Sva sreća što postoje raznorazna moderna čuda poput snimalica i portala na kojima se uz minimalnu naknadu mogu pogledati propuštene epizode pojedinih TV serija, jer da nije tako, ja zbilja ne znam što bi ljubitelji sapunica u Hrvatskoj. Dvije trenutačno najpopularnije sapunice u domaćem TV svemiru, 'Sulejman Veličanstveni' i 'Izgubljena čast' prikazuju se, naime, u istome terminu i da ih tehnologija ne spašava, morali bi se ili bilocirati ili (što je puno teže) odlučiti samo za jednu.

Ipak, s obzirom na to da postoji značajan broj gledatelja kojima opisana tehnologija nije na raspolaganju, osvrnimo se na te dvije serije. Možda nekome osvrt pomogne pa prestane svake večeri mahnito svakih pet minuta prebacivati s Nove na RTL i natrag, panično strahujući da je upravo propustio ključan trenutak za daljnji razvoj megadrame. A možda nekome potvrdi da je nakon teškoga procesa zdvajanja ipak donio pravu odluku.

Počnimo s 'Izgubljenom čašću', čija se druga sezona odnedavna prikazuje na NovojTV. Svi već sve znaju o toj seriji: govori o Sirotoj Djevojci (velika su slova tu jer je riječ o arhetipu koji su sapunice diljem svijeta otele ljubavnim romanima s kioska), ime Sirote Djevojke je Fatmagul, dražesna je, pristojna, tiha i mila, ali, kao što to s takvim junakinjama uvijek i biva - zadesi je Veliko Zlo (ne moram valjda drugi put objašnjavati pravopisnu egzotiku). Pijani kreteni nakon burne noći siluju Fatmagul, zaručnik je zbog toga ostavi, zajednica prezre i ona osramoćena odlazi u Istanbul, ne bi li ondje započela novi život. A u Istanbulu - sto drugih problema.

Prvu smo sezonu 'Izgubljene časti' s ekrana ispratili cliffhangerom u kojemu Fatmagulin dragi (Kerim) završava u zatvoru zbog optužbe da je ubio jednog od Fatmagulinih silovatelja (iako je to zapravo bio njezin bivši zaručnik Mustafa). Početak je druge sezone obilježen Kerimovim čamljenjem u zatvoru i previranjima zbog toga što je svoju voljenu ostavio na milost i nemilost Mustafi te zloj & moćnoj obitelji Jašaran. Jašarani su još jedno sapuničarsko opće mjesto: bogata obitelj koja će učiniti sve ne bi li sačuvala svoj utjecaj, ne libeći se pritom nijednoga oblika kriminala koji za nju obavljaju mračnjački jataci. Dok ovo pišem, Fatmagul i Kerim uspjeli su ponovno pasti jedno drugome u zagrljaj i sakriti se od svijeta u kuću na osami, no spletke u pozadini i dalje traju.

'Izgubljena čast' u Turskoj je, a i u drugim državama gdje je prikazana, stigla uz hrpu PR materijala koji za nju tvrde da je društveno osviještena te da se bavi problemom silovanih žena, njihovim traumama te nekadašnjom problematičnom turskom praksom po kojoj žrtva silovanja nije mogla tužiti svojega napadača ako bi je ovaj oženio. Priča se čak i o tome da se pojedine epizode o Fatmagulinoj patnji koriste u sklopu psihijatrijskog liječenja silovanih žena, što mi djeluje pomalo nevjerojatno, ali dobro. Istina, sapuničarska priča koja je eksplicitno utemeljena na silovanju nije uobičajena, ali ostale sastavnice 'Izgubljene časti' jesu. Imamo gore spomenute arhetipe sirote djevojke, velikog zla te moćnog klana antagonista, ali imamo i sve ono zbog čega domaća publika jednostavno obožava turske sapunice: patrijarhalne obiteljske odnose, zazivanje boga na najmanju provokaciju te čednu ljubav među lijepim dvadesetogodišnjacima. Ubaci li se uz to još malo organiziranog i neorganiziranog kriminala, sudnica, policajaca i nasilja - čisti blockbuster za staračke domove od Iloka do Prevlake!

Sulejman Veličanstveni', s druge strane, nije nimalo društveno osviješten niti to ijedan popratni materijal tvrdi za njega. Nerealno optimističnih tvrdnji, doduše, ne nedostaje: o seriji se govori kao o povijesnoj, iako je u njoj povijest iskorištena tek kao alibi za čudnovate šešire i haljine te uvođenje prostora kao što su harem i palača, koji kao poprišta intrige i drame funkcioniraju samo ako seriju nazoveš povijesnom jer bi u suvremenoj varijanti suviše bacali na narkobosove i trafficking. Ipak, iako se u sapunjari o najpoznatijem turskom sultanu povremeno govori i o političkim intrigama koje ove ili one likove stoje glave, glavna je priča Suljo & hiz bičiz. Prema svemu dosad prikazanom stječe se, naime, dojam da Njegovo Veličanstvo samo uokolo jezdi u zlatom optočenim plaštevima, a oko njega razne žene jedna drugoj smještaju kajle i kuju urote koje će maltene odrediti današnji položaj Turske u Europi.

I 'Sulejman', međutim, ima svojih trenutaka koji nisu baš sasvim uobičajeni za sapunice, a većina ih potječe iz prvih nekoliko epizoda. Ondje je, naime, s neuobičajenom dozom naturalizma prikazano kako su se žene zarobljavale i dovodile u hareme, postoji čak i prizor (ne suviše, ali dovoljno eksplicitan) u kojem haremska 'liječnica' nakon kupelji provjerava jesu li djevice, a sve je začinjeno i sasvim lijepom dozom nasilja iz osvajačkih pohoda. No kako serija odmiče dalje, ipak prevladavaju sapuničarski elementi, s tim da ovdje, za razliku od 'Izgubljene časti', nema toliko Sirotih Djevojaka i Momaka Čistoga Srca, ali zato imamo sultana koji ljubljenoj recitira poeziju, haremsko majčinstvo na klaftre, a i bog se zaziva čim malo jače puhne vjetar.

E, sad, koje od ta dva remek-djela gledati? Teško pitanje. Ako su vam draže pepeljugaste storije s daškom okrutnosti suvremenog života - karta vam pada na Fatmagul. Ako pak radije gledate kako dvorske dame u svili i zlatu jedna drugoj iza leđa crnu vunu predu radi naklonosti ibermenš vladara - nagazite na Sulju do balčaka. No ako tragate za nečim što je istodobno i zabavno i pametno, socijalno osviješteno i doista utemeljeno na povijesti, bojim se da ćete se morati potpuno odvojiti od televizora. Jer trenutačno se na hrvatskim televizijama ne prikazuje nijedna sapunica koja bi odgovarala takvome opisu. A, vjerujte, nikada i neće