane na tom košu ispred moje osnovne škole. Sad, kad se vratim doma, ako je lijepo vrijeme, odem na koš i uvijek sretnem barem jednog od njih tamo. Roditelji su mi najbolji ljudi na svijetu, a imam i predivnog i pretalentiranog brata koji se bavi glazbom.

Imate li neki skriveni glumački san koji biste voljeli ostvariti u tom svijetu?

Skriveni glumački san… ako vam ga sad kažem, neće ostati skriven…

'Trenutno idem korak po korak'

U kojim ćemo vas projektima, ulogama uskoro moći vidjeti?

Možete doći na predstavu 'Zločin i kazna' u režiji Jerneja Lorencija u Hrvatskom narodnom kazalištu. Meni je to prva predstava ikad, a ujedno najljepši proces dosad. Cijeli autorski tim, glumci i glumice… nemam riječi kojima bih opisala te ljude. Prekrasno nešto. Daju mi nadu.

Za nekoliko će mjeseci izaći i debitantski film Mate Ugrine 'Sitni lopovi', u kojemu igram svoju prvu glavnu ulogu u dugometražnom filmu. Tome se isto jako veselim. Isto tako, čeka se kratki film Martine Marasović 'Ruska plava', u kojemu glavnu ulogu igra fenomenalna glumica, a mogu reći i moja prijateljica, Karla Brbić. Jedva čekam i debitantski dugometražni film Josipa Lukića sa sjajnom glumačkom postavom u kojemu je glavna uloga, uloga njegove majke, pripala predivnoj i genijalnoj Kseniji Marinković.

Vodi li vas želja i u neke druge životne smjerove osim glume?

Kako što sam već negdje odgovorila, puno me toga zanima. Trenutno idem korak po korak.

U čemu uživate izvan scene? Što vas veseli, puni?

Većinu vremena gledam filmove ili nešto čitam. Jako često slušam glazbu i jako različitu. Visim vani s prijateljima, često besmisleno, ali to volim. Treniram, pa ne treniram, pa treniram i tako u krug. Zapravo, najviše samo sjedim i razmišljam. O nečemu se uvijek može razmišljati.