'Kada mi je sin ponudio ulogu, bilo je to kao ostvarenje mog najvećeg sna. Nisam se dugo premišljala o tome da ju prihvatim ili ne. Uživala sam u ulozi gospođe Rose. Ona je snažna, a opet tako krhka. Ona je borac i iz puno me razloga podsjeća na moju majku', izjavila je to Sophia Loren netom nakon što je otkriveno da se poslije točno 11 godina izbivanja s filmskih platna vraća na njih na nagovor sina Edoarda Pontija, režisera koji je dodijelio majci ulogu u svom filmu ‘The Life Ahead’.

Uloga Židovke koja je preživjela holokaust i pomaže djeci prostitutkama mogla bi Sophiji Loren u 87. godini života donijeti nominaciju za prestižnu filmsku nagradu. Naravno, riječ je o Oscaru, čiji jedan primjerak već ima u svom domu za ulogu u filmu ‘La Ciociara’ iz 1960. godine.

Jedna od najvećih glumačkih diva 20. stoljeća svijet je odavno osvojila svojim glumačkim talentom, baš kao i nevjerojatnom ljepotom i bujnim oblinama po kojima je poznata.

‘Mislim da sam imala sreću što sam postigla uspjeh u 50-ima, kada je ljepota imala sasvim drugačije značenje nego danas. Postojao je taj divan glamur oko glumica i nije bilo takve komercijalizacije. Danas sve te mlade glumice, pa čak i manekenke, postaju poznate preko noći, tako da se nemaju vremena razviti, nemaju vremena steći osobnost.’

Sophia Loren rođena je kao Sofia Villani Scicolone 20. rujna 1934. u rimskoj Clinici Regina Margherita i kći je Romilde Villani i građevinskog inženjera, plemenitaša Riccarda Scicolonea koji se družio s filmašima nadajući se nekoj romansi s mladim glumicama. Među njima je bila i Romilda, kojoj je svojedobno, zbog njezine nevjerojatne sličnosti s Gretom Garbo, ponuđeno da postane njezina dublerica i da otputuje u Ameriku, no od toga nije bilo ništa jer joj je majka to zabranila.

Riccardo Scicolone odbio je oženiti atraktivnu učiteljicu klavira i glumicu u nastajanju, ostavljajući je s malenim djetetom bez ikakve financijske potpore. Sama Sophia svog je oca vidjela tek tri puta u životu - kao petogodišnjakinja, sa 17 godina te posljednji put 1976. godine na njegovoj smrtnoj postelji, no nikada mu nije zaboravila ni oprostila činjenicu da je ostavio nju i njezinu majku.

Osim nje, njezini su roditelji imali još jednu kćer, Mariju, rođenu 1938. godine, dok je po ocu imala još dvojicu polubraće, Giuliana i Giuseppea. S majkom i sestrom Sophia Loren provela je djetinjstvo živeći kod bake u gradiću Pozzuoliju, nedaleko od Napulja, a tijekom Drugog svjetskog rata upravo je ondje bilo skladište oružja, zbog čega su ga saveznici često bombardirali. Tijekom jednog napada, dok je trčala u sklonište, pogodio ju je šrapnel i ozlijedio joj bradu. Taj ožiljak s ponosom nosi i danas i njezin je zaštitni znak.

Nakon tog incidenta obitelj se preselila u Napulj, u kojem su neko vrijeme živjeli kod rođaka. U Pozzuoli su se vratili tek nakon završetka rata, kada je njezina baka Luisa otvorila u njihovom dnevnom boravku bar te je prodavala domaći liker od višanja. Romilda Villani svirala je klavir, Maria je pjevala, a Sophia je posluživala goste i prala tanjure.

Mjesto je ubrzo postalo popularno kod američkih vojnika koji su bili nedaleko smješteni, a šuškalo se kako gostima nije nudila samo alkohol, već i sebe.

Njezina ljepota došla je do izražaja kada je imala tek 14 godina. Gotovo preko noći iz djevojčice je izrasla u prelijepu djevojku, a zbog njezine nevjerojatne transformacije mnogi su dječaci izgubili glavu. Te iste godine osvojila je drugo mjesto na izboru ljepote, osvojivši novac, ali i besplatne tapete koje je nalijepila u dnevnom boravku svoje bake.

Za nju je prijelomna godina bila 1959., kada je imala 15 godina, a kada je njezina majka odlučila da će se ona i Sophia odseliti u Rim kako bi se okušale kao glumice. Već godinu kasnije Sophia Loren dobila je ulogu u filmu Mervyna LeRoyja ‘Quo Vadis’, a paralelno je dobivala ponude da bude model te ih nije odbijala.

Nakon niza manjih uloga stigla je i 1952. i ponuda za ’Miljenicu’, u kojoj se prvi put pojavila s umjetničkim prezimenom Loren, a pravi uzlet doživjela je naslovnom ulogom za ‘Aidu’ 1953., da bi već godinu kasnije sa ‘Zlatom Napulja’ stekla reputaciju talijanske zvijezde o kojoj će se tek čuti.

