Edin Osmić, alijas Edo Maajka svojim uratcima koji pršte od zafrkancije u kojima uvijek čuči oštra i promišljena kritika, zavodi publiku od 2002. kada mu izlazi prvi album 'Slušaj mater' pa sve do današnjih dana kada ga nazivaju 'kraljem balkanske hip-hop scene'. U intervjuu je komentirao sve – od karijere do društvene situacije, od roditeljstva do obiteljskog života. Još otkako se 2016. godine vratio iz Izraela u Zagreb, radi punom parom. Uskoro mu izlazi novi album, brojni nastupi se samo nižu, a među njima je i nastup na Sea Star festivalu.

Uskoro će vaši fanovi doći na svoje, stiže novi uradak. Što mogu očekivati na njemu i koliko će se on razlikovati od vašeg dosadašnjeg izričaja?

Album je drukčiji od bilo čega što sam dosad napravio. U većini pjesama eksperimentiram, idem na brzine i rifove kakve dosad nisam naviknuo repati i u kojima se nisam okušao. Tek u dvije pjesme od njih jedanaest sam u nekom hip hop grooveu i kod kuće, na domaćem terenu, a ostalo je micanje iz komfort zone i meni se sviđa kako smo to napravili bend i ja. Jedva čekam da ga završim i da ga publika čuje.

Spomenuli ste bend, a uvijek su uz vas oni ponajbolji. Po kojem ključu odabirete ljude s kojima ćete raditi?

Imam osjećaj da smo privukli jedni druge, kao neki mali magneti. Kad sam došao tu, naletio sam na Marija Rašića, jednog od ponajboljih basista u Hrvatskoj. Meni je vrlo bitan bas gitarist u bendu jer sam s basistima u prijašnjim bendovima najviše komunicirao. Krenem nekako s njima raditi neke linije iz kojih se nešto razvije. A Mario je čovjek koji skuži i sevdah i funk i tvrdu muziku i hip hop, tako da smo se baš našli. Onda smo upecali ostatak benda, Mirsada Dalipija, Tonija Starešinića, koji nevjerojatno dobro barata sintovima i analogijom, a analogija mi je bila u glavi cijelo vrijeme. Onda je Mirsad doveo Yogija i to je bilo to. Stvarno sam sretan što ih imam. Uz njih, imam super čovjeka na miks pultu, Robija Martinovića, koji u liveu miksa za mene. Cijeli album sam snimao kod Mire Vidovića, u studiju Morris, i mislim da će biti objavljen početkom svibnja.

Izjavili ste da više ne morate psovati u pjesmama ni imenovati ljude koji se ionako mogu prepoznati. Što je danas vaša inspiracija za pjesme?

Danas me furaju neki svakodnevni problemi i unutarnje borbe čovjeka koji ima obitelj, koji je oženjen i jednostavno pokušava ostati normalan u ubrzanom i zafrkanom društvu. To me zanima i sve što je vezano uz to, počevši od nekih ljubavnih problema, u kojima mi se generacija sada nalazi, do onih poslovnih, za koje smo mislili da će se riješiti. Sve to može biti vrlo zanimljivo ispričano, ali ovisi o načinu na koji to prezentiraš.

Koliko danas više ima smisla kroz glazbu progovarati o problemima što nas okružuju?

Pa to se i ja uhvatim pitati sam sebe. Često pišem neku afirmativnu socijalnu pjesmu ili kritiku društva i onda se nakon četiri lajne uhvatim u nezadovoljstvu jer sam to već magistrirao. I nekako sam sebe ponavljam. To više generalno nema smisla, ali ne samo kad ja radim, nego i kad to radi bilo tko drugi. Svaki čovjek je postao hodajući internetski portal. Imam osjećaj da svaka osoba može napraviti svoj news portal i reklamirati svoj život. Nekako se sad sve na to svodi.

Kako komentirate povratak ekipe Tram 11 i povratak stare garde repera?

Super! Imam jednu pjesmu o tome kako mi generacija ulazi u četrdesete. Sviđa mi se to, jer ako ima publike za to, onda je odlično. Ljudi su rasprodali Dom sportova, dva dana Tvornice, to je ipak uspjeh. Volio bih da to pođe za rukom Neredu i Stoki i još nekim afirmiranim reperima koji ponovo žele izaći s novim materijalom.

Što mislite o našoj rap i hip hop sceni? Jeste li uočili neke zanimljive nove izvođače?

Mislim da hrvatska scena treba biti zahvalna jer ono što je napravio Krešo Bengalka, ogromna je stvar. I momci iz KUKU$ Klana napravili su nešto nevjerojatno. To su sve ljudi koji su manje-više izgradili karijeru na društvenim mrežama i takvi ljudi pune klubove poput Tvornice, a koju ne mogu napuniti neki etablirani izvođači. To ti je veliki uspjeh, znaš? Mislim da je ta ekipa mrak, kao i Vojko Vrućina, čiji album čekam s velikim nestrpljenjem. On je po meni jedan od najtalentiranijih MC-a i pisaca hip hopa u zadnjih nekoliko godina te očekujem puno od njegovog albuma.

Kad smo kod novih albuma, hoćete li realizirati album dječjih pjesama koji ste najavljivali?

Nadam se da hoću iako sam fokusiran na novi album, čiji izlazak toliko dugo odgađam. Poslije njega mislim da ću se baciti na taj projekt s gospodinom Đenanom Selmanagićem, mladim i talentiranim likom iz Sarajeva koji je po meni jedan od najboljih glazbenika i producenata vezanih uz dječju muziku.

Miran život u Izraelu u vama je, rekli ste, probudio novog i smirenijeg čovjeka, glazbenika i pjesnika. Kako danas izgleda vaš život u Zagrebu?

