U Hollywoodu sam radio kao tehnički savjetnik za vojna pitanja i oružje. Jedan je kolega bio u kontaktu s ljudima iz Discoveryja koji su tražili bivšeg pripadnika specijalnih postrojbi s velikim iskustvom u preživljavanju i praćenju. Napravili smo probne snimke i ljudi iz Discoveryja su se odlučili za mene. Krenuli smo raditi show, a početak je bio iznimno težak jer je za snimanje trebalo pridobiti različite zemlje svijeta, a nikome nismo mogli točno pokazati kakav serijal pripremamo, jer je uistinu prvi takve vrste. Kad smo uspjeli sve posložiti i početi snimanje, znali smo da uistinu imamo poseban show. Koštalo nas je doslovno mnogo krvi, ali uspjeli smo.

Koja je procedura serijala, kako počinje, što moraš raditi i, naravno, kako to završava?

Moj je cilj probiti sigurnosne sustave različitih zemalja. Prelazim granice, skačem padobranom u čuvana područja. Kad znaju da sam stigao, započinje moja prava akcija. Skrivanje, bijeg, praćenje, prikrivanje tragova, navođenje specijalnih postrojbi na krive tragove. Cilj specijalnih postrojbi odabranih u svakoj zemlji je da me ulove. Mogu koristiti svu moguću opremu koju posjeduju, helikoptere, termalne slike, pse tragače… Pokušavaju mi ući u trag, biti korak ispred mene, locirati me i uhvatiti prije nego stignem do točke izvlačenja, koja je uvijek udaljena otprilike 48 sati od polazne točke. Uzbudljivo je, ali i iznimno zahtjevno. Obično mi treba oko dva tjedna za oporavak od snimanje jedne epizode.

Što nosite sa sobom? Koji je otprilike sadržaj Vaše naprtnjače?

Sadržaj ovisi o tome kamo idem. Ali nož je uvijek unutra i neki multifunkcionalni alat. Malo vode, tablete za pročišćavanje vode. Uže. Ako idem u džunglu, uzimam pončo i vodootpornu jaknu, ako idem u pustinju, obučem se slojevito i uzmem termo potkošulju zbog velikih razlika u temperaturi. Nosim minimum stvari, prvenstveno onih koje mi omogućavaju da dođem do onoga što mi treba.

Ne uspijem uvijek pobjeći. U principu, situacije u koje ulazim često su bezizlazne. Čini se kao da nemam izgleda. Ali na terenu se uvijek otvaraju različite mogućnosti, stvari koje ne možete planirati. Dobivate šansu. Uvijek sam prisiljen kretati se. Tražiti skloništa koja pružaju savršenu kamuflažu. Izvoditi trikove, zavlačiti se pod zemlju, kriti se… Najranjiviji sam kad se krećem, a moram se kretati da bih došao do zadane točke. I naravno, možda i ono najvažnije, bježim od ljudi koji svi redom jako dobro rade svoj posao. Tako da je bilo situacija u kojima sam bio uhvaćen. Nije mi drago kad se to dogodi, ali nekad jednostavno ne možeš pobjeći.

Koliko je stvarno ono što vidimo na ekranu? Ima li dosnimavanja materijala?

Ipak je ovo televizijski program pa nekih intervencija ima. Ali ovdje se prvenstveno radi o misijama punog profila, da se izrazim vojnički. Sve je u igri. Koristiš sve svoje potencijale, sve što možeš kako bi završio misiju. Ali to je i dalje trening, i dalje se ne radi o realnim situacijama. Neću ispaliti raketu i dignuti zgradu u zrak, neću ubiti nekoga, što su stvari koje se događaju u vojnim akcijama. Ono što vidite na ekranu uistinu se događa, trudimo se gledateljima situacije prikazati što je stvarnije moguće. Ovaj show pravi je lov. Specijalne postrojbe me love, i taj lov može završiti na dva načina – ili će me uloviti, ili neće. Sa mnom je kamerman, koji ponekad snimi odličnu scenu i onda producenti shvate da memorijska kartica nije zabilježila te scene pa se nakon lova vratimo snimiti taj kadar. Ali to je u principu to. Recimo da idemo do najstvarnije moguće granice koja nam dopušta da na kraju ipak imamo televizijski serijal.

Koje specijalne postrojbe su Vam zadale najviše muke? Kojima je bilo najteže pobjeći?

