Prvo najbolje strane serije 2012, i to obrnutim redom, od desetog do prvog mjesta:

10. NA PUTU PREMA DOLJE ('Breaking Bad'), 5. polusezona
Umalo je nisam uvrstila u popis najboljih serija 2012, i to ne zbog uobičajenih prigovora kojima su fanovi sa svih strana zasipavali ovu seriju. Ne, ne smeta mi što se Walt totalno povampirio - dapače, to tako mora biti i ako na kraju serije vlastoručno ne krkne glavni razlog iz kojega je počeo s mućkanjem metha (nekoga iz vlastite obitelji, po mogućnosti sve), njegov luciferski pad jednostavno neće biti potpun i serija neće biti ono što bi trebala biti. Drugim riječima, to što Walt White sve više postaje đubre kakvo ni rođena mater ne može voljeti sasvim je okej, ali neki zapleti, priče i događaji u petoj polusezoni jednostavno su prenategnuti, neuvjerljivi i isforsirani, čak i onda kada završavaju cool uzvicima Waltova jataka Jesseja: Magnets, bitches! Budem li usto previše razmišljala o tome kako je završila zadnja emitirana epizoda, sve ću više početi sumnjati u ispravnost odluke da Walta i drugove smjestim na ovaj popis, pa ću prestati razmišljati o tome i samo reći kako je ipak i dalje riječ o vrhunskoj seriji koja će još dugo definirati televizijske drame, da  Bryan Cranston i Aaron Paul (a bogami i Jonathan Banks kao Mike) i ove godine glumački rasturaju, a ponovit ću si i to da mi se zbilja svidio rasplet epizode s pljačkom vlaka. Pa hajde. Deseto mjesto kroz ušicu igle.

9. EPIZODE ('Episodes'), 2. sezona
Druga sezona britansko-američke sprdačine na račun onoga što se događa kada Ameri odluče engleske komedije prevesti (žedne) preko bare imala je iste prednosti i nedostatke kao i prva. Glavni je nedostatak to što se serija naziva humorističnom, a nećete baš padati s kauča od grohota dok je gledate, a prednost je što to zapravo nije ni važno. Matt LeBlanc i dalje odlično karikira samoga sebe, holivudski su šupci i dalje dovoljno apsurdni da nam zadovolje potrebu da se moćnijima i bogatijima od sebe ismijavamo s pozicije vidi-ih-kako-su-plitki-i-jadni, a sve je i dalje u domenama dovoljno ljudskog da ne djeluje potpuno nevjerojatno. Sladak, mali draguljčić čijih desetak epizoda pasionirani gledatelj bez problema može eksati za vikend.

8. BALERINE ('The Bunheads'), 1. sezona
Taman kad sam pomislila: 'Super je sve to s ovim novim, umjetničkim, eksperimentalnim, kvazidokumentarnim i od života većim serijama, ali što se dogodilo s običnim, mainstream, da ne kažem obiteljskim serijama poput Gilmoreica?' - kadli se proširio glas da se autorica 'Gilmoreica' Amy Sherman Palladino vraća na scenu i za ABC snima seriju 'Balerine'. Maherica za brzopotezne dijaloge i portretiranje snažnih ženskih likova u okruženju čudačkih malih američkih mjesta ni ovaj put nije zakazala jer se mudro držala onoga što joj ide. 'Balerine' se ne razlikuju mnogo od 'Gilmoreica' - glavna je junakinja (Sutton Foster) čak pomalo i fizički nalik Lorelai Gilmore, ali dražest i inteligencija kojom nas je častila prije desetak godina u svojoj zadnjoj mainstream, obiteljskoj seriji nimalo nije umanjena međusobnom sličnošću. Sve da i nastavi s istim serijama do kraja karijere, ja zadovoljna. Posebice, ako - kao u 'Balerinama' - reprizira lik Emily Gilmore, utjelovljen u glumici koja ju je igrala i u 'originalu' - Emily Bishop.

