Svaki put kad nam javna televizija odluči biti intelektualna i obrazov(a)na, golema mi toplina preplavi grud, pa me zato izbivanje iz države zbog kojeg sam prošli tjedan propustila novo sezonsko izdanje 'Petoga dana' skoro satralo. Srećom, emisija do jučer nije ukinuta, pa sam se, sva napeta od uzbuđenja i rumena od iščekivanja, sinoć u ponoć i deset spakirala pred televerzum.

'Peti dan', naime, tijekom je školskih praznika bio na face-liftingu i glas o tome proširio se po svim važnijim intelektualnim krugovima (čitaj: u inbox mi je stigla obavijest proslijeđena e-mailom). Nema više kolutanja očima i uzdisanja: 'Ajme, opet Visković!' ili 'Zaboga, zar opet Zidić?', pa ni čuđenja nad metamorfozom Milane Vuković-Runjić u voštanu figuru čim se upali lampica za snimanje na kameri. A, ne. Sada je emisiju okupirala nova garda, predvođena Ankicom Čakardić, a ulogu intelektualaca u noćnom dežurstvu preuzela su dva mlada dovitljivca (Srećko Horvat i Nino Raspudić) te dvoje vrlo popularnih profesora s Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Nadežda Čačinović i Ognjen Čaldarović). Ekipa je bez sumnje kao izašla iz sladostrasnih snova svakog urbanog intelektualca mlađeg od 94 godine koji pri hodu kroz život blago naginje ulijevo, čitao je knjige i kada nisu bile za lektiru, zna što znači riječ ekstrapolacija i ne protivi se idejama građanskih prosvjeda, dreadlocksa te bušenja dijelova tijela plemenitim i manje cijenjenim metalima. Izuzevši zadnje pobrojanih fizičkih obilježja, i sama se ubrajam u tu skupinu.

U tome, međutim, leži i glavna zamka novoga i remiksiranog 'Petog dana'. Ako pripadaš takvoj ekipi ili barem simpatiziraš njihove ideale – ne smiješ ga kritizirati. Jer ako to učiniš, mrziš Tita & voliš Hitlera ili, da se ostavim jugonostalgičnih referenci i preciznije izrazim – najobičniji si seljo-beljo, troglodit i niš ne kužiš. Sreća tvoja ako ti na nekoj tajnoj ceremoniji tijekom koncerta alternativne uzbekistanske punk-etno skupine ne oduzmu pedeset bodova s kvocijenta inteligencije i nalijepe ti onu najstrašniju od svih etiketa koja te može zadesiti u takvim krugovima - desničar. Jer što bi drugo bio ako ti se nije svidjela emisija s takvom ekipom? Da nisi, ponašao bi se kao što pristoji i gajio bespogovorni respekt prema tome da je Srećko Horvat ne samo publicist i filozof, nego i osoba koju su sile zla uhićivale tijekom prosvjeda na Cvjetnom (čime se u sinoćnjoj emisiji nije propustio pohvaliti) i prema tome što je voditeljica Ankica Čakardić ne samo anarhofeministica, nego i nosi naočale u stilu Elvisa Costella (što je dio univerzalne uniforme svakog slobodnomislećeg individualca).

OK, uozbiljit ću se i prestati komentirati gluposti poput naočala. Sinoćnja emisija 'Petog dana' nemalo me razočarala zbog sasvim drugih stvari i, moram priznati, malo mi je bed zbog toga, a taj bed nije uzrokovan samo time što je u emisiji sudjelovao jedan od omiljenih mi profesora na faksu (Ognjen Čaldarović). Bed mi je pljucati po 'Petom danu' zato što bih i dalje puno radije da me razočaravaju intelektualci s naočalama u stilu Elvisa Costella nego da me pokušavaju fascinirati babe s tarot kartama i turske matrone na komercijalnim televizijama, no kako god okrenula ploču, novi 'Peti dan', iako bolji od staroga, pati od nekoliko ozbiljnih mana koje nikakav stajling ni inteligentan izričaj sudionika ne mogu prikriti.

