Poznata kao muza Giannija Versace, Thierryja Muglera, Calvina Kleina, Donne Karan i Yvesa Saint Laurenta, Iman je ispisala modnu povijest, no zašla je i u glazbeni svijet kao muza, ali i najveća ljubav slavnog Davida Bowieja, s kojim je bila u braku od 1992. godine pa sve do njegove smrti 2016. godine.

No tko je zapravo Iman, žena rođena 25. srpnja 1955. godine u glavnom gradu Somalije, Mogadishuu, punog imena Zara Mohamed Abdulmajid? Rođena u obitelji muslimana, preimenovana je u Iman na djedov nagovor. Kći je Mariam i Mohameda Abdulmajida, ginekologinje i somalskog veleposlanika u Saudijskoj Arabiji, a odrastala je uz dva brata i dvije sestre.

Najranije djetinjstvo provela je s bakom i djedom, da bi je već s četiri godine obitelj poslala u internat u Egiptu, u kojem je provela većinu svojih tinejdžerskih godina. Zbog političkih nemira u Somaliji njezin otac je vratio obitelj u zemlju, a po njegovom nalogu potom je njezina majka s četvero djece otputovala u Keniju te su im se kasnije pridružili otac i mlađa sestra.

Kada danas priča o tim danima, kaže da se još uvijek jasno sjeća bijega iz zemlje usred noći. Imala je tada 16 godina i dovezli su se do kenijske granice koju su potom prešli pješice i postali izbjeglice. ‘Preko noći sam od ambasadorove kćeri s privatnim vozačem postala djevojka koja se sama morala snalaziti za sve’, rekla je Iman, kojoj su tada prvi pomogli djelatnici neprofitnih organizacija. Upravo zahvaljujući njima i jednogodišnjoj stipendiji upisala je političke znanosti na Sveučilištu u Nairobiju, no to nije dugo potrajalo.

Zahvaljujući poznavanju talijanskog jezika, koji je naučila u školi, a što je bila posljedica talijanske kolonizacije Somalije, radila je u turističkom uredu, prevodeći brošure i pomažući talijanskim posjetiteljima.

‘Bila sam izbjeglica koja je morala prehraniti obitelj. Rekla sam im da mi daju neku reklamu i to sam i dobila. Sa svojom visinom, bila sam jedan od top modela, s najviše snimljenih reklama i kampanja, a to sam i željela. Nije me zanimalo jesam li na naslovnici Voguea ili ne, jer zahvaljujući reklamama nisam se samo pobrinula za sebe, već i za svoje roditelje, braću i sestre. Pobrinula sam se za njihovo obrazovanje’, ispričala je nedavno Iman, a unatoč karijeri koju je postigla, kao djevojčica nikada nije sanjala o visokim potpeticama, dizajnerskoj odjeći ili naslovnicama najpoznatijih modnih časopisa. Ono o čemu je maštala karijera je u politici ili međunarodnim odnosima, želeći nastaviti put svog oca, nedavno preminulog.

Postoje dvije priče o njezinom uspjehu, a koja je prava, zna samo ona. Prva kaže da je 1975. slučajan susret s fotografom Peterom Beardom, koji ju je ugledao na ulicama Nairobija, preokrenuo njezin život za 180 stupnjeva, otvorivši joj vrata modnog svijeta. Beard joj je prišao i tražio da snimi njezinu fotografiju, na što je ona tražila da joj plati za to. Dogovorili su honorar od osam tisuća dolara, koliko je zapravo iznosila školarina. ‘Prije negoli sam se našla u situaciji da postanem izbjeglica, mama mi je uvijek govorila da moram znati gdje mi je mjesto kao ženi. Da moram znati kada i od čega se maknuti, kao i da se nikada ne smijem kompromitirati.’

Druga priča kaže da je njezina obitelj već poznavala Bearda te su ga zamolili da joj pomogne da se probije u svijetu mode, pa ju je upravo on upoznao sa svojom prijateljicom Dianom Vreeland. Njoj je fotograf besramno slagao da je Iman kći somalskog uzgajivača koza, na koju je slučajno ‘naletio’ u džungli, a legendarna bivša urednica američkog Voguea, dirnuta pričom, uzela ju je ‘pod svoje’.