No tek je njezin odlazak u Hollywood od nje napravio čudo te je postala jedna od najcjenjenijih glumica iz tog zlatnog doba Hollywooda. Prva uloga bila joj je ona u filmu ‘Ponos i strast’ s Caryjem Grantom i Frankom Sinatrom, a koja joj je donijela promjene na ljubavnom planu jer se s Grantom, ali i talijanskim filmskim producentom Carlom Pontijem našla u ljubavnom trokutu.

Iako je veza s Caryjem Grantom za nju bila ostvarenje mladenačkog sna, Sophia Loren odlučila se za Carla Pontija, kojeg su mediji ismijavali riječima da je ‘dvaput stariji i dvostruko teži od nje’. Unatoč zlim jezicima, njihova je ljubav trajala punih 50 godina i bili su dokaz da prava ljubav doista postoji.

‘Bila je to ljubav na prvi pogled za nas oboje. Upoznali smo se na natjecanju ljepote u Rimu kada sam imala 16, a on je bio član žirija. Vidio me kako sjedim s prijateljima i poslao mi poruku pitajući me želim li se natjecati. Pristala sam i bila druga, no važnije od toga bilo je da je to bio početak nečeg većeg i dubljeg, isprva prijateljskog, no kada sam navršila 19, postalo je puno dublje…’

Par se vjenčao 1957. u Meksiku, no morali su poništiti brak pet godina kasnije kako bi izbjegli optužbe za bigamiju jer Pontijev brak s bivšom suprugom Giulianom nije bio službeno okončan, za što je trebao dobiti dozvolu Vatikana, koju nije mogao ishoditi. Sophia Loren i Ponti unatoč svemu nastavili su zajednički život. Godine 1965. tadašnji francuski predsjednik Georges Pompidou dao im je francusko državljanstvo, nakon čega je Ponti uspio dobiti razvod od Giuliane i ponovno oženiti Sophiju Loren 9. travnja 1966. godine.

Inače, on je bio i producent filma u kojem je dobila ulogu i odlučio joj postati zaštitnik - naučio ju je kako se ponašati, pomogao joj je da se riješi naglaska, natjerao ju je da čita knjige i uči o umjetnosti, kao i da usavrši engleski jezik. S vremenom su se prijateljstvo i 22 godine razlike u dobi istopili, a oni su shvatili da ne mogu jedno bez drugoga.

'Teško je reći da se ni zbog čega ne kajete. U životu prolaziš kroz brojna iskustva, a ja sam uvijek pokušavala živjeti bez žaljenja. Mislim da sam ostvarila miran život. Imam sve što sam ikad željela, a to je prekrasna obitelj s prekrasnom djecom i prekrasnim unucima', rekla je slavna glumica u razgovoru za Radio Times pa dodala: 'Jedino zbog čega žalim je to što se nisam udala u bijeloj haljini. To je bio moj životni san i još uvijek je u meni.'

A osim o braku, tada 29-godišnja Sophia Loren maštala je o obitelji i djeci. No taj san isprva nije bio ostvariv. Nakon dva spontana pobačaja, koja su je slomila, podvrgnula se hormonskoj terapiji. O tim najintimnijim trenucima svog života progovorila je u autobiografiji.

‘Konačno sam ostala trudna. Bila sam očajnički sretna, ma nikada nisam bila sretnija. Jedva sam čekala vidjeti oči svoga djeteta. Nažalost, period koji je uslijedio bio je najtužniji i najmračniji u mom životu’, napisala je Sophia Loren i prisjetila se noći kada je završila u bolnici u Milanu, praćena ružnim pogledima babica.

‘Imala sam osjećaj kao da me krive za ono što mi se dogodilo. Kao i ostatak svijeta bile su upoznate s time da nisam bila službeno udana za Carla Pontija jer on nije bio službeno razveden. No one nisu znale pravu priču, nisu znale ništa o meni, o mojim željama i strahovima. Bile su užasne prema meni, a ja sam izgubila bebu.’

Četiri godine kasnije Sophia Loren ostala je ponovno trudna, a ovoga je puta odlučila biti opreznija i paziti na sebe, zbog čega je odlučila preležati trudnoću. Toliko je bila u strahu da nije željela ni dotaknuti trbuh kako ne bi uznemirila bebu. No sudbina se ponovno poigrala njome i jedne joj je večeri pozlilo. Kada su je vidjeli kako izgleda, pozvali su doktora koji joj je, usprkos jakim bolovima, prepisao čaj od kamilice. Ona je sama shvatila da joj to neće pomoći pa je požurila u bolnicu, no nije dobila prijeko potrebnu pomoć.

Liječnik koji ju je zaprimio žurio je na zabavu, zbog čega joj je prepisao snažan sedativ. ‘Moja je majka vrištala na doktora i pitala: ‘Vidite li njeno lice? Ona upravo ima pobačaj!’ No njegova zabava nije mogla čekati. Moji su bolovi konačno prestali oko četiri sata ujutro i znala sam da je sve gotovo. ''Gospođo', rekao mi je nakon povratka sa zabave, ‘bez sumnje imate divne kukove i prelijepa ste žena, ali nikada nećete imati djecu.''

