Farah Zeynep Abdullah je višestruko nagrađivana filmska i kazališna glumica, a domaća javnost upoznala ju je u ulozi Aylin u seriji 'Kako vrijeme prolazi'. Prije toga radila je kao striptizeta. Danas joj je žao što je 'polugola paradirala pred kamerama', ali je svjesna toga da je odnekud morala početi. Dramsku umjetnost studirala je u Velikoj Britaniji.

Osim po glumačkim, poznata je po odličnim vokalnim sposobnostima. Dala je intervju za turski portal Hurriyet.com i otkrila sve o ulozi u seriji 'Duhovi prošlosti', nasilju nad ženama (o čemu je često podizala glas u Turskoj), ljubavi i navijanju za Bešiktaš.

Vrlo rano ste rano počeli raditi.

Počela sam raditi s 11 godina, a pjevala sam reklamnu pjesmu za jednu marku mlijeka. Nakon 16. godine htjela sam uštedjeti novac za studij. Imala sam poriv stati na vlastite noge. Da, blagajnica, prodavačica... Imam veliko radno iskustvo. Raditi znači učiti o životu. A ja sam vrlo mlada počela skupljati različita iskustva i učiti o životu.

Već ste 10 godina u ovom sektoru. Kako biste opisali ovaj svijet? Je li živahan i lijep kao što se čini?

Zaista se čini živahnim i lijepim?

Nije li takav?

Ne mislim tako. Vrlo je teško ukratko opisati bilo koji svijet. Katkad taj svijet, koji je tako živahan i lijep, sljedeći dan može biti siv i oblačan. No mislim da je to što naš sektor djeluje tako zapravo neka vrsta prodavanja sna. Živimo u vremenu u kojem se ne teži profesiji, nego slavi. Osim toga, sada je vrlo lako postati slavan! Jim Carrey je to vrlo dobro sažeo: 'Nadam se da će jednoga dana svi biti slavni i bogati. Da će ostvariti sve o čemu su sanjali i shvatiti da to nije pravi odgovor.'

Gledamo vas u seriji 'Duhovi prošlosti'. Kakva je İnci (Indži), koju ste ondje utjelovili?

Ona je žena koja je izgubila majku, živi s djedom i mlađim bratom, predano radi da oni ni o kome ne bi ovisili, liječi tuđe rane umjesto svojih, na svoju ruku i dobra srca. Scenarij serije pročitala sam nekoliko mjeseci prije snimanja, a nisam imala vremena za pripremu. Zbog toga nisam mogla prihvatiti tu ulogu. Nakon nekoliko mjeseci otišla sam se sastati s prijateljima i ondje srela našeg producenta. 'Ovo ne može biti slučajnost', rekao mi je i opet spomenuo seriju 'Duhovi prošlosti'. Dakle, lik İnci je na zaobilazan način opet pronašao mene. Pristala sam.

Što vas žalosti?

Što da nabrojim: klasnu podjelu ili ekonomsku neravnopravnost? Probleme s okolišem? To što su mnogi umjetnici koje smatramo intelektualcima povremeno zapravo nojevi koji guraju glavu u pijesak? Oni koji glume da su najveći zagovornici slobode na svijetu, a prekriže svakoga tko nije jedan od njih? Što da navedem?

Svaki dan slušamo vijesti o nasilju nad ženama. Što, po vama, znači biti žena u Turskoj?

Znači stalno biti izložena pitanjima o tome što znači biti žena. A zapravo je jedini problem, bez obzira gdje živjeli, moći živjeti kao čovjek i u ravnopravnim uvjetima.

Jeste li kad bili izloženi psihičkom ili fizičkom nasilju?

Naravno. Osoba koja kaže da nije još si to nije priznala ili nije svjesna toga. Kad se osvrnem, tek sada shvaćam da je mnogo toga preko čega sam samo prešla misleći 'nije tako' ili zažmirila zapravo nasilje. Osjećam da po tom pitanju iz dana u dan postajemo sve svjesniji i veća potpora jedni drugima.

Što kažete na komentare o mršavljenju ili debljanju kojima su izloženi glumci?

Tomu nisu izloženi samo glumci, nego i svi ostali. Vjerujem da će se ta percepcija promijeniti. Jer percepcija ljepote na kojoj se temelje mediji usprkos svemu puca. U jednom sam trenutku bila bolesna i jako sam smršavjela. Tada su mi stalno govorili: 'Kako si smršavjela.' A sada sam se udebljala pa kažu: 'Opa!' Ne komentiram tuđa tijela. Smatram da to nije u redu, bez obzira na to s kakvom se namjerom govori. Sretna sam jer se osjećam zdravo. Najvažnije je da se čovjek osjeća dobro.

Vaš je otac iz Erbila u Iraku, vaša je majka Turkinja. Imaju moćnu ljubavnu priču.

Obje su strane zapravo dosta komplicirane. Tata je Turčin iračkog podrijetla, baka je iz Skoplja. Majka je pak Bošnjakinja iz Erzincana. Da, njihova je ljubavna priča moćna. No još je zanimljivije to što su se oni, baš kao i İnci i Han u 'Duhovima prošlosti', upoznali zbog - nesreće. Mama je sa 17 godina ukrala djedov auto, udarila drugi auto, a vlasnik tog auta ponudio joj je posao i u toj je tvrtki upoznala tatu. I još su zaljubljeni, divno!

Jeste li vi kada doživjeli tako veliku ljubav?

Imala sam krasnih veza. No ako veličina ljubavi znači godinama biti zajedno i još biti zaljubljen, ne, još nisam doživjela tako veliku ljubav.

Našli ste se u središtu pozornosti jer ste obukli majicu Bešiktaša. Jeste li njihova navijačica?

Puno se govorilo o toj mojoj majici i drukčijoj odjeći koju sam odabrala tog dana i jako sam se smijala čitajući komentare. No kad smo već kod toga, reći ću: nikad me nije bilo briga za ono što se govori o mojem stilu odijevanja. Jer moda i tako nije područje u kojem sam jaka. Ono što ljudi nose, kako nose i kako izgledaju tiče se samo tih ljudi. Mislim da je sramota što se toliko govori o izgledu drugih. Kad smo kod navijanja za Bešiktaš, mama i tata su vatreni navijači. Bešiktašu ne pripadam samo zbog momčadi, nego i po kvartu. Trenutačno se čini da neću moći ići na utakmice. No navijanje je uvijek navijanje, kupila sam dres i pratit ću ih na malim ekranima.