Atmosferična i romantična komična drama 'Nakon ljeta' premijerno je prikazana na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, a donijela je osvježenje u domaću i regionalnu kinematografiju te privukla velik interes publike. U središtu priče je Maja koja odlazi na otok odlučna da pronađe odgovore na pitanja o svojoj prošlosti i dobije dio nasljedstva za koje smatra da joj pripada. Spletom okolnosti, prihvaća posao konobarice koji joj nudi gradonačelnik Ićo (Goran Navojec), a zaljubljuje se u Sašu (Uliks Fehmiu), oženjenog povratnika.

Anju Matković gluma je odvukla od skijanja, a više puta nastupila je i na FIS utrkama. Taj sport bio joj je prva ljubav, no zbog učestalih ozljeda morala je prekinuti s njime. Upisala je studij prava, a za vrijeme studija se odlazeći u kazalište zaljubila u glumu. Pronašla je informacije za upis na Akademiju i upala iz prve. Nakon studija glume radila je za Exit, Knap, Malu scenu, Teatar &TD, zagrebački HNK te joj počele stizati i filmske i televizijske ponude. Uhvatili smo je između brojnih obaveza i popričali s njom za tportal.

Ne događa se baš svaki dan da glumac ili glumica pišu scenarij za film. Koji su vas trenuci potaknuli za nastanak scenarij filma 'Nakon ljeta'? Koliko možemo doživjeti vaše osobne doživljaje i iskustva u filmu?

Pa... Možda nije česta pojava da glumci pišu scenarij, ali nije da to ne postoji. Nekoliko mojih kolegica već se okušalo u tome: Lana Barić, koja i režira, Nina Violić, koja je napisala i režirala svoj film itd. Meni se čini da je to prirodan slijed, već neko vrijeme koketiram s pisanjem i, evo, sretna sam da su se posložile stvari i da smo došli do faze proizvodnje i da smo snimili film. Svakako uvijek postoje neki osobni porivi za pisanje, drugačije to ne bi imalo smisla. No u konačnici djelo koje imamo prošlo je dosta faza razvoja, i adaptacija i promjena, te je također produkt timskog rada s koscenaristom Nikolom Kuprešaninom. A na koncu je nastajanje filma uvijek produkt uigrane ekipe i svatko je dao svoj obol kreativnosti, svi sektori koji su odlično odradili svoj posao.

Glumi pristupa introspektivno

Kako to da ste se upustili u pisanje scenarija?

A zašto ne? Ako posjedujemo aspiracije za nečim, pa tako i pisanjem, smatram da se trebamo okušati u tome, evo ja jesam i to je zaista lijep osjećaj. Osjećaj da iz ničeg stvoriš nešto. Iz neke znatiželje davno sam krenula pisati, prvo neke kratke scenarije koje nikada nisam prijavila na HAVC, a onda sam prije tri i pol godine krenula razvijati ovu priču. Vrlo brzo dobila sam potporu HAVC-a za razvoj scenarija i ostatak je poznat. Imamo film, otvorili smo 30. Sarajevo film festival s prekrasnih 14 projekcija. Imali smo ekskluzivne pretpremijere u sklopu kina Mediteran, bili smo na Rab film festivalu i publika prekrasno reagira. Sad nas još očekuje kino distribucija od 3. listopada i s nestrpljenjem očekujemo gledatelje.

Kako ste se osjećali glumeći Maju? Tko se sve može poistovjetiti s njom?

Glumiti Maju bilo je interesantno. Uvijek glumi nekako pristupam introspektivno, ali svakako je pripremni period bio potpuno drugačiji nego inače jer sam to i pisala. I moram priznati da mi nije bilo lako. Uvijek je dio moje kreativne ličnosti smatrao da sam već u materijalu, ali gluma zapravo zahtijeva drugačije vladanje materijalom. Sve u svemu, zanimljivo iskustvo. Maja je prvenstveno snažna žena, svoja, traga za pripadanjem u ovom svijetu, pokušava prihvatiti sebe i svijet oko sebe, tako da mislim da se svatko od nas može pomalo poistovjetiti s njom, barem u nekoj svojoj fazi života.

'S Danisom je prekrasno raditi'

Što je najzahtjevniji dio pisanja i kad ste bili zadovoljni i uvjereni da je priča zaokružena te spremna za snimanje?

Bilo je puno teških momenata u pisanju scenarija, momenata kada dođete do zida i ne znate kako dalje, a rokovi stišću. Pisanje je često samački posao, treba sjesti svaki dan pred bijelu stranicu i početi. A onda kada stvari krenu i kada se dosjetite nekog dobrog smjera te uspijete uvezati elemente, onda su to prekrasni momenti u kojima ste zadovoljni i mislite da držite sve konce u rukama, ali samo do sljedeće prilike, kada se opet sve poremeti u strukturi i kreće nova borba. Hm, teško pitanje, vjerojatno sam najzadovoljnija bila kada je film bio snimljen.

Kako je surađivati s Danisom Tanovićem, ne samo kao glumica?

