Stjepan Hauser i Luka Šulić oduvijek su bili fanatični za violončelom, sviranjem i vježbanjem te su svirali s prilično puno energije i strasti. Danas su toliko popularni da u Japanu imaju i svoj dan (20. siječnja), obožavateljice ih opsjedaju kao što su nekada pratile rock zvijezde, društvene mreže užare se kad god nešto objave na svojim profilima, njihova glazba osvojila je svijet. Novi album 'Score' još je u pretprodaji, prije objavljivanja fizičkog albuma, došao na prvo mjesto prodaje u Japanu. Ništa manji uspjeh nisu ostvarili ni u Americi gdje su nedavno boravili, a sada svoj novi uradak predstavljaju hrvatskoj publici.

'Score' je već rasturio u Japanu. Trenutačno ondje imate najprodavaniji album, prodali ste više od Adele i Beyonce. Jeste li očekivali to ili ste već navikli da sve što napravite postigne zavidan uspjeh?

Mi uvijek dajemo sve od sebe i lijepo je, ponosni smo ako to bude uspješno i da se sviđa velikom broju ljudi. Uvijek puno uložimo i naravno da očekujemo da će nam se to vratiti.

Album je rezultat vaše strasti prema filmskoj glazbi. Po kojem ste principu birali skladbe?

Birali smo ih po ljepoti njihove bezvremenosti i prekrasnih melodija. Violončelo je pjevan instrument i sve te skladbe još su ljepše na njemu odsvirane nego original.

Postoji li neki album filmske glazbe, osim vašeg, koji je ostavio trag na vama, koji vam se osobito sviđa?

Posebnost našeg albuma je to što smo na jednom mjestu sabrali najljepše filmske melodije. Postoje, dakako, mnogi super albumi s filmskom glazbom, ali nisu baš najljepše melodije izabrane na jednom mjestu.

To je onda kao neki vaš best of filmske glazbe?

Ajmo reći da jest, iako ima još skladbi koje nisu stale na album. Moglo bi se snimiti još nekoliko ovakvih albuma. Voljeli bismo da ovaj album bude uspješan pa da napravimo njegov nastavak.

Kakve filmove volite, koliko uopće stignete pratiti filmsku umjetnost?

Volim kad je riječ o nekim događajima iz stvarnog života, znači kad su to filmovi temeljeni na istinitim događajima. Neki fascinantni likovi koji su doista postojali i napravi se priča o njima, to obožavam. Ne volim fikciju, filmove o izmišljenim dobima, karakterima, to me ne može oduševiti.

Imate li neke rituale prije koncerta? Molite li se, sjedite u tišini i slično? Jeste li praznovjerni na taj način?

Mi smo prirodni i posve normalni. Možda će nam kad malo ostarimo trebati mir prije izlaska na binu jer će nam početi ići na živce ljudi oko nas (smijeh).

Što uvijek morate imati u garderobi, čega vam nikad ne smije nedostajati?

Ma ništa nam ne treba. Toliko smo jednostavni, nemamo nikakve posebne prohtjeve. Možda eventualno kad su neki veći koncerti treba mi Red Bull da izdržim taj napor. Osim toga, zaista ništa drugo.

Je li vam se primjerice ikad dogodilo da vam se ne svira, a morate nastupiti. Što onda? I koliko je u takvim slučajevima kvalitetan koncert?

Uvijek je kvalitetan koncert, bez obzira na napor, umor, bilo kakve druge faktore. Publika je ta koja ti da snagu da izdržiš. Kad vidiš nasmijana lica koja te čekaju tko zna koliko dugo i tko zna odakle su doputovali na te vide, oni ti daju energiju i osjećaš da im to nekako moraš vratiti i zahvaliti im se. Bude nekad zbilja teško, posebno pred kraj turneje kad smo već lagano koma, ali zaista, kad vidiš svoju publiku ispred pozornice, ona te jednostavno vrati u život.

Sada živite san, svirate u najvećim svjetskim dvoranama, snimate vrhunske albume, surađujete s najvećim svjetskim facama, spavate po najboljim hotelima. Uhvati li vas ponekad strah da će sve to što trenutačno živite nestati?

