Poznata si po tome da iznad svega tražiš istinu i samo istinu - jesi li imala problema zbog toga?
Naravno da ćete naići na problem prije ili kasnije ako želite reći javno nešto što netko drugi pokušava sakriti. Ima tu svakakvih pokušaja pritisaka, ali oni idu, kako se kaže, u rok službe. Nitko nije rekao da je ovo lak posao, ali niti jedan i nije ako ga obavljate savjesno i pošteno.

Tvoj rad i trud je i nagrađen. Koliko ti to daje vjetar u leđa?
Lijepo je dobiti priznanja struke za ono što radiš i nikako ih ne bih željela omalovažiti, no to je tek neko zadovoljstvo koje dolazi nakon svega, nakon obavljenog posla. Ono što mi daje vjetar u leđa, kako kažete, uvijek je isto i vječno, nadam se. To je ta moja potreba za istinom, zbog koje sam i odabrala ovu profesiju, potreba za raskrinkavanjem onih koji društvu štete na razne načine. Bili to kriminalci, bilo političari koji zloupotrebljavaju svoj položaj (što se za mene svodi na isto).

Sjećaš li se svojih početaka - jesu li bili teški?
Moji počeci su bili prilično atipični. Naime počela sam raditi kao novinarka još u srednjoj školi i vrlo rano sam se zaljubila u novinarstvo. No onda sam napravila ozbiljnu pauzu pri kraju fakulteta, a prije nego što sam doista uspjela steći dovoljno iskustva i terena u nogama da bih se usudila nazivati 'pravom' novinarkom. Naime postala sam majka, i to je zasjenilo sve drugo. Ipak, znala sam da ću se vratiti novinarstvu kad mi se ukaže prilika. Nakon dvije godine prisilnog porodiljnog, jer sam u međuvremenu kao honorarac u dnevnom tisku ostala bez posla, počela sam raditi na televiziji. I tu je zapravo počelo neko moje građenje od početka. Od mjesta prezenterice do istraživačkog novinarstva u 'Provjerenom'. To je bio put od 10 godina, u kojem sam prošla valjda sve osim sportskog novinarstva, i to je jako dragocjen period mog profesionalnog sazrijevanja. Zbog svih tih faza danas sam takva kakva jesam u 'Provjerenom'.

Imaš li osjećaj da sve manje ima novinara istraživača?
Slažem se. Naime za kvalitetan istraživački rad na nekoj priči nerijetko su potrebni mjeseci. Recite, koji novinar si to može danas priuštiti?! Danas, kad su rokovi 'jučer' ili 'sad'. To je krvava borba rukama i nogama. Često su to i priče koje se rade mjesecima usporedo s tekućima. U tome nam pomažu i gledatelji i naši 'izvori', s kojima je potrebno graditi i čuvati odnose i povjerenje, kako bismo se mogli osloniti na kvalitetnu informaciju. Ali informacije, koliko god vjerovali izvoru, treba dokazati i višestruko provjeriti kako bismo bili sigurni da je vjerodostojno ono s čime izlazimo u javnost. Od toga ne odstupamo i u tome je angažirana cijela redakcija 'Provjerenog' ako treba. Što mislite, koliko takvih timova ima danas na hrvatskoj medijskoj sceni?
296097,286788 ,273296 ,265066
Nedavno si izvještavala iz Ukrajine. Znaš li za strah u tim trenucima?
Hm, u Ukrajini je bila specifična situacija i lagala bih kad bih rekla da nije postajala doza straha, a to je više zbog same ideje da idete nekamo i ne znate što vas čeka, ali vrlo brzo se taj strah pretvori u uzbuđenje zato što ste na mjestu na kojem se stvaraju vijesti i prvi ste na izvoru informacija. Nosi vas samo ideja da doznate što više.

Pati li zbog istraga tvoj privatni život?
Moj privatni i poslovni život, to sam sve ja, ne radim neku razliku jer radim ono što volim. Patila bih ja kad bi bilo drugačije. To ne znači da sam zaluđena poslom, nego radim ono kroz što mogu dati najbolje od sebe. Mislim da je dužnost svakog od nas učiniti najviše što može, tj. živjeti na način da kvalitetno doprinese svojoj okolini. Ja to mogu kroz novinarstvo, netko drugi kroz odgoj mladih ili izradu kvalitetnih cipela. Zdravo društvo bi tako moralo izgledati.

Jesi li ikada poželjela imati uredski posao?
Nikad nisam požalila to što ne radim u uredu, nisam ja za četiri zida. Jedan od motiva kada sam upisivala novinarstvo i sanjala o ozbiljnom poslu bio mi je upravo taj - samo ne posao od sedam do tri. Želim biti vani, među ljudima, upoznati nas, pomoći nam, pokušati nas shvatiti.