'Sunce u travi. Davno, naučili smo voljeti, voljeti igru sunca, sunce u travi, polja osmijeha, osmijeh na poljima. Davno, naučili smo voljeti. Skromne ruke i malene želje. Davno, naučili smo voljeti. Velike sitnice i nevažne stvari. Davno, naučili smo voljeti. Prašnjavi koš na starom igralištu, smreku u prolazu. Davno, naučili smo voljeti. Lomljive lančiće od cvijeća i pjesmice voli me - ne voli me. Davno, naučili smo voljeti iskrenost u trenutku i trenutak iskrenosti. Učila su nas tako. Djetinjstva naša', napisala je Ornela Vištica.

'Ja sam osoba koja je pjesnik. Ja tako volim reći. Pjesnikinja. Odrastajući u poslijeratnom vremenu u Mostaru, iako ne volim o tome pričati, bila sam veoma svjesna situacije koja se tih godina događala na ovim prostorima. I moj bijeg je bila, zapravo, poezija, kao dijete sam obožavala čitati i pisati poeziju. Često sam imala inspiraciju i voljela ljudima govoriti poeziju. I dan-danas volim govoriti poeziju, ali zbog tempa posla kojim se bavim ne stignem joj se toliko posvetiti. Poezija zahtijeva mir, tišinu i jednu posve drugu energiju. Tako da kada nađem trenutak mira i tišine, onda se apsolutno volim vratiti poeziji', ranije je ispričala glumica za Azru.

Dodala je kako najviše voli čitati Mešu Selimovića, Ivu Andrića i Miroslava Krležu. Njihove knjige i djela su nešto što je, rekla je, prati svakog dana i nešto čemu se voli iznova vratiti. 'Mislim da su bili genijalci, izrazito pametni pisci i svi oni koji nisu čitali, trebali bi pročitati njihova djela, iako ne vjerujem da ima takvih. Oni su, uistinu, velikani ovih prostora i ja sam im izuzetno zahvalna za sve što su ostavili iza sebe, čemu nas uče, jer njihova pisana riječ, savršen osjećaj za čovjeka i situaciju za trenutak, u njihovim rečenicama postaje živa. Što se tiče pjesnika, ima ih mnogo. Moram naglasiti da dosta volim ljubavnu poeziju, ali mi je teško izdvojiti bilo kojeg pjesnika', izjavila je Ornela.