Zanimljive se stvari u zadnje vrijeme događaju u emisijama informativnog programa javne televizije. Pogledaš ih s (naivnom) namjerom da bi se informirao, možda štogod naučio, te da bi ti se neke stvari o dnevnim događajima malo razjasnile, a na kraju ostaneš k'o pegla. Zbunjivanje gledateljstva možda nije primarna namjera HTV-ovih informativaca (ili barem to ja tako volim misliti u svojoj blagonaklonosti), no očito se baš i ne trse istoj toj skupini imalo razjasniti ono o čemu govore ili ono o čemu im govore gosti u studiju.

Izvrstan je primjer tome sinoćnje gostovanje Joška Morića u Dnevniku 3. Bivši je pomoćnik ministra policije i sudionik mirne reintegracije Podunavlja u kasnovečernjoj informativnoj emisiji gostovao zato da bi dao svoje stručno mišljenje o problemu s ćirilicom u Vukovaru, a zahvaljujući voditelju Dnevnika 3, Siniši Kovačiću, sve je završilo vrlo slično 'Fokusu' u ponedjeljak. Morić je barem deset puta ponovio da je problem tih nesretnih ploča u Vukovaru politički, a ne sigurnosni problem, te da ga se treba rješavati tako da se u njega involviraju politički akteri, a ne svaljuje sve na policiju. Gledatelji koji su se pred televizorom, baš kao i ja, pitali na koje to točno političke aktere misli i o kojim točno političkim metodama/koracima govori - ostali su bez odgovora. Valjda Siniša Kovačić misli da je to samo po sebi jasno, da svi sve znamo i da gosta ne treba zamarati bespotrebnim dodatnim pitanjima ni molbama za objašnjenje jer gledatelji sve znaju. Ili je nova fora prisavskog informativnog servisa to da nam prepušta da si sami protumačimo ono što se govori u Dnevniku kako god nam paše ili nam padne na pamet. Ne znam.

Ostalo je zato nejasno misli li uvaženi gost Dnevnika 3 na nekakvu kolektivnu psihoterapiju u kojoj bi političari okupili revoltirane Vukovarce i pokušavali im nešto objasniti, pomiriti ih i primiriti (možda im usput i objasniti da se na hrvatskom piše bit će sve u redu, a ne biće sve u redu), misli li možda na to da pripadnici i predvodnici određenih političkih stranaka/opcija trebaju okupiti svaki svoje i onda međusobno raspravljati o problemu, aludira li na to da bi Vlada, predsjednik, Sabor, tko zna tko, trebali osnovati nekakve pregovaračke timove, predlaže li osnivanje nekakvog centra za međunacionalnu pomirbu s izaslanicima, volonterima i aktivistima... Svašta je još moguće utrpati u taj pojam političkih koraka (a nikako ne sigurnosnih) i možda je Morić imao najbolju moguću namjeru, nekakvu sjajnu ideju, ali Siniša Kovačić nije zatražio da to razradi, objasni, barem natukne.

Jasno mi je da Dnevnik nije talk show i da u njemu nema vremena za beskrajna izlaganja, objašnjavanja i analize. No kada ti netko nekoliko minuta ukrug ponavlja jedan te isti pridjev, bilo bi ga doista zgodno upitati što točno pod tim misli. Ili barem tako meni govori moje naivno poimanje informiranja javnosti, u kojemu nema previše mjesta za to da voditelj jedne od glavnih informativnih emisija polazi od pretpostavke da će gledatelji već sami pročitati misli gostu. Siniša Kovačić nije usamljen u takvom stilu vođenja informativne emisije. To je na HTV-u, čini se, u zadnje vrijeme postao stil i standard.