Posjet Dalekom istoku mnogima je na listi životnih želja, a san da ondje svije svoje životno gnijezdo ostvarila je 30-godišnja glazbenica Coral Tarbuk. Jezik joj nije bio problem jer ga je sama naučila čitajući mange i slušajući glazbu. Nakon posjeta Japanu odlučila je da će se preseliti u Tokio, a to se dogodilo prije osam godina.

'Oduvijek sam htjela živjeti u Japanu, imati bend i spašavati mačke. Ne znam zašto Japan, ali sam uvijek imala osjećaj da mi je ovdje dom. Imala sam prijatelje koje sam upoznala preko interneta pa sam imala gdje besplatno živjeti, a ja sam njih zauzvrat učila engleski. Počela sam kao učiteljica engleskog u vrtiću i kad sam našla svoj bend, napustila sam posao jer mi nisu htjeli dati slobodne dane kad sam ih trebala, a i djeca su me izludila (smijeh). Ako tečno govoriš engleski, zaista nije teško naći posao kao učitelj', kaže nam Coral.

Glazba ju je odmalena zanimala, a u njoj se snalazi kao riba u vodi. Bas gitaru naučila je svirati kod kuće. 'Kad sam imala 12 godina, baka iz Izraela kupila mi je bas gitaru jer je znala koliko volim taj instrument. Svirati kako spada počela sam prije osam godina i od tad sviram svaki dan', kaže. Danas niže uspjehe sa svojim punk bendom Blue Straight. Zanimalo nas je kako je pronašla ekipu za sviranje i je li prošla kakvu audiciju.

'Prije šest godina svirala sam u drugom bendu i naš bubnjar Makoto doveo je Kinga na probu, a on i ja smo se odmah jako sprijateljili. Nakon pet mjeseci moj bend se raspao, a ja sam otišla u njegov tada tek osnovan bend Blue Straight. Ušla sam u njega bez ikakve audicije i od tada sviramo skupa. Promijenili smo nekoliko bubnjara, ali mogu reći da smo sadašnja postava, Kingo (gitarist/pjevač) i Kiri (bubnjar), i ja srodne duše', kaže simpatična bas gitaristkinja.

S dečkima iz benda govori samo japanski. 'Kingo kaže svake godine, i tako već šest godina, da će one sljedeće naučiti engleski, ali ništa od toga. (smijeh) I onda kad ga pitaju zašto ne govori engleski, još me onda sramoti objašnjavajući da ga ne učim. Kiri pak zna reći samo 'Thank you', 'peepee' i 'bye bye'', smije se Coral. Objašnjava nam da tekstovi njihovih pjesama govore o realnosti života, o snovima koji su se izgubili te poručuju 'slušaj sebe, slijedi svoje snove i nikad nemoj posustati'.

Trenutno, kao većina glazbenika diljem svijeta, zbog pandemije koronavirusa ne sviraju nigdje, ali zato nisu prestali živjeti glazbu. 'Snimamo svaki mjesec videospotove i nove pjesme, a prije korone svirali smo tri puta mjesečno u live houseovima u Tokiju. Pišem scenarije za naše spotove te iskorištavamo ovu situaciju do maksimuma. Prošle godine imali smo jednu svirku u Hokkaidu, do kojeg se putuje 13 sati autocestom od Tokija autom i brodom. Bilo je super i htjeli bismo opet ići, ali naravno kad se situacija smiri. Svirali smo zasad u oko 35 gradova, ali u Tokiju je najbolje jer u njemu imamo fanove i ljudi već dobro znaju naše pjesme', pohvalila se. Hrvatsku glazbenu scenu ne prati.

'Ne znam nijedan bend iz Hrvatske. Kad sam bila mlada, slušala sam neke hrvatske/srpske/slovenske punk bendove, ali ne znam postoje li još uvijek', iskrena je Coral. Pitamo je koliko često posjećuje Hrvatsku.

'Teško je jer je daleko i imam puno mačaka o kojima se brinem, šest kućnih i oko sedamnaest uličnih koje hranim svaki dan. Od toga su tri s leukemijom i tri koje su imale traumatično djetinjstvo. U Japanu je jako teško naći dom mačkama s leukemijom, tako da ih ja uzimam, brinem se za njih i činim sve što mogu za njih s puno ljubavi i puno igranja. Isto tako je teško naći nekoga da se brine za njih dok me nema, ali dečki jako žele vidjeti Hrvatsku, tako da ćemo jednom morati doći. Zadnji put sam bila u Hrvatskoj prije tri godine, a prije toga nisam bila oko pet godina', otkriva glazbenica rođena u Tel Avivu. Njezina je majka Iris u rodnom Izraelu upoznala njezina oca Branimira Tarbuka, a on je ondje igrao rukomet u klubu Maccabi. Iz Izraela se preselila u Hrvatsku kada je imala šest godina.

Osim roditelja i brata, u Japanu joj najviše nedostaju njihove mačke te ponešto od hrane kao što su kruh od kukuruza, sir ili medenjaci. Ispričala nam je kako su njezini najbliži reagirali kad im je rekla da će se preseliti u Japan.

'Uh, bili su protiv na početku jer sam bila jako mlada, tada sam imala 20 godina, ali sada me naravno podržavaju jer znaju da sam sretna ovdje. Imam zaista super obitelj koja mi daje vjetar u leđa što god da radim', iskrena je. Od Hrvata ondje ima tek jednog frenda, Sashu, a on je bio glumac u novom videospotu njezina benda i pomaže joj kao supervizor kad snimaju. U Hrvatsku se više ne planira vraćati za stalno. U Japanu joj pak baš sve odgovara.

'Ljudi su odgovorni, nisu puni sebe, vlak uvijek stiže na vrijeme, hrana je zdrava, možeš se šetati vani usred noći i neće ti ništa biti, imamo puno opcija. Puno svega se nudi, grad je živ. Naravno, nije ni ovdje sve savršeno, ali meni je okej', pojašnjava Coral. Dotakli smo se i nekih neugodnosti koje je doživjela. 'Kad sam se preselila, imala sam 60 kilograma (sad imam 42) i nikako nisam mogla pronaći hlače za sebe jer sam bila debela za japanski standard. Bio mi je bed ići kupiti odjeću', kazala je. Nema dečka, a kaže da nije tip cure koja želi partnera te više voli svoju slobodu.

Japanci su se među prvima susreli s koronavirusom, ali i drugim krugom pandemije. Pitamo je kako je sada ondje. 'Svi nose maske, tako da se ne širi tako agresivno kao u Brazilu i Americi, ali mladi ljudi idu u klubove i u njima se zaraze. U Japanu je protiv zakona narediti lockdown pa vlada moli ljude da ostanu doma. I restorani se zatvaraju oko 20 sati, kao da korona spava cijeli dan i onda se digne u to doba i počne razbolijevati ljude. Imamo plastične zavjese na svim blagajnama, u svim trgovinama i svugdje. Paze se ljudi', objašnjava nam.