Bilo kako bilo, Iman je ubrzo odletjela u New York i potpisala ugovor s agencijom Wilhelmina Models. Prvi posao dobila je godinu kasnije, 1976., kada je snimala za Vogue, a nakon toga postala je jedan od najpoznatijih supermodela. Sa svojim dugim vratom, vitkim stasom i figurom, finim crtama lica i kožom boje bakra, postigla je momentalni uspjeh iako je ona sama uvijek govorila da je njezin izgled tipičan somalski.

U tom modnom svijetu uvijek je gledala samo kako da izvuče najviše, na sve je gledala kao na biznis, stoga i ne čudi to da je 1994. odlučila lansirati vlastiti kozmetički brend u kojem su se prvi put našle nijanse za drugačije boje kože osim bijele, a koje je sve do tada kozmetička industrija ignorirala. Njezina priča bila je i inspiracija za šestodijelni dokumentarac na YouTubeu ’Supreme Models’, nastao prema knjizi Marcellasa Reynoldsa, a u kojem se, osim nje, našlo još slavnih modela tamne boje kože.

‘Iman je bila najbolji ambasador za Afriku, osobito kada ste afrički narod mogli vidjeti jedino u National Geographicu. Njezina ljepota, britanski naglasak, ali i činjenica da tečno govori pet jezika (somalski, arapski, talijanski, francuski i engleski) otvorili su vrata za sve ostale afričke modele koji su došli nakon nje’, tvrdi Reynolds.

Ono na čemu je inzistirala od samog ulaska u modni svijet bilo je da svoj imidž ‘obrani’ od nelaskavih fotografija, da ne pristaje ni na što njoj uvredljivo, stavljajući fokus na svoju kožu i kosu, kao i afričko nasljeđe. Upravo njega nije se nikada sramila, dapače smetalo joj je kada bi ga ljudi pokušali potisnuti.

A iako je rođena, kako kaže, ’s privilegijama’, one su se godinama mijenjale. Ono što nikada nije priznavala bila je tzv. kultura slavnih: ‘Revije bi kasnile jer se čekala Paris Hilton ili netko drugi! To je besmislica i nisam htjela biti dio tog cirkusa. Što se tiče honorara, dobivala sam isti novac kao i moje bijele kolegice. Svima sam rekla: ‘Radim isti posao kao i one i ne vidim zašto bih bila manje plaćena.’ Odbijala sam raditi pod drugačijim uvjetima.’

Iza sebe ima tri braka, a prvi je bio s mladim somalskim poduzetnikom i direktorom hotela Hilton, Hasanom, za kojeg se udala sa samo 18 godina. Brak je potrajao tek nekoliko godina, do njezinog preseljenja u Ameriku, kada je započela novi život. Godine 1977. imala je kratku vezu s Warrenom Beattyjem, a potom se krajem te godine zaručila za američkog košarkaša Spencera Haywooda, za kojeg se ubrzo i udala. Dobili su kćer Zulekhu Haywood 1978., a u veljači 1987. braku je došao kraj.

A onda je 1990. upoznala ljubav svog života i to na spoju na slijepo, a dogovorio ga je zajednički prijatelj, frizer Teddy Antolin, koji ju je pozvao na zabavu u Los Angelesu. Kada je stigla u restoran, tamo je bilo samo njih četvero - Antolin, njegov dečko, David Bowie i Iman, a kada joj se na kraju večere slavni glazbenik ponudio da je odveze kući, ona ga je odbila. Već sutra ju je pozvao na čaj, iako ga on sam nikada nije pio, otišli su u obližnji kafić i tako je sve krenulo.

‘Kada smo se upoznali, oboje smo iza sebe imali uspješne karijere i prethodne veze. Znali smo od početka što želimo jedno od drugoga.’

