POVIJESNE ČINJENICE

'Sulejman za Hrvate nije bio veličanstven'

Bionic
Reading

Književnici i povjesničari pozabavili su se likom i djelom Sulejmana Prvog Veličanstvenog i ističu kako su ga Hrvati nekada stajali glave, a Hrvatice mu danas daruju srce

'Prvi koji su zaustavili Sulejmana Prvog Veličanstvenog bili su Hrvati, braneći grad i utvrdu Kiseg u Mađarskoj. Sulejman Prvi Veličanstveni i završio je svoj život u borbi s Hrvatima umrijevši pod zidinama Sigeta za vrijeme njegove opsade', rekao je književnik i slikar Mile Prpa za Slobodnu Dalmaciju.

'Sulejman Prvi za nas nikada nije bio 'veličanstveni', bio je pravi pomornik hrvatskog naroda, odvodio je u roblje naše majke i djecu, a regrutirao je na tisuće Hrvata u janjičare', dodao je Prpa.

Dr. Aleksandar Jakir s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu za Slobodnu je potvrdio kako je Sulejmana I. iznenadna smrt zatekla početkom rujna 1566. pri opsadi Sigeta koji je Nikola Šubić Zrinski, tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava, hrabro branio sa 2.500 vojnika i 69 topova. Profesor kaže kako današnji povjesničari znaju da se brojčani podaci, dakako, trebaju uzeti s rezervom.

Sultan Sulejman I. je iznenada umro, ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović zatajio je njegovu smrt, da osmanska vojska ne izgubi moral.

Dr. Jakir kaže kako je Sulejman 46 godina vladao Osmanskim Carstvom, najdulje u cijeloj povijesti toga carstva, i smatra se jednim od najvažnijih i najuspješnijih sultana.

Fatalna Hurem promijenila je pak stoljetne osmanske običaje. Od nastanka osmanske dinastije pa sve do prve polovine 16. stoljeća postojao je običaj u Osmanskom Carstvu po kojemu je svakoj sultanovoj konkubini dopušteno da rodi samo jednog sina. Taj običaj promijenio se za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog, i to zbog crvenokose Ukrajinke Rokselane.

Osmansko Carstvo je bila država dinastija, koja je ovisila o sposobnosti sultana da dobije muške nasljednike, i čija je stabilnost dosta ovisila o stabilnosti sultanske obitelji. Stoga su pitanja reprodukcije, obiteljske strukture i sistema naslijeđa bila od visoke državne važnosti. Prema islamskom zakonu, osnovu obitelji nisu činili muž i žena, već ličnost oca.