Nisam očekivala da će mi se 'Razred 2011.' svidjeti. Zašto i bih? Domaći mediji obično su vrlo predvidljivi i nimalo pošteni kada je riječ o tinejdžerima i školarcima te ih uglavnom prikazuju samo na dva načina. Prvi je onaj gdje ih tretiraju kao majmune koji su naučili kul trikove, pa sada pred kamerama moraju uveseljavati publiku skakanjem kroz plamteće kolute, osvajanjem matematičkih olimpijada i pobjedama na debatnim natjecanjima. Drugi i, nažalost, mnogo češći onaj je u kojem ih se prikazuje tako da poslije cijela javnost danima nariče da će nam budućnost ostati u rukama hrpe debila, mozga ispijena bjesomučnim fejzbučenjem, narodnjacima i šoping-centrima. Negdje između te dvije krajnosti obično uleti i priča o The Vrijednostima, koje se u kontekstu mladih uvijek spominju kao 'izokrenute' ili u najboljem slučaju 'upitne'. I onda nam u takvom ozračju HTV najavi dokumentarni serijal koji prati skupinu klinaca tijekom priprema za državnu maturu. Tako mi Šuvara u prahu i svih svetih Kurikuluma, što iz toga uopće može ispasti?

Nešto dobro, izgleda, ipak može. Možda zbog kvalitetnog stranog predloška (serijal je snimljen po uzoru na švedski 'Class of 2007'), možda zbog kvalitetne ekipe, a vrlo vjerojatno zbog kombinacije jednog i drugog, 'Razred' je uglavnom uspio izbjeći zamke ideološkog cirkusa u kojem se veličaju hrabri pripadnici narodne omladine s knjigom u ruci i pjesmom u srcu, ali i one druge, u kojima se sve mlađe od 25 prikazuje kao moždano mrtvo i beznadno. Klinci koje prate nisu ni vrhunski odlikaši ni intelektualna nejač, nego obična djeca – ponekad pametna, ponekad glupa, ne bez interesa i ne bez ambicija, ali vrlo daleko od nagrada, medalja, pohvalnica nastavničkog vijeća i od vrtića uzgajane želje da budu specijalisti neonatalne kirurgije ili dobitnici Nobelove nagrade za književnost. Nazvala bih ih prosječnima da prosjek u tom kontekstu nema negativan prizvuk i da ih od prosjeka ipak ne izdvaja volja i trud te one tako dosadno evangelizirane Vrijednosti iz prethodnog odlomka. Ti ih klinci imaju. Nisu jasno uobličene, nisu se vinule nebu pod oblake i postale bjelosvjetske ambicije, ali autori ovoga serijala priznaju im ih. I prikazuju ih s toplinom i razumijevanjem, što doista nisam očekivala, ali me ganulo.

Da se razumijemo, serijal nije bez mana. Pripovjedač koji nam u međucima između pojedinih događaja objašnjava ono što ionako vidimo na ekranu zvuči kao najavljivač filmskih hitova na RTL-u, s povremenim izletima u ne tako brižljivo skrivenu reklamu za Ministarstvo obrazovanja. Profesori su pomalo izvještačeni i na trenutke djeluju kao da su napamet nabiflali dodijeljene im uloge u igrokazu o 'kreativnom i modernom učitelju današnjice'. Prof-dr-mr stručnjaci, koji svako malo iznebuha ulijeću u kadar ne bi li nam izložili superpametne obrazovne koncepte, gotovo su bez iznimke naporni i beskrajno pile jednom te istom pričom koju slušamo tamo negdje od 1985. – da treba nadići praksu nastave ex cathedra. U oči upada i možda nebitna, ali znakovita činjenica da među nastavnicima nema nijednog muškarca…

Ipak, ukupni je dojam pozitivan, serijal je, izuzmu li se gore izdvojeni propusti, doista snimljen u najboljoj maniri onoga što ovdje volimo nazivati 'BBC-jevski dokumentarac' (premda je riječ o, rekosmo već, švedskom predlošku), a zgodno je i ubacivanje popratne teme, koja uza sve obrazovne napore i fakultetske planove, cijeloj priči daje i ljudsku notu. Ovoga tjedna to je bilo prijateljstvo, vrlo dirljivo prikazano kroz odnos dviju djevojaka koje na pripreme za maturu stižu iz udaljenih, malih mjesta. Dakako, toj bi se priči moglo pristupiti i cinično te u njoj pronaći gomilu klišeja o 'sirotoj djevojci sa snovima', kakve obično pronalazimo u jeftinim ljubićima. No ciničnog pristupa mladima u hrvatskim medijima ionako ima pun kufer. Preskočit ću ga zato ovom prilikom, baš kao što su to učinili i autori ovog sasvim zgodnog serijala. Neka ostane za one koji su već odavno prošli sve škole u kojima su se od njega imali prilike naučiti braniti.