7. POTPREDSJEDNICA ('The Veep'), 1. sezona
Julia Louis Dreyfus godinama se pokušala oteti etiketi Elaine iz Seinfelda ili barem odigrati neku jednaku uspješnu ulogu, ali joj to nikako nije uspijevalo. Čak ju je i Larry David potkubavao zbog toga u svojoj seriji 'Bez oduševljenja, molim'. Ove je godine, međutim, napokon 'ubola' zlatnu žilu ulogom potpredsjednice SAD-a Seline Meyer u seriji 'Veep', odnosno 'Potpredsjednica'. Serija je krajnje brutalna u prikazu ekipe koja se muva po vrhu američke prijestolnice, s tim da se previše ne bavi pravim političkim problemima predsjedničke i potpredsjedničke administracije, nego fura priču o jezivom egotripu onih koji u njoj nose najviše titule, a Selina je bez diskusije u tome najgora. I najsmješnija, dakako. 'Potpredsjednica' je prikazana i na domaćoj ispostavi HBO-a, ali toplo se nadam da će je netko otkupiti i za one gledatelje koji nemaju skupe kabelske pakete jer je svaka sličnost s lokalnim političarima - upravo nevjerojatna.

6. DJEČJA BOLNICA ('Children's Hospital'), 4. sezona
Suluda komedijica veterana 'Daily Showa' Roba Corddryja, 'Dječja bolnica' slabo je poznata domaćoj publici, što je velika šteta jer nisam još upoznala nikoga tko je odgledao jednu kratku, 12-minutnu epizodu te nadrealne zezancije, a da se odmah nije zaljubio u nju. 'Dječja bolnica' nešto je poput najtriperskijeg crtića (samo s pravim glumcima), a u četvrtoj je sezoni Corddry na najbolji mogući način prošvikao preko svake dosad spoznatljive granice. Isparodirao je 'Zakon i red', Scorseseove 'Dobre momke' te britansku seriju-imenjakinju, a sve to uz dovoljno vlastitog, nereferencijalnog materijala da pomislimo kako mašta (a ponekad i ludilo) tvoraca ove serije nema granica. Ne, više si nitko ne može priuštiti zanemarivanje 'Dječje bolnice' - to bih poručila i domaćim 'otkupljivačima' serija.

5. PRAVEDNIK ('Justified'), 3. sezona
Silno ljubim Timothyja Olyphanta još od doba 'Deadwooda', pa zatim i 'Damagesa', a vrag zna da je nakupio dovoljno većih i manjih uloga u CV-ju da bi diljem svijeta stekao status iz rubrike onaj-tip-koji-je-glumio-u-hrpi-serija-i-filmovima-a-ne-mrem-mu-se-sjetit-imena. S ulogom kentakijskog šerifa Raylana Givensa ušao je u legendu koja je zauvijek izbrisala ono ne-mrem-mu-se-sjetit-imena, a 'Justified' je bez diskusije jedna od najjačih dramskih serija u američkom TV eteru. Može bez pol frke igrat na ruku s velikanima poput 'Breaking Bad', ali je nakon spektakularne druge sezone, u kojoj je Margo Martindale satrla sve kolege briljantnim utjelovljenjem negativke Mags Bennett - postojala bojazan da treća sezona nikako ne može ponoviti isti uspjeh ni kvalitetu. Svi smo se prevarili, SVI! Treća je sezona razguzila ekran na sto novih i različitih načina, a ako se ičemu unaprijed radujem na početku 2013, onda je to četvrta sezona ove iberkul serije, koja počinje već tamo negdje nakon prvih siječanjskih neradnih dana.