Nije mene samo Izrael promijenio. Imao sam sreću što sam s promjenom adrese ušao u životni period u kojem su se tridesete trošile i bližile se četrdesetima, kada postaješ pametniji i zreliji. (smijeh) Tamo mi se dogodilo i roditeljstvo, tako da sam imao tri segmenta odrastanja. I baš sam zahvalan zbog toga! Meni se pravo sviđa što vidim koliko je Hrvatska napredovala u zadnjih pet godina. Vidim naravno i loše stvari, ono što se stavljalo cijelo vrijeme pod tepih, nezaposlenost i odlazak ljudi iz Hrvatske jer ljudi koji su na vlasti od njih prave budale. Vidim sve to, je*iga. Iskreno, jako mi je falio Zagreb, meni je tu ugodno i nadam se da ću ostati što duže.

Jesi li se Lilah i Yasmin prilagodile životu ovdje?

Super su se prilagodile. Bilo nam je jedino teško to što nas je zima ubila. Dugi rukav od 1. rujna do 1. travnja. Užas! To nam je recimo bilo najteže, podnijeti tu hladnoću i sivilo. Ali onda dođe nekoliko toplih, sunčanih dana i sve je odmah ljepše.

Nekad ste bili hipohondar i tjeskobaš. Kako ste se riješili toga?

Sve rjeđe se to događa. I sad kad mi se dogodi, kraće traje. Prije su mi se neka hipohondrija ili neka tjeskobna misao, depresija, crnilo znali držati po tjedan dana, a ako mi se sad pojave, već nakon nekoliko sati riješim to. Znači, naučio sam se rješavati toga. Neke stvari doduše uspijem, a neke ne. To je borba i škola konstantna kod svih. Ne postoji čovjek koji se ne susreće s time.

O vašem se braku dosta pisalo, no još uvijek spadate u onu skupinu poznatih koji svoj privatni život uspješno skrivaju od očiju javnosti. Kako vam to polazi za rukom?

Iskreno da vam kažem, kad mediji odluče da te žele prožvakati, tu nema milosti i blokade. (smijeh) Oni će sve napraviti kako urednici narede, tako da se nadam da se to meni neće događati. Vrlo je jednostavno, mislim da svaki čovjek treba izabrati na koja pitanja će odgovoriti, mjesta na kojima će se pojaviti, kako će djelovati prema medijima, što će otkriti. Mislim da malo koji izvođač gura svoju obitelj i da to svatko želi zaštititi koliko god može. Ali sve je to džabe ako novinari pokažu interes i požele kopati. (smijeh)

Bez imalo srama progovorili ste o tome kako ste i vi i supruga ljubomorni, ali da se pomirite nakon 10 minuta te da ste ludi za njom. Tko prvi popusti?

Kako kad! Nekad moja žena prva popusti jer mora, nekad ja to moram. To je sve normalno hendlanje, a ljudi moraju shvatiti da je to manje-više isto kao i kod svih osoba. Samo je pitanje koliko je netko svjestan toga je li to za tebe ili nije i koliko si spremam uložiti sebe u neku vezu, brak.

Kakav ste tata? Frend ili imate autoritet?

Jako sam slab s postavljanjem limita i granica. To me baš počelo smetati, ali opet... Trudim se biti dobar! Čitam dosta, slušam savjete teta, drugih roditelja, pokušavam hendlati koliko mogu. Vrlo često osjećam nesigurnost oko toga je li nešto ispravno, jesam li nešto zaboravio jer sam u tom odgoju shvatio da ako pretjeraš s nekim stvarima, onda ćeš prijeći granicu. Hoću reći, nema pretjerivanja, ni s previše dopuštanja ni previše zabranjivanja. Mislim da je ljubav najbitnija, a sve ostalo je pametovanje. Djeca se previše maltretiraju, pogotovo u prvih deset godina. Mislim da tu mnogi griješe. Trudim se, kažem, a nisam siguran da sam najbolji roditelj. Najbitnije mi je vidjeti svoje dijete sretno i zadovoljno. Kad to vidim, ništa mi drugo nije važno.

Duhovit ste čovjek - što vas može nasmijati?

Moja žena me nasmijava. Mala pogotovo! Dijete te ne mora ni htjeti nasmijati. Kad se nasmije, razara planine i miče sve negativne energije u svom okruženju. To je nešto stvarno prekrasno.

Kako izgleda kad vas nešto ili netko izbaci iz takta?

Znam biti baš s*eban. Bez zafrkancije! Pogotovo kad imam nešto obaviti, a nisam se pripremio, pa bih onda krivicu htio prebaciti na nekog drugog, praviti se da je to nečija greška. Onda ti je krivo što nisi nešto napravio kako treba i svatko ti je kriv, projiciraš to na druge ljude. Zna se dogoditi da me nešto baš jako izbaci iz takta.

Stignete li čitati, otići na kakav koncert (ali da ne morate nastupati). Kako se odmarate i punite baterije?

Ne stignem otići na koncerte, odem tu i tamo. Poslušam glazbenike na festivalima kad nastupam. Dođem na neki festival prije svog koncerta, pogledam izvođače prije i eventualno ostanem pogledati bend, dva poslije svog nastupa. Čitam i trudim se svaku večer čitati nešto i ako za to uhvatim vremena, to je mrak. Zadnje što sam pročitao je Jergovićev 'Nezemaljski izraz njegovih ruku'. Slušam puno muzike. Recimo, Deezer mi je investicija godine, tamo mi je sva glazba i uzmem si jedan dan u tjednu da se upgradeam i poslušam što se radi. Kad je riječ o filmovima, tu sam slab. Prošli tjedan počeo sam tek pratiti seriju 'Novine'.