Valjalo je čekati da Sting dođe treći put u Pulu, odnosno šesti put u Hrvatsku, pa da napokon dočekamo nastup kojim bi ovdašnja publika barem donekle bila zadovoljna prezentacijom zaostavštine skupine The Police: Sting je 26. srpnja izveo čak devet skladbi iz repertoara benda oduševivši sve one kojima njegovi džezistički eksperimenti i slinave downtempo mudrolije nisu bile po volji. Ujedno, bio je to, pretpostavljam, njegov ponajbolji koncert u Hrvatskoj (a pogledao sam sve njegove nastupe osim onoga klasičnog u zagrebačkoj dvorani Vatroslav Lisinski, u kojoj je s Edinom Karamazovom predstavio album 'Songs From The Labyrinth').

To ne znači da Sting nije izveo svoje laganije pjesme, čime je osobito bio zadovoljan ženski dio publike, ili da je publici poklonio koju minutu više od predvidljivih 100 minuta, što je uključivalo dva bisa. Međutim vrhunska izvedba, odličan razglas, sjajan ambijent i većim dijelom žestok nastup kojim je promovirao back-to-basics album '57th & 9th' pokazali su da ovaj 66-godišnjak ipak nije utonuo u glazbeni mulj za ugodno starenje. No, po svemu sudeći, turistička publika koja je došla gledati Stinga bila je najmlitaviji dio koncerta – valjda su mislili da će izaći s Karamazovom i svirati klasiku. Na tribinama su se digli tek kad je izveo standard 'Every Breath You Take', a to je bila posljednja skladba na prvom bisu.

Nastup je otvorila grupa Buđenje, čiji je frontmen Darko Bakić duhovito spomenuo kako je čuo da je najgora grupa – predgrupa. Iako nije probudilo Stingove fanove, Buđenje je odsviralo prilično korektnih pola sata, a sedmočlana postava uvjerljivo je djelovala na pozornici. Bend postaje sve zapaženija pop-rock konstanta, tako da unatoč izostanku megahita mogu pružiti dobru partiju. U njihovoj karijeri skladba 'Oprostija bi sve' percipirana je kao najveći hit, no unatoč extended verziji na bini, mnogo bolje je funkcionirala aktualna uspješnica 'Samo ti, samo ja'. Zapravo, dojam je da Buđenje može mnogo više postići pjeva li Darko Bakić književnim jezikom, a ne dalmatinskim narječjem.

Pravu nevjericu izazvao je Joe Sumner, Stingov sin, u svome polusatnom setu s električnom gitarom. Potpuno preuzevši očev manirizam, likom i djelom zbunio je mnoge posjetitelje koji su zaključili da Sting sjajno izgleda i da je sam sebi predgrupa sa setom neobjavljenih pjesama. I još da se šali kad kaže da je prvi put u Hrvatskoj. Glas gotovo identičan Stingovom umnogome je pridonio takvoj percepciji, no kad je kasnije u ulozi pratećeg vokala nastupio s ocem, sve je bilo jasno.

U jednom trenutku je i solo zapjevao obradu Bowiejeve 'Ashes To Ashes', što je bio njegov najupečatljiviji doprinos koncertu. Stingov bend zvučao je vrlo kompaktno, za što su ponajviše bili zaslužni gitaristi Dominic Miller i njegov sin Rufus.

Devet pjesama iz repertoara The Police koje je Sting izveo su 'Synchronicity II', 'Spirits In The Material World', 'Every Little Thing She Does is Magic', 'Message In The Bottle', 'Walking on The Moon', 'So Lonely', 'Roxanne (s umetnutim dijelovima pjesme 'Ain't No Sunshine' Billa Whitersa), 'Next To You' i 'Every Breath You Take'. Na hrvatskim koncertima ranije bi izveo šest-sedam pjesama iz repertoara The Police, no one su bile prilično razvodnjene. Ovoga puta na pozornici nisu bile klavijature, a sjajan harmonikaš Percy Cardona, koji nastupa s Last Bandolerosima, dao je nekim pjesmama neuobičajen tex-mex štih.

Tijekom nastupa vidjelo se kako se Sting osvježava čajem, kao i njegov sin, koji bi povremeno ocu udvajao glas. Pritom je bilo očito da je otpustio kočnice, njegove pjesme u ovim koncertnim aranžmanima ne djeluju zahtjevno ni naporno, pa nije čudo da su se mnogi poveselili orijentalnim ritmovima skladbe 'Desert Rose'.

Sumnjam da se danas od Stinga može očekivati više od očitog odustajanja od velikih pretenzija na nastupu. Upravo je to ono što je dobilo oko osam tisuća ipak zadovoljnih posjetitelja.