Na sreću, taj liječnik nije bio u pravu. Početkom 1968. Sophia Loren ostala je treći put trudna, a tada je, uz pravovaljanu reakciju liječnika koji su na vrijeme shvatili da njezino tijelo ne proizvodi dovoljnu količinu estrogena, uz injekcije riješili problem. Devet mjeseci kasnije rodila je sina Carla Pontija Jr-a.

‘Bojala sam se napustiti sobu kako se moj mališan ne bi prehladio. Ostala sam u bolnici 50 dana i nisam htjela ići kući. Doktor me tjerao iz bolnice i govorio da mene i mog sina čeka život.’

Četiri godine kasnije Sophia Loren je i četvrti put ostala trudna, a budući da je uz injekcije estrogena sve bilo pod kontrolom, bila je puno opuštenija te je nastavila snimati filmove. Posljednje mjesece trudnoće provela je u Ženevi, u kojoj se 1973. rodio njezin drugi sin Eduardo.

‘Nakon prvog djeteta mislila sam da moja sreća ne može biti veća, ali Eduardo ju je udvostručio. Moje iskustvo je jedna od onih nedokučivih misterija majčinstva.’

S Carlom Pontijem, koji ne samo da joj je bio suprug, već i prijatelj i ljubavnik te je i zahvaljujući njemu postala ono što je danas, živjela je sve do 2007. godine, kada je on izgubio životnu bitku nakon komplikacija s plućima. Upravo te godine trebali su proslaviti zlatnu godišnjicu vjenčanja, no nisu je dočekali.

Inače, paralelno s obitelji, Sophia Loren gradila je glumačku karijeru, snimajući filmove zahvaljujući kojima se smatra jednom od 25 najvećih ženskih zvijezdi koje su koračale Hollywoodom.

‘Uživala sam raditi s Marcellom Mastroiannijem, s kojim sam snimila 14 filmova i bilo je iznimno zabavno, dok s druge strane nisam uživala raditi s Marlonom Brandom, a i snimanje s Clarkom Gableom bilo je pomalo čudno. Bio je ozbiljan na setu i napuštao ga je točno u 17 sati. Imao je sat koji je zvonio u to vrijeme i nije se zamarao time jesmo li usred scene ili ne. Pozdravio bi nas i otišao kući.’

Za malo skandala u njezinu životu pobrinula se sama 1982., kada je završila 18 dana u zatvoru jer je navodno u Italiji izbjegavala plaćanje poreza, kao i prijavljivanje imovine i prihoda. Kako bi je nagovorili da progovori o svojim propustima, strpali su je iza rešetaka, no uzalud. Sophia Loren o tome nije htjela govoriti, pa je na kraju puštena na slobodu zbog manjka dokaza.

Zanimljivo je da je tijekom godina provedenih u šoubiznisu dobro shvatila da od svog imena može napraviti i svoj biznis, pa je 1981. postala prva slavna ženska osoba koja je lansirala parfem.

Iako je odavno zašla u osmo desetljeće života, i dalje su neosporne njezine ljepota i karizma, po kojima je poznata od samog početka, a posebno njezinu ljepotu slave u rodnoj joj Italiji.

‘Nisam baš presretna zbog starenja, no još uvijek djelujem kao da sam bar 15 godina mlađa nego što jesam’, priznaje kroz smijeh pa dodaje: ‘Uživam u svom životu, u svojoj djeci, uživam u starenju, ali i u tome da izgledam mlađe. Zašto ne? Pa to nije grijeh. Upravo zbog toga trudim se jesti određene stvari, čak sam izdala i dvije kuharice. Trudim se vježbati i paziti na svoje tijelo, ali i uživati u ovom divnom, spokojnom životu. Spokoj je tajna ljepote.’

A kakav je bio život koji je proživjela? ‘Bio je divan i neobičan u svakom smislu riječi. Uvijek sam u svemu vidjela samo dobre stvari i nikada nisam prestala tako gledati. Oduvijek sam bila jednostavna osoba koja uživa u finim stvarima što ih život pruža. Ono što je moja prednost je da sam mogla maknuti ružne stvari iz života i brzo kretati se naprijed, uvijek razmišljajući o tome što sam sve postigla.

Danas mogu reći da sam itekako svjesna toga da sam živjela ispunjenim životom i da sam sve proživjela vrlo intenzivno.’

Danas živi u Ženevi sasvim smirenim načinom života, daleko od glamura. ‘Ustajem uvijek rano, a iako nekad i nemam volje, jer uvijek možeš pronaći izgovor da ne vježbaš, šećem punih sat vremena. Uvijek tijekom šetnje razmišljam o tome hoću li iza ugla naići na neku ljepotu. Uvijek razmišljam pozitivno i rijetko ćete me vidjeti tužnu ili melankoličnu.’