Prošla je 2010, s njom i prvo desetljeće novog milenija. Sa nogometne strane bila je prilično uobičajena, jedino neobično bilo je gledanje afričkog mundijala na kojemu nije bilo hrvatskih kvadratića

Što se nogometaša tiče, ljudi zaslužuju čestitku. Reprezentacija je svoju priliku za plasman na četvrti uzastopni SP prokockala još lani, ali treba malo biti i realan i zaključiti da nismo Brazil. Ovu godinu su prošli bez ijednog poraza po prvi put u povijesti. Nije bilo dobro što smo se počeli zadovoljavati remijem s Grcima na Maksimiru, niti što je narod to kaznio pustoši na tribinama protiv Norveške, ali A selekcija zaslužuje palac gore.

Još je bolji dojam ostavio pomladak. Grnjina djeca do 19 godina starosti igrali su polufinale Eura i nesretno ispali od budućih prvaka Francuza na njihovom terenu, a Ladićevi do 21 godine su prohujali kvalifikacijskom skupinom da bi ih ždrijeb nemilosrdno spojio sa Španjolskom koja je pokazala da je jača i na terenu i u sudačkim krugovima. Nema razloga za brigu, hrvatski nogomet ima vrlo lijepu perspektivu.

Ivica Olić je, uz Milita, Messija i Ronalda obilježio zadnje izdanje Lige prvaka i zapravo je naljepša priča hrvatskog nogometa. Hitri i uporni Slavonac trenutno je na rehabilitaciji i krči stazu prema povratku kako bi upisao veliki finale karijere.

Dinamo je nastavio s dominacijom a Hajduk ga izbacio iz kupa i uzeo prvi trofej nakon pet godina. Splićani su zbili redove, reducirali troškove na realne okvire i polako se vraćaju na staze slave. Ušli su i u Europsku Ligu gdje su samo figurirali, dok je Dinamo bio bliže nego ikad, ali Paok se upisao na dugu listu klubova koji Dinamo rasplaču pred Božić.

U Europi su igrali još Cibalia i Šibenik ali takve priče jednostavno nemaju perspektivu. Klubovi iz sjene koji iskoče u europski plan u pravilu ostaju bez osovine momčadi i na europski megdan izlaze neuigrani. Cibalia je prezimila odmah iz Dinama i Hajduka, ali od Clifftonvillea su ispali bez postignutog gola i to govori sve. Šibenčani su upisali dvije gostujuće pobjede a renomirani Anorthosis, koji je nedavno igrao i Ligu prvaka, je iskoristio činjenicu da se igralo na Poljudu a ne na Šubićevcu i prošao dalje. Ukupan dojam klupske sezone vrlo solidan, koeficijent je ponovno rapidno porastao.

Druga strana priče nije ni približno lijepa. U upravljačkim strukturama klubova i saveza sjedi sve i svašta, a situaciju je dodatno pogoršao i svjetski financijski slom te galopirajuća privatizacija. Puno je lakše pridobiti za sponzora tvrtku ako joj je vlasnik domaći čovjek, a takvih je sve manje. Budžeti klubova padaju, financijska moć u nogometu, s dvije ili tri iznimke, postaje pojam iz povijesti, gotovo svi stadioni ne pripadaju klubovima koji ih koriste i nekog pametnog izlaza tu nema. Ovo su godine u kojima treba biti skroman, razborit i razmišljati dugoročno, a našem društvu to su nepoznati pojmovi.

Poanta našeg društva je pod svaku cijenu ostati na poziciji i diskreditirati sve koji stanu na put njihovim osobnim interesima. Prednjači Zdravko Mamić ali lista je zabrinjavajuće dugačka. Novim ljudima teško je probiti se kroz čeličnu interesnu mrežu i izbiti u prvi plan, jednom kada se to promijeni specifična težina hrvatskog nogometa bit će veća. Nadajmo se, već u desetljeću koje počinje.