Prvo, nešto ozbiljno ne štima s televizičnošću Ankice Čakardić. Imala sam priliku slušati ženu kako govori uživo i to joj se ne događa u takvim prilikama, ali na televiziji govori glasom kao da će svaki čas zapjevati Happy birthday, Mr. President. Živo me zanima je li to djelo nekog genijalca iz službe za govor HTV-a, sezonske prehlade/alergije ili je sama zaključila da joj za TV panelku s intelektualcima treba takav ruf mich an-glas.

Drugo, iako je mnogo živahnija od Milane Vuković Runjić (od koje je, ruku na srce, živahniji i stup javne rasvjete na Trgu bana Jelačića), ne uklapa se baš dobro u tijek diskusije nego kao da brazdi po onome što je prije emisije naumila reći, bez obzira na ono što u razgovor unose drugi sudionici. Kada je pak pukne kakav trenutak božanskog nadahnuća, smišlja zvučne izraze i onda ih pokušava ubaciti u svaki zaključak koji joj se nađe pred nosom, kao što je to sinoć činila s izrazom futuristički imaginarij. Rezultat je neugodno nalik onim tipovima s raznih proslava i tuluma koje svi znamo, a koji, kada smisle kakav dobar vic, kruže uokolo i ponavljaju ga svakoj trijeznoj jedinki. Takva je sinoć bila i Ankica sa svojim futurističkim imaginarijem: dok je verbalna dosjetka možda i imala nekakvoga (stripovskog) smisla u raspravi o raznim kiborškim i inim 'rezervnim dijelovima' koji bi ljudima mogli omogućiti dulji život, u zaključak se cijele emisije uklapala k'o Empire State Building na Lastovo, ali ona ju je svejedno i s velikim guštom ponovila. No hajde, nek' joj bude. Možda su je gledali neki tetovirani mladići koji traže naziv za svoj novi indie bend pa od toga ipak bude i neke koristi (odmah će propasti s takvim imenom i neće nas stići gnjaviti glupim pjesmama).

Treće, za emisiju u kojoj se okupljaju intelektualci da bi raspravljali o važnim temama današnjice, zapravo je bilo začudno malo polemike. Bez obzira jesu li raspravljali o 'Kamenskom' kao primjeru hrvatskog tranzicijskog hita godine, prosvjedima na Wall Streetu ili o Radmanovu novome antioksidansu koji usporava starenje, gosti u studiju uglavnom su se držali općih mjesta i svima već poznatih zaključaka, bez neke zapaženije rasprave. Znakove života tu i tamo su pokazivali Nadežda Čačinović, koja je u nekoliko navrata izbacila pokoju kontroverznu i rasprave vrijednu tezu (upitno uvlačenje radnica 'Kamenskog' u umjetničke performanse) i Nino Raspudić, koji je pak svoj imidž nestašnog profesora branio zaključcima kakve gore opisani mladi intelektualni krugovi teško probavljaju ('Broker s Wall Streeta u emisiji BBC-ja samo je rekao istinu', 'Prosvjedi mladih ljudi na Wall Streetu simbolički su pozitivni, ali nemaju težinu dok na njih ne stignu ozbiljni, stariji ljudi koji moraju plaćati kredite'), no čak su i te, slabašno polemične teze, izazvale tek par dodatnih rečenica rasprave, a nakon toga je uslijedila proverbijalna štanga! Svih trideset devetoro gledatelja koji su je željno očekivali, ostali su gladni intelektualne razmjene mišljenja i makar blagog suprotstavljanja, kakvo su, barem u nekom rudimentarnom obliku (i s upitnom kvalitetom) znali proizvesti čak i pripadnici dosadne Visković-Zidić osovine.

Četvrto, Srećko Horvat je pričao viceve. Nadam se da će ga ubuduće netko na vrijeme spriječiti. Jer emisiju, svim gore pobrojanim zamjerkama usprkos, namjeravam i dalje gledati. A iako podržavam ideale koje ova ne naročito živahna ekipa ne uspijeva dobro prezentirati u emisiji pa im zbog toga želim dati još dvije-tri-četiri ili deset šansi, takvi mi šokovi zbilja ne trebaju.