4. LOUIE, 3. sezona
Louisa CK-ja više ni amebe na Marsu ne smatraju zanemarenim, underground komičarom koji nikako ne uspijeva zadobiti pozornost kakvu zaslužuje. Pjegavo-riđi depresivac iz Comedy Cellara sada je popkultruna činjenica i vladar vlastitog žanra te je, kako tvrdi po intervjuima, čak i sam zapanjen popularnošću među publikom kojoj nerijetko pljuje u lice, sasvim ozbiljno (ali i urnebesno smiješno) dekonstruirajući mitove po kojima žive. U trećoj sezoni ultrahvaljene serije 'Louie' Si-Kej je donekle nastavio sa svojim jedinstvenim stilom depresivne komedije koja na momente izgleda kao da je netko prebacio Jirija Menzela u New York i ubacio mu par šala o govnima u usta, no imao je, ruku na srce, i nekolicinu slabijih trenutaka u kojima su se Louijevi obožavatelji pitali nisu li ga slava i panegirici ipak malo pokvarili. Osobno mislim da nisu i da su spoticanja tek rezultat činjenice da Louie (s mnogo dobrih argumenata i razloga) uporno ustraje na tome da nikada ne prerađuje i ne uređuje scenarije, nego materijal dotjeruje tek na snimanju pa mu, eto, neke stvari ne ispadnu baš najuglancanije, pa ni najsmislenije. Osim toga, samo epizode s Melisom Leo (mnoge je šokirao prizor u kojemu ga dotična doslovno siluje u autu) i dvije s Parker Posey dovoljne su da ga uvrstim pri sam vrh ovoga popisa, svim padovima treće sezone unatoč.

3. PARKS AND RECREATION, 5. sezona
Malo koja humoristična serija uspijeva sačuvati šarm i oštricu kada se u priču upletu romantični trenuci, prosidbe, trudnoće i ostali ljigež, ali tvorcima 'Parksa', pogotovo kada u glumačkoj ekipi imaju dražesnu Amy Poehler, nezaboravnog Nicka Offermana i potpuno sumanutog Roba Lowea - uspjelo bi valjda i scenu u kojoj jednorozi vilama raspliću kose pod dugom - profurati kao hardcore komediju. Istinabog, 'Parksi' nisu baš neki hardcore i istinabog x2 - scena s jednorozima odozgo zapravo bi bila totalno smiješna, no znate što želim reći. Riječ je o seriji koja se radi na takav način da u njoj ništa ne ispada čizi, pa ni prizori prosidbe. Uvjerite se, uostalom i sami:

2. DJEVOJKE ('Girls'), 1. sezona
Unatoč svim kenjkanjima da je riječ o 'hipsterskoj' seriji (što bi to uopće trebalo značiti?) i usprkos svim idiotskim napomenama da je glavna junakinja 'Djevojaka' i njezina autorica, Lena Dunham - ružna, ovo je najveće i najugodnije iznenađenje godine. Dapače, Lena svim tim zakeralima može mirne duše hračnut u facu jer je sa samo 25 godina uspjela izmudrijati nešto što bi većini prekaljenih TV profesionalaca izmaklo sve da ih i ugrize za dupe. 'Djevojke' su, osim toga, dokaz da je HBO u novije vrijeme mnogo jači u manjim, takozvanim off-beat projektima negoli u megatonskim drametinama i spektaklima poput 'Carstva poroka' i 'Igre prijestolja', koji jesu dobre serije, ali teško da pomiču granicu ičega, a kamoli dosege te kultne mreže. 'Djevojke' je pomiču i formom i sadržajem. Iako govore o mlađariji, čine to na jednako ozbiljan, dirljiv, pametan i (o, kako mrzim taj izraz, ali eto...) dubok način kao da je riječ o zrelim ljudima (jer, zapravo, zašto i ne bi?), a čine to s dovoljno smiješnih i apsurdnih elemenata da bi nas zabavile. Usto, kroz živote nekolicine 20+ godišnjakinja u 'Djevojkama' se vrlo suptilno prikazuje život u suvremenom američkom megalopolisu, sasvim drugačijem od sjajnog i razigranog New Yorka iz nekadašnjeg 'Seksa i grada', no unatoč izraženoj vremenskoj odrednici, svatko s imalo srca i pameti prepoznat će i vječne probleme te dvojbe dvadesetogodišnjaka svugdje u (zapadnom) svijetu. Ružnoća, ljepota, hipsterija ili ne - potpuno je nevažno. Nešto pametnije već dugo nismo gledali.