Iako se ona isprva ‘borila’ s emocijama, za Bowieja je to bila ljubav na prvi pogled. ‘Odmah me privukla i znao sam da je to zauvijek. Nisam mogao spavati uoči našeg prvog spoja. Znao sam da će mi postati žena. Nikada prije nisam bio toliko strastven oko nekog’, priznao je u jednom intervjuu Bowie.

Prvo javno pojavljivanje imali su u studenom 1990. godine, no Iman se tada još nećkala oko veze s rock zvijezdom. ’Nisam htjela biti u vezi s Davidom Bowiejem, jer nisam se zaljubila u njega, već u Davida Jonesa’, govorila je, otkrivši da je nakon prvog spoja otišla u Pariz te je odradila modnu reviju Thierryja Muglera, a kada je stigla u svoju hotelsku sobu, ona je bila prepuna gardenija koje je iz Amerike naručio Bowie. Dočekao ju je na povratku na aerodromu u Los Angelesu i doslovce je oborio s nogu, a kasnije je priznala i da su je na njemu privukli nevjerojatna karizma, ali i dobrota.

‘Udvarao mi se poput džentlmena. Jednom mi se prilikom, dok smo šetali ulicom, odvezala vezica na cipeli, a on je kleknuo da mi je zaveže. Tada sam shvatila da je on onaj pravi.’

Zaprosio ju je u Parizu, a vjenčali su se 6. lipnja 1992. u Firenci, da bi potom svoj obiteljski život započeli u New Yorku, a sve kako bi glazbenik mogao obilaziti svoje omiljene knjižare i pratiti njihovu kćer Alexandriju, rođenu 2000. godine, do škole. ‘David i ja uvijek smo čuvali naš privatni život. Znalo se da nitko nema pristup u našu kuću, spavaću sobu ili do naše kćeri Alexandrije. To je bio zabranjen teritorij. Kad pristanete i jednom otvorite vrata, ne možete više odbiti ni druge.’

Iako su njihove kuće redovito završavale u medijima, Iman je tek kasnije objasnila da se to događalo samo kada bi odlučili prodati neko od imanja, a dok bi sve bilo objavljeno, oni bi već odavno živjeli na nekoj drugoj lokaciji.

A koliko ga je voljela, govori to da je godinama nakon njegove smrti kreirala parfem Love Memoir, posvećen njemu. Posljednjih deset godina njegova života, kada se borio s rakom jetre, proveli su živeći daleko od svih, na svom skrovitom posjedu u brdima Catskillsa. Nakon njegove smrti obećala je sebi, ali i kćeri, da više nikada neće imati nikoga. Bowie je bio i ostao njezina najveća ljubav:

‘David je u našim srcima svakog dana. Znate, on je bio moja prava ljubav. Kći me jednom prilikom pitala hoću li se ikada više udati i odmah sam joj rekla - ne’, ispričala je Iman, a Bowiejevu je smrt teško prihvatila:

‘Često bih se rastužila, a onda bih bježala iz naše vikendice natrag u New York. Mislila sam da sam preboljela gubitak, ali očito je da nikada neću. Imala sam s njim predivan svakodnevni život koji ne bih zamijenila ni za što. Živjeli smo u New Yorku, odlazili po kćer u školu, često smo se šetali. Žao mi je samo što nismo imali više vremena.’

Od javnosti su dugo krili da Bowie boluje od raka jetre, a to su povjerili tek najbližoj obitelji i prijateljima. I dok je 2015. bio bezbrižan i mislio da je sve iza njega, liječnici su ga šokirali dijagnozom da je njegov rak došao u terminalnu fazu. Unatoč bolesti, snimio je spot za pjesmu ‘Lazarus’, a u prosincu te 2015. posljednji je put viđen u javnosti na izvedbi mjuzikla ‘Lazarus’ u New Yorku. Iako su svi mislili da je dobro, on se zbog iscrpljenosti srušio iza pozornice.

Preminuo je 10. siječnja 2016., a njegova smrt u suzama je ostavila milijune obožavatelja diljem svijeta. Kremiran je, a od obitelji je prije smrti tražio da njegov pepeo prospu na otoku Baliju.