Jelisaveta Seka Sablić među omiljenim je glumačkim imenima na ovim prostorima. Jednako maestralna na teatarskoj sceni i na filmskom platnu, zahvaljujući svom talentu, neodoljivom šarmu i nesvakidašnjoj karizmi dobivala je salve aplauza te najvrednija kazališna i filmska priznanja i nagrade. Zovu je kraljicom humora, ali kaže nam da se teško smije. Publika je voli i zbog čvrstih stavova, a svojedobno se nije libila ni priznati da je zbog uloge probala i drogu.

Među najbolje srpske glumice svih vremena uvrštena je 2008. postavši laureatkinja nagrade Velika Žanka, a za doprinos filmskoj komediji nagradu joj je dodijelio festival Comedy Fest. Privatno je svoju sreću izgradila uz sina Stefana, danas uspješnog kazališnog redatelja, i dva unuka uz koje je glumačka diva iznimno vezana.

Možete li nam reći ponešto o predstavi 'Lažljivca' s kojom gostujete u Hrvatskoj i vašoj ulozi?

Prvenstveno mislim da ta predstava nije dosadna, što je najvažnije. Zabavna je, suvremenog govora, skoro kolokvijalnog, uličnog, narodnosnog, ipak priča je ozbiljna, a govori o podjeli društva u kojem jedna osviještena građanka optužuje neosviještenu građanku da radi za tajkune, kriminalce i tako dalje, a obje su babe.

Prepoznate li kad netko laže? Jeste li vi nekad lagali?

Cijenim bijele laži, one koje mogu nekome koristiti. Sve drugo je strašna greška života koja se nikad ne isplati. Laži se nikad ne isplate, vrlo su opasne za onog koji laže, za njegovu okolinu, za djecu, sreću, miran san. Također ne treba srljati ni s istinom, treba je skupo dati, da ne kažem prodati. Naravno, ja sam cijelog života trudila se pratiti istinu, dakle u svakom trenutku vodila sam računa i preispitivala se još od mladih dana jesam li istinita u ovome ili onome, dakle istina je moje slovo A u životu.

Ostvarili ste brojne filmske i kazališne uloge - koliko ste trenutno angažirani i kakvo je uopće stanje u kazalištu, u filmu, serijama kod vas s obzirom na koronakrizu?

Trenutno radim kao u špici svog života i radnog vijeka, a ostalo je isto kao i kod vas.

Čega se rado sjećate sa snimanja 'Maratonaca', i danas rado gledanog filma, čije kultne replike uživaju ogromnu popularnost na društvenim mrežama?

Kad je riječ o 'Maratoncima', sjećam se da sam odmah shvatila kakva je uloga Hristine. Savršeno sam razumjela scenarij, a već sam bila u tom rukopisu Ateljea 212 jer sam igrala dosta tekstova Dušana Kovačevića. Slobodan Šijan bio je moj redatelj broj jedan, onaj koji malo intervenira, koji šuti, samo aranžira scenu i kaže ti: 'Napravi ovako ili onako', znači izgovori ti obične tehničke stvari, a ti vidiš da ulijećeš u pravu ulicu. Tako da je bilo lako glumiti. Onda, glumci u tom filmu bili su svi odreda velikani, svi su imali isti rukopis i meni se tad činilo da će biti uvijek tako, u svakom projektu, tako skoro savršenom. Naravno, sve u kontekstu geografske točke područja u kojem živimo.

Danas je aktualno i otkrivanje seksualnog iskorištavanja glumaca od filmskih moćnika, optužbe stižu sa svih strana. Je li toga oduvijek bilo?

Meni je to nekako banalno. Mislim da je ovdje prenesen taj neki američki fazon. Prvo, gdje su ovdje moćnici? Mislim, tko su filmski moćnici? Za mene su veći moćnici bili direktori filma u moje, socijalističko vrijeme, u kojem smo se svađali za dinar ili dva više, nego ovi danas, s njima se možeš bolje sporazumjeti. Sve je to preneseno, neka smiješna manira koju je Amerika promovirala, baš mi se čini po onoj poznatoj 'vidjela žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu'. Ali naravno, strašne su, ne da negiram, nego sam užasnuta, a odavno ih vidim, dok ih drugi ne vide ili su se pravili ludi - strašne drame običnih ljudi naročito u provinciji. Mobing, pedofilija, incesti, nasilje nad ženama u obitelji, mlaćenje, ubijanje bez šanse, bez ikakve šanse za pomoć i bez ikakve šanse da se ikome možeš obratiti, to je strašno, to je naša priča, a ne filmski moćnici.

Briljirate u ulogama takozvanih dramskih likova, a mnogi vas nazivaju 'kraljicom humora'. Koliko su smijeh i duhovitost dio vaše svakodnevice i koliko je vas teško nasmijati?