S Danisom je prekrasno raditi, već sam surađivala s njime, a i tada i sada bilo je sjajno. On je tip redatelja koji baš voli glumce i razumije glumački proces. A na setu je uvijek atmosfera opuštena, puno se šalimo i ozbiljno radimo. Ovo je bilo specifično snimanje jer smo bili na otoku Prviću, u Šepurinama, gdje nema prometa. Ekipa je bila vrlo mala i svi smo bili kao obitelj. A domicilno stanovništvo, otočani, prekrasno su nas prihvatili i pomagali nam u svakom momentu. I sve to rezultiralo je divnom atmosferom koja se pretočila u svaki kadar.

Kako je bilo snimati na Prviću?

Kao što sam rekla, otočani su nas nevjerojatno prihvatili. Predsjednica mjesnog odbora Mila bila je uz nas svakog trena, naši Zrinka i Škaro u svojoj konobi ispunjavali su sve naše želje, a kod Slavena smo provodili slobodne dane. Divni su to ljudi koji su nas primili kao da smo dio njih. Ovo je bilo prekrasno snimanje i zahvaljujući divnim ljudima koji žive u Šepurinama. Jako smo im zahvalni, svaki član ekipe ovog filma.

Film prođe u tren oka jer ima humora, drame, političke satire i impresivnu galeriju likova. Jeste li odmah znali tko će igrati u njemu?

Da, čini se da smo uspjeli dobiti sve ove elemente koje ste naveli. Nadala sam se da ćemo u filmu imati neka od ovih imena, ali naravno da redatelj odlučuje o kastu. I dobro je odlučio. Mislim da su Uliks Fehmiu, Goran Navojec, Marijo Knezović, Marija Škaričić, Luka Juričić, Boris Ler, Mirela Brekalo, Snježana Sinovčić, Jadranka Matković i mnogi drugi ostvarili prekrasne uloge.

'Hrvatska puno premalo ulaže u kulturu'

Kako ste krave doveli na otok? Čujem da ste s njima imali show, da su i pobjegle...

Dolazak krava na otok film je za sebe. To je bilo potpuno ludo iskustvo. Producenti Lana Matić i Boris T. Matić nisu spavali jedno 10 dana, dokle god nisu snimljene scene s kravama. Naš izvršni producent Ivan Perić najzaslužniji je za to da su scene ipak uspješno snimljene. Uglavnom, krave su doputovale teretnim brodom na otok i već drugi dan njihovog snimanja, nakon što su snimile prvi tejk, probile su zaštitnu ogradu i razbježale se po otoku. E sad, otok Prvić je relativno mali, ali kada lovite krave, bogme i nije baš tako mali. Svi naši članovi ekipe, nebitno koji sektor, trčali su za kravicama pokušavajući ih dovesti na lokaciju snimanja. Eto, to je jedan mali duhoviti moment sa snimanja. A bilo ih je stvarno puno.

Gdje je po vama danas hrvatski film u regiji?

Mogu vam reći na vlastitom primjeru s nedavnih pretpremijera našeg filma 'Nakon ljeta' po obali - gdje su kina bila prepuna gledatelja s prekrasnim reakcijama i konstantno se tražila karta više - da domaći film itekako može naći put do publike i da je publika željna autohtonih tema u kojima se može prepoznati, s kojima se može poistovjetiti. A mislim da hrvatski film jako visoko kotira u odnosu na regiju. Nedavno je Nebojša Slijepčević osvojio Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu, prije nekoliko godina Antoneta Alamat Kusijanović osvojila je na istom festivalu nagradu za najbolji debitantski film. Puno je tu nagrađivanih redatelja i mislim da imamo puno mladih i talentiranih redateljica i redatelja koji ozbiljno rade. Jedino što Hrvatska puno premalo ulaže u kulturu općenito, pa tako i u film, i dokle je god to tako, autori neće moći u potpunosti realizirati svoje vizije.

Kad je skijanje i FIS utrke zamijenila gluma? Kako ste se spojili s njom i zašto vas je privukla?

Skijanje je moja davna prošlost, ali me sigurno formiralo kao ličnost, dalo mi je neku radnu etiku. Sport je jako egzaktna stvar - ako puno treniraš, bit će i rezultata. I sigurno su mi te radne navike pomogle i u glumi, a iako se radi o potpuno drugoj dimenziji života, pristup je nekada sličan.

Nedavno smo vas imali priliku gledati u seriji 'Kumovi'. Kakvo je vaše iskustvo rada na toj seriji?

Iskustvo u seriji 'Kumovi' bilo mi je prekrasno. Oni su jako uigrani i nekad je teško upasti u ekipu koja već dugo zna što radi, ali lijepo su me prihvatili i baš sam guštala u radu.

Vode je nada i hrabrost

Čega se bojite i što vas ljuti u suvremenom društvu?

Ne bojim se ničeg, ali često primjećujem da je sve prisutnije podilaženje publici, za što smatram da je propast civilizacije - kada sadržaj ne odgaja mase nego im podilazi. Ali trebamo uvijek biti optimisti i pokušati gurati svoje ideje do realizacije, pa ako barem jedan gledatelj doživi neku vrstu katarze, uspjeli smo.

U što vjerujete i što vas vodi kroz život?

Vjerujem u suosjećajnost, dobrotu u ljudima, poštenje, znam da sam naivna, ali ako izgubim vjeru u ljudskost, više ni sebe ne mogu nazivati čovjekom. Vode me nada i hrabrost usuditi se i probati biti bolja verzija sebe.