To je dobro pitanje. Neke nisam uspio pobijediti, bili su izvrsni. Svaka zemlja i svaka jedinica imaju svoje posebnosti, svoje jake strane i poneku slabu točku na koje sam morao paziti, odnosno koje sam morao iskoristiti. Filipinci su se pokazali kao uistinu najbolji vojnici, borili su se i lovili me po džungli, nevjerojatno je bilo. U Južnoj Africi me također lovio izuzetan tim ljudi, tamo plemena čitaju tragove generacijama unazad. Tu im možda nema premca. U Poljskoj pak, njihova pogranična straža je toliko dobro opremljena da je to čudo. Helikopteri, psi tragači, motori, konji. U Južnoj Koreji je cijeli otok na kojem smo snimali prekriven nadzornim kamerama. Ne možeš se pomaknuti, a da te ne snime. Imaju kamere i u šumi, nevjerojatno. Džungla Paname je bila nemilosrdna, a ja inače ne volim džunglu. Puno ljudi iz tima se ozbiljno ozlijedilo u Panami. Napadi životinja, anafilaktički šokovi, jednom je kolegi mišić ramena doslovce odvojen od kosti. Kamerman je dao otkaz. Panama je bila uistinu teška. Svako mjesto ima neke svoje posebnosti. Najteže mi je ipak bilo bježati na Filipinima, zbog uvjeta i spreme vojnika. U Poljskoj je pak bilo iznimno teško zbog nevjerojatne opreme koju ekipa ima na raspolaganju, i odlično su utrenirani, naravno.

Koja je najopasnija stvar koju se dogodila u serijalu i kolika je mogućnost ozljeđivanja prilikom snimanja?

Mogućnosti ozljeđivanja su velike. Puno smo ljudi poslali u bolnicu, do te mjere da nam je to prestalo biti zabavno. Promijenili smo tri kamermana. Prvi je odustao. Drugom je stafilokok inficirao nogu da mu je život doslovno bio ugrožen. Dugo je bio hospitaliziran. Trećem je doslovno odvaljeno rame, još uvijek mora na operacije kako bi ga sredili. Dvojica producenata izgubili su se u džungli jer su ih napale afričke pčele ubojice. Dok smo ih pronašli već su pali u anafilaktički šok, i brzom reakcijom su spašeni. Tehnički savjetnik si je toliko jako rasjekao koljeno da su trebala dva sloja šavova kako bi se rana zatvorila. I ja sam imao stafilokoknu infekciju noge pa sam tri tjedna bio pod strogim liječničkim nadzorom. Što još? Ljudi su završavali u bolnici zbog iscrpljenosti, zbog vrućine. Jedan od producenata umalo je izgubio život zbog uboda leteće ribe ravno vrat. Ubod je bio dubok gotovo pet centimetara blizu kralježnice i hitno smo ga evakuirali u bolnicu. To je bila jako napeta situacija. U Južnoj Africi sam se u nekoliko navrata našao oči u oči s lavovima. Jednom prilikom su producenti doslovno izgubili kontrolu nad epizodom, ja sam bio otišao na svoju stranu, nisu znali gdje se nalazim, pa su sve prekinuli jer su se i lavovi upleli u situaciju. Uglavnom, potencijalno ima jako puno opasnih stvari, a mnoge od njih su se i ostvarile. U Hollywoodu se priča da je rad na ovom serijalu najuzbudljiviji, ali i najopasniji.

Jeste li se razboljeli tijekom snimanja serijala?

Jesam, prvenstveno zbog fizičke iscrpljenosti. Trebalo mi je oko dva tjedna za oporavak od snimanja svake epizode. Hormoni se iscrpe u potpunosti, jer živite na čistom adrenalinu. Doživite onu vrstu dubokog umora. Prvih pet dana nakon što bih došao kući samo bih jeo i spavao. Nakon otprilike tjedan dana vraća vam se snaga pa možete početi s laganim vježbama.

Koji je bio najstrašniji trenutak snimanja?

Bilo je takvih trenutaka u snimanju svake epizode. Bliske susrete s lavovima sam već spomenuo, tajfun koji je pogodio džunglu na Filipinima bio je prijetnja za cijelu ekipu, jer su dijelovi stabala letjeli na sve strane. U svakoj epizodi ima teških trenutaka. Ali najveći, najupečatljiviji trenuci u životu su upravo oni za koje niste sigurni da ćete ih preživjeti.

Za kraj, dajte nam savjet što bi čovjek trebao imati sa sobom kako bi mogao preživjeti u bilo kojoj situaciji?

Najvažniji dio opreme je dobar nož, jer služi za toliko stvari. Zavežete ga za štap i dobijete koplje. Poslužit će kao poluga, kao lopata, kao kirurški instrument, kao klin za šator. Pravi survival kit nije velik, otprilike kao limenka, ali unutra morate imati stvari za barem dva načina da napravite vatru, posudu za nošenje i neki oblik pročišćavanje vode, udicu i uže kako bi došli do hrane. Ručni kompas i magnetnu iglu za određivanje smjera kretanja, znači uvijek dvije varijante za ono najvažnije. Neku vrstu svjetiljke za signalizaciju. Voda, hrana i zaklon – do toga uvijek morate doći i za to se pobrinuti, trebate biti svjesni smjera kretanja i imati mogućnost javiti drugima da ste u nevolji i signalizirati svoj položaj.