Jako se teško smijem. Uvijek se smijem nekoj budalaštini. Uhvatim tako neki meni blizak humor kad ga nitko ne prepozna i sama se iznenadim, tako da se skoro uvijek sama smijem.

Našla sam mnoge informacije o vašim predstavama, filmovima, ali malo o vašem privatnom životu. Kako ste sačuvali privatnost?

Nije mi bilo teško sačuvati privatnost zato što je moja privatnost toliko nezanimljiva za javnost. Mislim da naprosto nije teško sačuvati svoju privatnost ako se ne želiš izlagati tome. Naprimjer, meni su toliko nepoznate društvene mreže i to promoviranje sebe preko Facebooka, što svi rade. Čovjeku je bliska privatnost, tako da sam zaprepaštena time što je to dobilo toliko velikog maha i neku veliku dimenziju.

Igrali ste s velikim glumcima jugoslavenske scene, neki nažalost više nisu među nama. Tko je na vas ostavio poseban dojam?

Svaki dobar glumac meni je uvijek bio dobrodošao i bila sam uvijek s najboljima, jer sam i sama to bila. Tad se vodilo računa o tome da u jednoj podjeli, u jednom projektu uvijek budu najbolji, osrednji i da ne kažem najgori.

Izjavili ste da vam je Dragan Nikolić bio najbolji prijatelj. Što vam je rekao u životu da vam je bilo važno?

Da, Dragan Nikolić i ja bili smo vrlo, vrlo bliski. Nevjerojatno koliko, zato što je mladost učinila to. Približili smo se u tim godinama, 18, 19, koliko smo imali, u nekoj našoj muci hoćemo li biti glumci ili ne, hoćemo li uspjeti ili nećemo, surova akademija... Svaka riječ bila je važna, ne mogu izdvojiti ništa posebno.

Koje vas najljepše uspomene vežu za Hrvatsku? Koliko često dolazite?

Radila sam dosta u Hrvatskoj i to zaista s najboljima. Radila sam u Teatru u gostima s Reljom Bašićem, Vanjom Drachom, Tonkom Lonzom i Mustafom Nadarevićem. U početku s Ivicom Vidovićem, Helenom Buljan, zaista s masom najdivnijih glumaca, ali ja sam uvijek samo radila, manje sam se družila s njima. Nekako se ne znam ni ovdje družiti, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naravno, najljepše pamtim Hrvatsku po ljetima. Život sam provela u Cavtatu i kasnije na Lastovu dok se nije dogodilo ono što se dogodilo.

Srbija ima odličnu generaciju mladih glumaca. Kako vam je raditi s njima?

Kao i u Hrvatskoj, drago mi je da mladi puno rade, srećom, ne traži se mnogo od njih. Ovo ne kažem s ironijom ni cinizmom, nego je baš tako. Tako da su svi okej, ali nekada zaista prepoznam izuzetnost među njima, u nekima od njih. Inače, uglavnom je to kvantiteta koja ima neki standard.

Kako doživljavate starost, prolaznost vremena i da možete, što biste promijenili iz mladosti?

Na starost ne obraćam pažnju dok me ona sama ne obrati na sebe. I ni zbog čega nije mi žao, sad smo tu gdje smo i još malo i kraj.

Kako ste podnijeli pandemiju i je li se išta moglo naučiti iz cijele ove situacije?

Nisam se čudila ni patila, mislim da sam je odmah dobro shvatila. Jedino mi do mozga nije dolazilo ovo što su radili s nama, a mislim na restrikcije. Eto, naprimjer, to me postaralo. To je strašna diskriminacija provedena nad starim ljudima kad su ih izdvojili tim strašnim zabranama. Da ne govorim o tome da si imao prava izaći jednom tjedno od 4 do 7 sati ujutro. To je zaista bilo kao neki logor. Inače mi sve drugo nije teško palo, osim straha. Sigurno je to da sam ga osjećala i za sebe i svoje. Imam dva unuka, sina, prijatelje i naravno da sam prisustvovala strašnim pričama bliskih ljudi koji su otišli. Inače ne volim kafiće, volim prirodu. Posao mi nije nedostajao, čak sam se odmorila od njega, ali u samoj pandemiji počela sam raditi seriju, lijepu, rutinsku 'Tri muškarca i tetka' i onda sam prekinula. Možda to nije bilo lijepo od mene, ali vjerovala sam da će je oni sami prekinuti kad dođe vrhunac pandemije, međutim ja sam to sama zaustavila. Oni su se malo mučili i riješili su to, a onda sam ja ušla cijepljena i radim punom parom da nadoknadim sve, puno snimam svaki dan i ovaj razgovor možete shvatiti kao poklon jer ne znam gdje mi je glava.