1. MOMCI S MADISONA ('Mad Men'), 5. sezona
Znam. Dosadno i predvidljivo. Pa, svi živi su stavili medmenove na prvo mjesto! Zar i ti, sine Zrine? Da, i ja. Eto. Za predvidljivost i univerzalnost dominacije 'Momaka s Madisona' pri vrhu svih ljestvica najboljih serija 2012. postoji, međutim, dobar razlog. Serija fakat rula svemirom i u petoj joj je sezoni uspjelo nešto za što nisam mislila da je moguće: nadmašila je četvrtu! Nabrajanje svih oružja kojim joj je to uspjelo trajalo bi do sljedeće Nove godine, pa samo ukratko. U ovoj je sezoni tvorac Matt Weiner prilično promijenio perspektivu. Don Draper ušao je u četrdesete, oprala ga je kriza srednjih godina, zaljubio se ko tetrijeb u pomalo problematičnu Megan, koja, kako kaže njezina majka, ima umjetnički temperament, a nimalo umjetničkog talenta, Joan je probila svoje dosadašnje okvire tajanstvene uredske seks-bombe, Peggy je odjezdila prema zelenijim pašnjacima, Roger Sterling ponovno se rodio s duhom i tijelom 'novoga doba' (zbog čega je John Slattery pri kraju sezone i snimljen sretan te gol na balkonskim vratima), a čak je i ono malo ljigavo đubre od Petea pokazalo malo ljudskosti. Drugim riječima, 'Momci s Madisona' i mentalno su, a ne samo kalendarski (što se dogodilo još u prvoj sezoni) ušli u američko desetljeće koje će promijeniti lice te zemlje - šezdesete. Više i manje suptilni načini na koji nam je Weiner to dao do znanja toliko su briljantni da se ove godine nitko i ništa nije mogao mjeriti s ovim fenomenom od serije. I zato je svugdje, pa i ovdje, na prvome mjestu.

O najvećim razočaranjima stranoga TV-serijskog programa samo kratko i uz napomenu da u toj rubrici ne govorim o serijama koje su čista katastrofa, nego o onima koje su zbog nečega napuhano najavljivane pa su se ispuhale vrlo brzo nakon početka prikazivanja ili su imale dobre prethodne sezone, a u ovoj su zglajzale. Iz redova takvih posebno bih izdvojila:

- Modernu obitelj ('Modern Family') - koja je i dalje donekle zabavna, ali je - oduvijek sklona laganim ljigi-ljigi momentima - u ovogodišnjoj sezoni te s novim i očekivanim prinovama postala granično sapunična.
- Domovinu ('Homeland') - jednu od najboljih prošlogodišnjih serija, koja je u drugoj sezoni postala najobičnije islamofobno smeće, čija se napetost održava blentavim gafovima u 24-stilu, motivacije glavnih likova nisu jasne nikome tko razmišlja slojevitije od puke površine i koja je, po mojem mišljenju, trebala usvojiti koncept nalik onome u seriji 'Damages' i u svakoj sezoni obrađivati novi slučaj, a ne jahati po Brodyju do apsurda. Jedine iskupljujuće kvalitete su to što Damien Lewis i Claire Danes i dalje super glume.
- Uredništvo ('The Newsroom') - koje je površno, iritantno, blebetavo Sorkinovo smeće kakvo se nikako ne bi smjelo prikazivati na HBO-u, a zapravo ni bilo gdje drugdje jer je toliko prepuno klišeja i neuvjerljivih likova da nema te dijaloške vratolomije koja bi seriju izvukla iz domene viceva o malom Ivici i načinu na koji si zamišlja suvremenu televizijsku redakciju (hint: pogrešno).

Budu li, međutim, TV-serijska razočaranja u 2013. na istoj toj razini, godina koja nam predstoji neće uopće biti loša.