Ne lovi nikada zato što ako nešto moraš biti, onda ćeš to biti jer ti je to jednostavno - suđeno. Sve ovo što danas živimo je dio nas i nama je to prirodno stanje. Kao što dišeš zrak, tako se nađeš pred prepunom dvoranom.

Maloprije ste rekli da violončelo kao instrument pjeva. Što ono još ima, a drugi nemaju? Da ne svirate taj, koji biste drugi instrument odabrali?

Sviram za svoj gušt klavir ili gitaru, no ništa se ne može usporediti s cellom. To je najuniverzalniji instrument jer kao što sam rekao, prekrasno pjeva, a može zvučati jako agresivno i snažno. S raznim distorzijama i efektima može zvučati moćnije od električne gitare, može svirati pizzicato kao harfa, zvučati visoko kao violina ili nisko kao kontrabas. Može se čak lupati po njemu kao perkusija, tako da zbilja ima mogućnosti više nego bilo koji drugi instrument. Ako bih morao svirati nešto drugo, onda ne bih svirao nego bih bio pjevač (smijeh).

I vokalno i svirački ste na promociji Jelene Rozge pokazali zavidno znanje o domaćoj glazbenoj baštini. Nije bilo pjesme koju niste znali odsvirati. Što slušate od domaće glazbe?

Odrastao sam uz domaću glazbu, Oliver Dragojević mi je oduvijek bio heroj iz djetinjstva. Slušao sam sve njegove pjesme koje su mi ušle u krv, a naravno, uz njega sam slušao sve drugo što se snimalo na domaćoj sceni, tako da mi ništa nije promaklo. Nema što ne znam! Danas slušam svašta, moj dijapazon je toliko širok da je to od filmske glazbe, popa, rocka, preko latino glazbe, countryja, džeza do klasike. Nije mi bitno koja je vrsta glazbe, samo da je dobra. Svaki smjer u glazbi ima svoje dobre i loše strane, a ja izaberem ono najbolje iz svakog žanra i uživam.

Što vam osim obitelji na velikim putovanjima najviše nedostaje iz Hrvatske?

Ništa mi ne nedostaje, svugdje mi je super i dobro se osjećam bilo gdje. Sve je to moj dom.

Imate li nekih posebnih zahtjeva na turnejama?

Trudimo se imati što bolji scenski nastup i uvijek pazimo na svjetlo, ekrane, sve vizuale. Ide više ljudi s nama nego što je prije išlo, ali što se nas tiče, mi smo vrlo jednostavni - trebaju nam samo naši instrumenti, dvije majice kratkih rukava i to je to (smijeh).

Budući da vi i Luka puno vremena provodite skupa, dođe li do svađa i tko prvi popusti?

To je kao u braku, uvijek neki kompromis mora postojati. Bilo bi čudno da među nama nikad nema nekih trzavica i problema. No nasreću, uvijek sve brzo izgladimo i krenemo dalje. Uvijek nekako oboje u isto vrijeme popustimo.

Obojica ste u sretnim vezama. Luka, čini se, ima više privatnosti. Smeta li vam stalno zanimanje javnosti za vaš intimni dio života ili vam je to odavno postala normalna pojava?

To jednostavno moraš prihvatiti kao dio života i posla. Žalosno je da ljude uglavnom zanimaju neke privatne stvari i da će prije privući pažnju neka trivijalnost poput 'poljubio ju je tamo', nego da smo, primjerice, svirali predsjedniku na nekom važnom događaju, što se kao takvo nije dogodilo u povijesti domaće glazbe. Takve stvari uopće ne dobiju pažnju ni težinu. E to me rastužuje. U našem slučaju za punjenje medijskog prostora dovoljna je prije svega naša glazba, umijeće i talent.

Ima li održavanje veze na daljinu ikakvih prednosti, u smislu da se više zaželite svoje partnerice, ili to zaista nije lako?

Apsolutno! To je prednost, jer kad se dulje vrijeme ne vidiš, teže dosadiš (smijeh).